Doletio je iz New Yorka i u Gliptoteci HAZU-a okupio cijelu jednu generaciju, dijelom izgubljenu u vremenu i prostoru, dijelom ozbiljno načetu zubom vremena, dijelom još u formi kao i on sam... nadam se da ova posljednja konstatacija nije samo puka utjeha ili pogled kroz ružičaste naočale.
Mirko Ilić, čija je retrospektivna izložba stripa, ilustracija, dizajna i multimedije bila povod tom masovnom okupljanju, zbog kojeg se golemi prostor Gliptoteke doimao kao poprište masovnih demonstracija protiv kulturne žabokrečine i socijalne ravnodušnosti, neznatno se razlikuje od Mirka Ilića od prije dvadesetak godina, kad je iz Zvečke otišao u New York.
Zvečka, kultni zagrebački kafić osamdesetih godina i okupljalište tadašnjih sudionika javne scene, danas je Daily Fresh Gourmet Food&Coffe restoran, a Mirko se - zanemarimo li malo povišeno čelo i prorijeđenu kosu koja je nekad sezala do ramena - doima jednako daily fresh kao i sredinom osamdesetih.
Nabildan je pozitivnom energijom, zeza se s mlađim naraštajima koji u njega gledaju kao u božanstvo i potpisuje im plakate, iako predstavljen u Akademijinoj ustanovi, ne ponaša se nimalo akademski, ali ne može ili ne želi sakriti osjećaj trijumfa što svoj impresivni opus napokon prezentira u gradu u kojem je oblikovan kulturološki, svjetonazorski, običajno, intelektualno, emotivno.
Mirko je dijete zagrebačkog asfalta, zagrebačkih tuluma i orgija, zagrebačkih redakcija, zagrebačkih ljubavi i razočaranja; New York je bio samo nadgradnja i postupno zrenje jednog u nas često neopravdano i zlonamjerno osporavanoga genija, idealno mjesto za objektivnu valorizaciju skladnog prožimanja talenta, marljivosti i upornosti.
U Zagrebu je fermentirao, u New Yorku sazrijevao, u “barriqeu” svog studija i u redakcijama vodećih svjetskih listova, kao južnoslavensko čudo s etiketom “vrhunsko” ili “čuveno”, koje će američka kulturna elita popiti naiskap. Kad uopće ne bismo govorili o neupitnoj kvaliteti Ilićeva fascinantnog opusa, morali bismo se pokloniti pred nevjerojatnim opsegom kreativnih ostvarenja kojima je ispunio nekoliko dvorana Gliptoteke.
Autorski sažetak tog opusa objavljen je u monografiji koji potpisuje Dean Kršić (naklada AGM i Profil): autor zaslužuje čestitke za upornost i dosljednost u forsiranju tog u začetku sizifovskog projekta, ali i za rafiniran izbor Ilićevih radova.
Mirkovo ukazanje u Zagrebu nije moglo proći bez nostalgičnih prisjećanja. Pogled na izloške vraća nas u godine Poleta, Novog kvadrata, Starta, Danasa... zagrljaj sa Slavenkom Drakulić, Alemkom Lisinski i Sekom Brabec, susret s Draženom Vukovom Colićem i Davorkom Grenac, Lukom Mjedom, Darkom Glavanom, Vesnom Pusić, Duškom Ljuštinom, Borisom Ljubičićem, Fadilom Vejzovićem i mnogim drugim pripadnicima medijsko-likovno-glazbenog svijeta kao da budi neke uspavale emocije uskrsnule iz vremeplova zajedničkog življenja.
Mirko mi u monografiji pokazuje crteže kojima je 1976. ilustrirao pjesničke pokušaje u Tini, magazinu za tinejdžerice u kojem sam u to doba bio glavni urednik, a Irena Pasarić dobacuje mu kako nikad ne bi bacila traperice koje joj je oslikao tih godina da je znala kako će postati slavan.
Mirkova izložba, ujedno i prikaz njegova životnog puta, prigoda je da napokon naučimo vrednovati ljude po njihovu radu, neovisno o tome tko su im roditelji, jesu li višeg ili nižeg rasta, imaju li manje ili više kose, jesu li rođeni u Gornjoj Veprovini ili na Manhattanu, jesu li socijalno etablirani ili marginalizirani, pripadnici neke političke stranke ili urbani klošari, nose li second hand odjeću ili onu s potpisom.
Ako su radna dostignuća temeljni kriterij za gradnju društvene piramide, upitajmo se samo da li najbolji među nama sjede u Saboru, Vladi, nadzornim odborima, sportskim forumima, državnim institucijama i tvrtkama? I s kakvim su se referencijama dokopali tih sinekura?
Mirko Ilić rođen je u Bijeljini, otac mu je bio vojnik, a majka švelja. Ostvario je svjetsku karijeru verificiranu u New Yorku i napokon predstavljenu u njegovu Zagrebu. Mirko je već otišao, ali što ćemo mi? Nastaviti po starom i dopustiti da društvo predvode ljudi s kojim ne bismo popili ni kavu u nekadašnjoj Zvečki, današnjem Daily Freshu?