Na nedavnom održanim prvim Danima hrvatske male brodogradnje, domaći mali škverovi i te kako su imali što pokazati, no najmanji brodić među njima, niti tri metra dug, plijenio je najviše pozornosti i s pravom bi ponio, da je kojim slučajem postojala ta kategorija, titulu dečka koji obećava. Naime, dr. Frano Barbir sa splitskog FESB-a, stručnjak koji je svoje znanstvene titule stekao u SAD-u, te surađivao s NASA-om i američkim Ministarstvom obrane, sa svojim je asistentima javnosti demonstrirao prvi kaić u Hrvatskoj pogonjen na vodik, potpuno bešumno i bez ikakvog zagađenja. Jedna električna penta, tri spremnika s vodikom, dva akumulatora i put u budućnost je trasiran...
Polovinu svoje znanstvene karijere uložili ste u istraživanje tehnologije gorivnih ćelija. Sudjelovali ste u stvaranju prvog automobila na pogon membranskim gorivnim ćelijama, zatim stvaranju električne energije iz prirodnog plina, a sada ste napravili i prvi kaić na vodikov pogon. Iako možda najmanje glamurozan, je li ovaj projekt najbliže masovnoj produkciji koja bi razveselila mnoge naše ribare?
Slažem se da je kaić manje glamurozan, pa i manje zahtjevan, ali svejedno su suradnici uživali raditi na ovom projektu i siguran sam da su dosta i naučili. Za nabavu potrebnih uređaja i opreme za ovaj kaić potrošili smo desetak tisuća eura. O masovnoj proizvodnji, pa onda i o cijeni, još je, na žalost, rano govoriti. Unatoč, evo, već dvadesetogodišnjem razvoju, ove tehnologije još nisu spremne za komercijalnu primjenu. No, prije dvadesetak godina ovo je bila čista znanstvena fantastika, a sad se mnogo malih i velikih, pa i najpoznatijih tvrtki, ozbiljno bavi razvojem ove tehnologije...
Možete li ukratko objasniti kako vaš kaić “ide”? Naime, iz destilirane vode izvlači se vodik, koji se putem gorivnih članaka pretvara u električnu energiju, nakon koje se onda opet pojavljuje destilirana voda kao nusprodukt. Kamo s tom silnom vodom?
Pa u tome i jest ljepota vodika kao goriva – cijeli je ciklus u skladu s okolišem, jer iz okoliša uzima vodu i istu količinu vode vraća u okoliš. Također se iz okoliša uzima kisik za spajanje s vodikom i proizvodnju električne energije, ali ista ta količina kisika ispusti se u okoliš pri proizvodnji vodika, za razliku od fosilnih goriva, kad se plinovi izgaranja ispuštaju u okoliš stvarajući zagađenje ili čak globalno zatopljenje i klimatske promjene.
Treba napomenuti da to nije perpetuum mobile ili vozilo koje ide na destiliranu vodu. Za ovaj proces potreban je izvor energije, a da bi cijeli ciklus bio neutralan za okoliš, poželjno je da je taj izvor energije obnovljiv. Proizvodnja vodika koristeći neki obnovljivi izvor energije može biti odvojena od njegova korištenja. Dakle, u kaiću se samo događa pretvorba već spremljenog vodika − u našem slučaju u bocama s metalnim hidiridima − u električnu energiju koja onda pogoni izvanbrodski električni motor. Sve skupa bez buke i bez štetnih utjecaja na okoliš.
Koliko vam je trebalo da, uz pomoć suradnika, konstruirate kaić “na vodik”?
Za konstruiranje pogona kaića vodikovim gorivnim člancima trebalo nam je nekoliko mjeseci priprema. Moram napomenuti da ovu tehnologiju nismo razvili mi na FESB-u. Svu smo opremu nabavili, električni izvanbrodski motor je Yamahin, spremište vodika s metalnim hidridima je Ovonicsovo (SAD), gorivni članci su Ballardovi (Kanada).
Naše je znanje u izboru opreme i integraciji sustava i upravljanja njime. Naravno da je moje iskustvo u radu s NASA-om i Ministarstvom obrane SAD-a u tome pomoglo. Ali upravo zato sam se i vratio u Hrvatsku kako bih svoje znanje i iskustvo prenio na mlađe. Moji studenti i suradnici sretni su što se i u Hrvatskoj mogu baviti ovim tehnologijama.
U nekoj idealnoj ekološkoj budućnosti, sav promet odvijao bi se bez ikakva zagađenja. Veliki trgovački brodovi, primjerice, nečujno bi plovili morima, ne zagađujući atmosferu i proizvodeći još i destiliranu vodu. Utopija ili vaš krajnji cilj?
Zagađenje koje stvaraju veliki brodovi još je najmanji problem, ako to usporedimo sa zagađenjem iz automobila, autobusa, kamiona, pa i zrakoplova. Zbog toga, ali i zbog veličine i snage brodskih motora, nije se do sada na tome radilo. Finska Wartsilla, doduše, radi na razvoju gorivnih članaka, ali ne za brodsku propulziju, nego za brodske pomoćne generatore. Koliko je ovaj koncept realnost, a koliko utopija, pokazat će vrijeme, ali činjenica je da se u svijetu ozbiljno radi na tome.
Za sada, na temelju demonstracije kaića na vodik, radite na projektu sa zagrebačkim FSB-om, FER-om i tvrtkom Končar na izradi sličnih plovila i vozila, koji bi se za početak koristili u nacionalnim parkovima (planira se prezentacija na Mljetu). Hoćemo li konačno biti prvi u svijetu po nečem dobrom i možete li reći nešto više o tom projektu?
