 |
| PIŠE ŽELJKO ŽUTELIJA |
Želite li da vaše talentirano dijete problematičnih radnih navika uspješno završi razred, morat ćete mu pribaviti instruktora koji će ga instrukcijama ili dodatnim satovima osposobiti za dobivanje prolaznih ocjena u školi. Koštat će vas to poprilično, ali mi smo društvo znanja i ne možete dopustiti da vaše dijete narušava taj koncept.
Trebate li obaviti hitan medicinski pregled, primjerice magnetsku rezonanciju, morat ćete zaobići bolničku ustanovu za koju plaćate zdravstveno osiguranje i u kojoj se na takav pregled čeka nekoliko mjeseci. Prisiljeni ste na odlazak liječniku koji ima privatnu praksu i skupi uređaj, kod kojeg ćete taj pregled obaviti u roku od nekoliko dana i skupo ga platiti.
Ako ste vlasnik mjenjačnice, sportske kladionice, benzinske crpke ili kvartovske trgovine nije upitno hoćete li biti opljačkani, nego samo hoće li se to dogoditi sutra ili za tri mjeseca. Ali zato postoje ovlašteni zaštitari koji štite vašu imovinu i vaše živote i sprečavaju lopove da neometano rade svoj posao. Mogli biste, dakako, kao svaki naivac računati na policijsku zaštitu, u koju se možete pouzdati koliko i u dugoročnu vremensku prognozu, ali sa zaštitarima se ipak osjećate sigurnije. A sigurnost se, kao što znamo, skupo plaća.
Na što nas upućuju ova tri nasumce odabrana primjera? Na to da državne institucije, financirane iz državnog proračuna, samo djelomično ili pak aljkavo obavljaju posao plaćen novcem poreznih obveznika. Neučinkovite državne institucije - prosvjeta, zdravstvo, policija - potiču bujanje usporednih: privatnih instruktora, privatne liječničke prakse i privatne policije. Riječ je alternativnim istitucijama koje zamjenjuju neučinkovite državne.
Prema istraživanjima, Čak 22.500 hrvatskih gimnazijalaca svake godine uzima instrukcije, za što njihovi roditelji - uzme li se u obzir prosječna cijena instruktorskog sata od 60 kn - izdvajaju oko 20 milijuna kuna. Najviše se nudi poduka iz matematike, fizike, kemije i stranih jezika. Dodatna izobrazba djeteta s nerazvijenim radnim navikama njegove roditelje košta oko 2000 kuna na mjesec, a to je znatno više od onoga što kao porezni obveznici izdvajaju za financiranje prosvjetnog sustava. Prema nekim proračunima godišnji promet na crnom tržištu znanja doseže 350 milijuna kuna.
I dok potplaćeni nastavnici i profesori zavređuju razumijevanje za dodatni instruktorski posao kojim se bave i tako dopunjuju svoje skromne prihode, zaštitari su posve druga kasta koja se državi - zbog njezina maćehinskog odnosa prema potplaćenoj policiji - vraća kao bumerang.
U Hrvatskoj je registrirana 251 tvrtka koja se bavi privatnom zaštitom, od čega samo na području Zagreba njih 116 (podaci za lipanj 2009.). Prema službenom popisu u Hrvatskoj je evidentirano 25.005 zaštitara, a u Zagrebu i županiji njih 7000. Riječ je mahom o ljudima u najboljoj životnoj dobi koji - uglavnom besposleni - po cijeli dan nekoga ili nešto štite, sjedeći na recepcijama banaka i sličnih ustanova ili stojeći na ulazu u važne ustanove. Kad pak ozbiljni profesionalci krenu u oružanu pljačku, stradavaju kao bespomoćne žrtve, ukazujući na to kako je riječ o profesiji poluosposobljenih kadrova i surogatu policije kakvu ima svaka ozbiljna država.
Uspješna privatna liječnička praksa izrasla je na nemoći i potplaćenosti cjelokupnog hrvatskog zdravstva. Liječnici koji su otvorili privatnu praksu znaju da zdravlje nema cijenu i da će mnogi pacijenti, s obzirom na tromost i objektivnu ograničenost ambulantnih i bolničkih kapaciteta, koristiti njihove usluge, kvalitetnije i brže od onih koje ostvaruju uz pomoć zdravstvene knjižice, u beskrajnim redovima u kojima se čeka na zdravlje.
Slika je prilično jasna: svi zaposlenici ustanova financiranih iz proračuna potplaćeni su i profesionalno obezvrijeđeni. Mnogi od njih rezoniraju kako ih nitko ne može tako malo platiti koliko mogu malo i loše raditi. I stoga nije čudno što policajac kad počne gužva na cesti zamakne u haustor, profesor svoju energiju štedi za davanje instrukcija, a liječnik jedva čeka otvoriti privatnu praksu. Potplaćivanjem prosvjete, policije i zdravstva država je svoj problem prenijela na građane prisiljene na dodatno plaćanje instrukcija, zaštite i liječničkih usluga. Takvi alternativni parasustavi zapravo su paradržavica u državi koja providno i posve uzaludno zavarava i sebe i svoje građane.