Bivši frontmen i tekstopisac rock grupe Touch friction, poslije preimenovane u Touch, sredinom se devedesetih s ostatkom benda i menadžerom uputio u London gdje doživljava preokret: odustaje od glazbe i počinje se profesionalno baviti računalnom tehnologijom i programiranjem, a zatim i akademski sociologijom i društvenim znanostima.
- Diplomirao sam na sociologiji, a na Goldsmiths University of London diplome se ocjenjuju. Moja je sa 85% ocjenom, za što su mi rekli da je najviša dodijeljena ocjena u pet godina. Moj diplomski rad pokazivat će budućim studentima: kako napisati dobro argumentiran i inovativan diplomski. Eto, štreber živi...
Što se doktorata tiče, to je komplicirano. Ovdje u društvenim znanostima nije bitno u kojemu si odjelu, već što radiš. Moj doktorat je u dva odjela: School of Business and Management, te Law, Intelectual Property Centre. A kako će mi se doktorat službeno zvati, pojma nemam.
Recimo, meni je mentor čisti filozof, a i jedan od dvojice ispitivača u komisiji za doktorat za dvije godine također će biti filozof. Zaista još neko vrijeme neću znati o čemu ću točno pisati doktorat, no obično kažem da radim na doktoratu iz političke filozofije.
Iako je bilo rock bendova poput metkovićkog Stella maris koji su okušali sreću na Otoku, Touch je jedini hrvatski band koji se vrtio na MTV-ju u “dnevnom” programu i u tadašnjem alternativnom showu “120 minutes“ u dobu kada je MTV još bio relevantan. Jeste li imali nekakav cilj poput međunarodnog uspjeha, budući da se cijeli bend preselio u London? Bilo je govora da je Tošo (bubnjar Toucha) imao ponude za sviranje u Motorheadu i Ashu te da su Carter USM bili fascinirani njegovom svirkom nakon vašeg zagrebačkog koncerta 1993.?
- Grupa se dogodila zbog želje za sviranjem nečeg atipičnog i glasom bunta. Ne mogu odgovarati u ime svih, ali ja sam se nadao ugovoru s nekim od nezavisnih londonskih izdavača i sviranju po Europi, a možda i SAD-u. Mislim da smo zaista bili puštani na MTV-ju, mada mi to više nije bitno.
Danas internet smanjuje ulogu klasičnih izdavača, komunikacija je sve više direktna, između stvaratelja i publike, pa ni MTV više nema ulogu koju je imao... Za Tošine ponude zapravo ne znam, no ne bi me iznenadilo. Robert, originalni bubnjar grupe Placebo, s kojim sam se dosta družio 1997.-98, bio je oduševljen Tošinim sviranjem na našem drugom, nikad objavljenom albumu.
Što se dogodilo nakon dolaska u London? Davno ste kazali kako vam se nije svidjela situacija u biznisu i promotori koji opskrbljuju novinare prostitutkama i kokainom da bi ih odobrovoljili da pišu o njihovim pulenima...
- Sredinom 90-ih je tako bilo, slično kao i u teatru. Znalo se koliko objavljivanje pozitivne kritike košta. A kako je danas, zaista ne znam... Što se s Touchom dogodilo? Stvarnost kapitalizma. Vremena nije ostajalo izvan nužnog plaćenog rada, a i scena me demotivirala. A s druge strane filozofija i sociologija su me motivirale jer su pružale razumijevanje ključnih situacija, ponajprije ljudi kao radnika-modernih robova, a onda i britanskog i hrvatskog društva.
Radikalni tekstovi Toucha svojedobno su objavljeni i u Slobodnoj Dalmaciji jednom prilikom. Što stoji iza te faze bijesa protiv “struktura”. Zašto nema na Youtubeu nijednog vašeg spota? Revolt?
- Na Youtubeu nema spotova jer sam lijen skidati ih s VHS-a. Lutali smo u toj fazi, a tekstovi su duga priča, možda je treba iz novog ugla ispričati. Velika većina nas, stanovnika tadašnje SFRJ, bili smo jako naivni i tragično nespremni za ono što nam se dogodilo.
Tada, ranih 90-ih, neki su još i mogli vjerovati da se radi o nacionalnom snu Hrvata. Danas znamo da je rezultat prvo uništavanje ekonomije i čišćenje Hrvatske etnički, te onda pljačka svega društvenog, kolektivnog, stvorenog u SFRJ. Ključne strukture – država i privatna ekonomija – velikom većinom stvorene su tim metodama.
