 |
| PIŠE ŽELJKO ŽUTELIJA |
Unatoč opasnosti da me se proglasi neubrojivim, moram se zapitati: kakva je veza između upozorenja Svjetske banke o tomu da je u Hrvatskoj više od milijun hektara zemlje neobrađeno, a poljoprivreda u cjelini gledano krajnje neučinkovita, promašenih državnih poticaja u agraru za koje nitko ne snosi odgovornost i remek-djela “Atlas hrvatskog vinogradarstva i vinarstva” dr. Nikole Miroševića i njegovih suradnika?
Nažalost, gotovo nikakva. I u tomu je izvor mnogih tegoba kojima su pogođeni naši poljoprivrednici, od kojih mnogi misle da su traktorsko blokiranje prometnica i mužnja Vlade jedini način za tržišnu valorizaciju proizvoda njihova rada.
Sramotno je što o stupnju zaostalosti hrvatske poljoprivrede, umjesto iz domaćih izvora, doznajemo iz izvješća Svjetske banke, koja nas suočava s egzaktnim podacima: hrvatski poljoprivrednici imaju tri puta manje traktora od bugarskih i šest puta manje od rumunjskih (koji su pri dnu europske ljestvice), hrvatsko je poljoprivredno zemljište usitnjeno i neobrađeno, a proizvodna učinkovitost tri puta manja nego u zemljama Europske Unije. Ministarstvo poljoprivrede dodjeljuje poljoprivrednicima pozamašne i slabo kontrolirane poticaje, od kojih mnogi završavaju kao potpuni promašaji, primjerice, neplodni ili osušeni voćnjaci u Vojniću.
“Atlas hrvatskog vinogradarstva i vinarstva”, nakladnički pothvat Golden marketinga-Tehničke knjige, ostvaren u suradnji s Agronomskim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu, naveden je ovdje kao simboličan primjer znanstvenog rada vrhunskog eksperta i njegovih suradnika, pisanog pitkim i razumljivim jezikom, jednog od mnogih ostvarenja koja se teškom mukom probijaju do žuljevitih seljačkih ruku kojima su takve knjige najpotrebnije. Jer naši seljaci, nažalost, ne čitaju knjige, pa ni stručne iz kojih bi mogli doznati da nije sve samo u oranju, kopanju, sijanju i traktorskim prosvjedima.
Knjiga i njiva dva su svijeta, a dubok jaz među njima izaziva zaostajanje naše poljoprivrede za suvremenim agrarnim trendovima. U Velikoj Britaniji, primjerice, samo 1,4 od ukupnog broja zaposlenih obrađuje više poljoprivrednih površina od naših poljoprivrednika kojih je čak 14,2 posto od ukupnog broja zaposlenih. Logično je pretpostaviti da su engleski poljoprivrednici u prisnom odnosu ili barem u dosluhu sa stručnom literaturom i institucijama koje prate njihovu djelatnost i pomažu im unaprijediti proizvodnju.
Naša je poljoprivreda u rukama neukih proizvođača pa je, u usporedbi s agrarom razvijenih europskih zemalja, zaostala i neučinkovita. S druge strane, i najvrednije knjige, plodovi dugogodišnjeg iskustva i znanstvenog rada kao što je “Atlas hrvatskog vinogradarstva i vinarstva”, prolaze u nas gotovo nezapaženo. Njegovu će vrijednost uočiti samo vinski eksperti kao što su Davor Butković, Saša Špiranec i Daniela Kramarić, ambiciozni vinari i strastveni vinoljupci, dok će šira javnost biti podrobno obaviještena o ukoričenim trivijalijama besprizornih piskarala.
To je ta “gola istina” od koje je nemoguće pobjeći, reality show naše svakodnevice i “sapunica” kao surogat življenja u kojoj se tako rado ljuljuškamo. Miroševićev “Atlas” uvodi nas u svijet vinogradarstva i vinarstva na našem tlu od antike do danas, u jednu od najstarijih proizvodnih disciplina na našem području koja se danas opet ubrzano razvija, ali unatoč tomu primjerice, na Hvaru, Korčuli i Visu jedva doseže deset posto proizvodnje od prije stotinjak godina.
Na više od 400 stranica bogato ilustriranog “Atlasa”, profesor Mirošević i njegovi suradnici predstavljaju potencijale naših vinorodnih područja, podsjećaju na iznimno vrijedne klimatske, geološke i pedološke karakteristike vinogradarskih zona i sažimaju suvremena znanja o proizvodnji vrhunskih kontinentalnih i mediteranskih vina.
To je knjiga koja bi mogla biti zanimljiva i znatiželjnim laicima i vrhunskim stručnjacima, pa i onima koji su dosad čitali samo memoare estradnih zvjezdica, iz kojih su doznali sve o njihovom seksualnom životu i neiscrpnom praznoglavlju. Onima, pak, koji vole pustolovne romane kao Dolores Lambaša, za koju kažu da najradije čita roman “Starac i more”, preporučujemo Miroševićev “Atlas” koji će ih uvesti u hedonističku pustolovinu koja traje od antike do danas.
Kad bi naši poljoprivrednici katkad zaorali u stručnu literaturu, možda bi izbjegli gnjavažu s traktorskim prosvjedima od kojih je zasigurno manje koristi nego od jedne pročitane knjige.