Možda je prerano reći da radimo − zapravo namjeravamo raditi, i u tom smislu potpisali smo pismo namjere. Rad na ovom kaiću može se smatrati pripremom i stjecanjem referencija za taj veći projekt. Ideja je da se napravi mala solarna elektrana koja bi bila spojena na mrežu, iz koje bismo onda uzimali električnu energiju za proizvodnju vodika potrebnog za nekoliko autobusa i nekoliko manjih brodova.
Riječ je o demonstracijskom projektu, ali u stvarnom životu. Zgodno bi bilo da to bude u nacionalnom parku, jer bi tamo trebalo naglasiti potrebu za čistim tehnologijama koje ne zagađuju okoliš. Nećemo baš biti prvi u svijetu, jer je nekoliko sličnih postrojenja već demonstrirano na otocima, na primjer na otoku Utsira u Norveškoj i Lolland u Danskoj, a radi se i na otoku Bozca u Turskoj, te na Shetlandskim otocima u Škotskoj.
Desetljećima se već govori o skorom nestanku fosilnih goriva. Je li nestanak uistinu tako blizu? Je li iz tog straha uslijedio nagli razvitak tehnologija poput vodikovih gorivnih ćelija i njezine masovne upotrebe, primjerice, u autoindustriji?
Nije u pitanju samo strah od nestanka fosilnih goriva: strah od posljedica njihova korištenja - zagađenje atmosfere, klimatske promjene... - i želja za energetskom neovisnošću uzrokovali su nagli razvitak. Ima pokazatelja da je do sada u svijetu potrošeno već više od pola poznatih rezervi nafte i plina. Hoćemo li ostatak potrošiti za 40, 50 ili 80 godina, nevažno je, jer na supstituciji tih goriva treba početi raditi što prije kako bi se to stiglo učiniti na vrijeme i što bezbolnije.
Postoji li još kakav ekološki prihvatljiv način dobivanja vodika kao pogonskoga goriva?
Vodik se može dobiti i reformacijom prirodnog plina (tako se zapravo danas i proizvodi najviše vodika), sakupljanjem i pohranom nusproizvoda ugljičnog dioksida, ali time se ne rješava problem nestanka fosilnih goriva. Uostalom, možemo prirodni plin koristiti izravno, bez pretvorbe u vodik. Vodik se može dobiti izravno iz solarne energije fotokemijskim, fotoelektrokemijskim ili fotobiološkim procesima, ali ti su procesi još u fazi istraživanja.
Može li se vaša tehnologija usporediti s dobivanjem energije iz vjetra i sunca?
Proizvodnja vodika nije konkurencija vjetroelektranama i solarnim elektranama, nego se ona s njima nadopunjuje. Naime, i vjetar i sunce raspoloživi su povremeno, i to s promjenjivim intenzitetom koji ne mora odgovarati trenutačnim potrebama za energijom. Vodik, dakle, služi kao pohrana te energije i može se koristiti kad energija iz vjetra i sunca nije raspoloživa, u prvom redu u transportu.
Nakon vašeg povratka iz SAD-a često ste isticali kako Hrvatska može postati regionalni i europski lider kad je u pitanju primjena novih energetskih tehnologija. Kako vam danas izgleda takva prognoza s obzirom na aktualnu Vladinu energetsku politiku?
Brine me energetska strategija koja je koncem prošle godine bila na javnoj raspravi i koja, po mojem mišljenju, nije dovoljno agresivna ni u pogledu većih doprinosa energetske učinkovitosti, ni u pogledu većeg korištenja obnovljivih izvora energije. Umjesto toga, stavlja se naglasak na nuklearnu energiju i ugljen, dakle energente koje Hrvatska nema, i takvom bi orijentacijom bila prisiljena uvoziti ih, te bi tako sebe potencijalno stavila u jednako ranjivu situaciju kao nedavno onu s ruskim plinom, ako ne i goru.
 |
| Kaić na vodik, nedavno predstavljen na danima hrvatske male brodogradnje |
Po vašoj stručno-znanstvenoj viziji, kakva bi bila idealna energetska karta Dalmacije u budućnosti? Bismo li, s obzirom na prirodne blagodati, mogli izvoziti energiju?
Mislim da u Dalmaciji imamo dovoljno energenata -s unca, vjetra, mora, hidropotencijala - da bismo mogli biti energetski samodostatni. Od tih energenata gotovo potpuno iskorištavamo hidropotencijal, a tek smo sramežljivo počeli s korištenjem energije vjetra.
Naglasak treba staviti na racionalno korištenje ili trošenje energije, primjenu načela solarne pasivne arhitekture, korištenje solarne energije za zagrijavanje potrošne tople vode, a djelomično i za grijanje prostora, proizvodnju električne energije iz sunca i vjetra (u budućnosti kombiniranom s proizvodnjom vodika). Ne trebamo biti izvoznici energije, ali mogli bismo biti izvoznici znanja kako proizvoditi potrebnu energiju iz raspoloživih resursa.
Dalmaciju često uspoređujemo s Kalifornijom, pri tome mislimo na klimu i prirodne ljepote. Zašto ne bismo u energetskom smislu postali europska Kalifornija, odnosno prednjačili u korištenju novih energetskih tehnologija? Mislim da bi Vlada morala u ovim trenucima krize više ulagati u znanost – stvaranje novih znanja i stvoriti uvjete za ugradnju tih znanja u nove proizvode.
Svi ekonomisti slažu se da je za izlazak iz krize potrebno više proizvoditi, a među onim što Hrvatska može proizvoditi i izvoziti jedan od proizvoda trebalo bi biti znanje.