A kako je SFRJ u svjetskim okvirima bila ekonomski uspješna država, to dokazuje da se imalo što pokrasti i pljačka još traje. Ne više samo prodajom prirodnih resursa i ekonomske nadgradnje stvorene u socijalizmu, već pametnije i šire. Tragičnom privatizacijom uključene su i strane banke koje plasiraju, to jest prodaju za hrvatske stanovnike i državu nepovoljne kredite.
Znači kapitalizam je problem? Ali to je jedini globalno funkcionalan sustav.
- Zajednički nazivnik nije samo kapitalizam. Jednako velik problem su i organizacijske prakse parlament, struktura političkih stranaka. Ideje kroz koje su alternative - poput KPJ nekad - ili u blagom obliku i laburisti u Britaniji, funkcionirale učinile su da nije slučajno da u Britaniji Labour partija postane bolji implementator neoliberalizma od konzervativaca.
Nije ni slučajno da je ovakvu hrvatsku državu stvorio velik broj bivših političkih kadrova iz SFRJ. Ne može se kroz postojeće forme, poput parlamenta, sustava prava, političkih stranaka, dogoditi dugoročna pozitivna promjena društva. Kao i formu rada, njih treba mijenjati da bismo se mogli nadati izlazu iz ralja kapitalizma i ratova.
U vašem doktoratu spominjete “fiktivnu strukturu stvarnosti”... nešto blisko razmišljanjima Slavoja Žižeka?
- Žižekova je teza da je stvarnost poput računalne igre, dijelovi su nedovršeni, a u dijelovima postoje samo fasade, iza kojih nema ničega. Sličnu ideju razvijam, a rat kroz koji su socijalizam i Jugoslavija razbijeni dobar je primjer. Dominantno shvaćanje tih događaja može se osporiti preispitivanjem fiktivnih elemenata koji limitirani broj činjenica spajaju u jednu cjelinu, u jednu priču.
U društvenim teorijama je široko prihvaćeno da su nacije imaginarne kreacije, fiktivna ostvarenja. No to ne znači da su u potpunosti fikcije niti nužno negativne. Jer bez elemenata fikcije ne možemo. Čak i kad pokrpamo rupe imaginacijom, nikad nema potpune, dovršene stvarnosti. Stvarnost je kao švicarski sir, u čvrstom izdanju je i dalje puna rupa i nedovršena. U lošijoj verziji je poput magle.
Kako bi se to moglo interpretirati u hrvatskim prilikama?
- Thompsonova paralela da će se na Hrvatsku ponovno spustiti gusta magla griješi samo vremenski. Magla je tu s nama od 1991. U magli je ekonomija uništena, rasprodana i opljačkana, a rad, znanje i zakoni obezvrijeđeni. U magli počinitelji lako bježe, a plijen pljačke lako se skriva i odnosi izvan dohvata moguće osude. U magli vladaju korupcija, prevaranti, nasilnici i oportunisti jeftinih uvjerenja. U magli je fikcija osnovno i najrasprostranjenije građevno tkivo stvarnosti.
Pratite li što se zbiva u Hrvatskoj i na političkoj sceni Splita?
- Hrvatska i Velika Britanija, na različite načine, primjeri su široke i sistemske korupcije. U najvećoj zabludi su oni koji misle da je samo u Hrvatskoj divlji kapitalizam. Različite forme parlamentarnog kapitalizma su u većini svjetskih država, a na prste jedne ruke mogu se nabrojiti one koje bi se možda moglo zvati „pitomim“.
Sve, pa tako i neoliberalizam, treba sagledati kao potencijalno korisno. U hakiranju je ključ, jer je to metoda kojom se objekti, ideje, prenamjenjuju. Izbor Željka Keruma za gradonačelnika Splita - dakle kapitalist je prije svega rezultat tragično lošeg rada njegovih obrazovanih prethodnika i protukandidata. Vidim to kao eksperiment, jer iz njih možda nešto i naučimo.
Je li Kerum kriv baš svemu?
Dok je za Keruma kapitalista logično da sve podredi svom privatnom profitu, za one s diplomama u gradskoj vladi bez svojih firmi, nije. A ipak su se većinom slično ponašali, zadovoljavajući se mrvicama koje su im kapitalisti bacali, izdavajući kolektivne interese građana za male novce i protuusluge. Takvima korumpiranim nije trebao velik i očit sukob interesa da svjesno rade protiv interesa grada, niti su ih diplome učinile boljima za zajednicu i funkciju koju su obavljali.
Oni su, skriveni iza zavjesa građanštine, opasnija vrsta korupcije. Kad Kerum kapitalist kaže u Nedjeljom u dva da “svatko mora znati gdje mu je mjesto”, on samo ogoljuje do kraja istu stravičnu poruku koju su nam do sada, uvijenu u civiliziranije ruho, slali njegovi prethodnici.
A gdje nam je mjesto u parlamentarnom kapitalizmu, znamo i od Kerumova prijatelja Milana Bandića: da glasamo jednom u četiri godine. I eto nas u srcu problema. Takozvana liberalna demokracija nije demokratska, već je sistematska pljačka zajedničkog od strane interesnih grupa. Izbor kapitalista poput Keruma to čini znatno vidljivijim.
Što sve osim „aktivizma“ radite u Londonu i kako zarađujete u tako skupom gradu?
- Živim u Brockleyu, nedaleko od univerziteta gdje sam i diplomirao, jer je jeftinije pa mogu priuštit studiranje. Zadnju godinu zahvaljujući stipendiji isključivo radim na doktoratu. Uglavnom doma u radnoj sobi čitam i paralelno pišem. Okružen sam brzo rastućim brdima knjiga i muzikom, a igram i košarku u amaterskoj ligi.
Ponekad pogledam uživo Arsenal kao i dosta koncerata. Za novce sam programirao i bavio se mrežama devet godina. Osim prve godine u Londonu, imao sam i sreće, uz konstatnu borbu. Gušt mi je uglavnom bio vezan za rad, kao i za doktorat.
Trenutno dogovaram suradnju sa Kinezom i Indijcem koje sam upoznao na simpoziju gdje je bilo 15-tak nacionalnosti sa svih kontinenata. To je najbolja strana Londona, ako se poklopi, London je jedan od centralnih svjetskih mrežnih usmjerivača ljudi, znanja i kapitala, ali nekog jedinstvenog centra nema, treba se izborit za biti u pravoj mikro mreži.
Gdje se zapravo osjećaš doma? U glazbi, sociologiji ili programiranju?
- Ovisi o projektu. Kad sam okružen malim brojem kvalitetnih kolega i s dosta autonomije rada, pokazao sam se dobar kao izvođač i arhitekta, od malih alata do velikih sistema jeftino razvijanih u malo vremena. To je, u biti, tipično hakersko okruženje kroz koje sam i učio, međutim, najbolji inžinjeri i hakeri mogu često fascinantne rezultate ostvarit i sami, unatoč lošem rukovoditelju ili suradnicima.
U takvoj situaciji čini mi se i dalje mogu znatno više od prosjeka struke, ali sam jako daleko od sposobnosti vrhunskih kolega s kojima sam imao priliku radit i od njih učiti. Doma se uvijek osjećam najviše u domeni u kojoj trenutno najintenzivnije radim, što je sada društvena teorija.
Je li programiranje budućnost pismenosti i nužno znanje za opstanak – jer ljudi ionako rade elementarno programiranje od budilica do mikrovalnih ili mobitela?
- Jezik je produžetak ljudskog bića. Isto kao i tehnologija. Jezik tehnologije, programski jezici i principi rada, jest dodatni nivo apstrakcije kroz koji se ljudska vrsta razvija. Metode rada zajednica softver i mrežnih inžinjera i hakera – poput otvorenih procesa, dijeljenja rezultata rada, samoupravne suradnje, odlučivanja grubim konsenzusom, poštovanja znanja i sposobnosti su stvorile Internet, World Wide Web i mnoge ključne programske jezike, alate, te nove modele organizacije i rada. Njih treba uvesti kao obavezni predmet od osnovne škole nadalje, praktično i teorijski.
Osim predavanja održanih u Zagrebu i Splitu, imaš li kakvih planova za povratak?
- Predavao bih rado jedan semestar godišnje redovito, kad i ako se ukaže prilika za dobar program, a slično važi i za politički rad. Permanentno vraćanje mi nikada nije palo na pamet, ali ne planiram duže od godinu dana unaprijed.