 |
| Neven Dvornik Bosaić |
Bajamontuša, pompozna kao i njezin puno veći original, “smiksana” od kombinacije srebra i legura, opet se vratila na Rivu. Postavljena je u izlog zlatarnice
Nevena Dvornika Bosaića, kao dio kolekcije skulptura koje su u ovoj obitelji generacijama.
Dvornikova replika fontane teži oko kilogram i pol, izvanredno je precizan i vrlo pedantno izveden rad koji u svojoj filigranskoj izvedbi nema ni mrvice industrijske proizvodnje.
No, usprkos svim superlativima koji se mogu podariti ovakvom radu naših starih majstora, filigranstvo - sjetno će Neven, u Splitu poznat i pod nadimkom Điđi - više nije u modi.
O silnom znanju koje se nekada prezentiralo u izradi iznimno cijenjenih i traženih primjeraka nakita, danas svjedoče tek ovakve skulpture. Zato se Dvornikovi, potomci stare poznate splitske zlatarske obitelji, njima osobito ponose.
Impresivan rad
- Uz ‘Bajamontušu’, u kolekciju se ubrajaju i skulpture starog splitskog kara, falkuše, tovara, a posebno je impresivna umanjena replika jednog varoškog sklopa starih kuća. Nevjerojatno je precizna i životna, s filigranski pedantno izrađenim škurama, robom na tiramolima, fumarima, bunarima i kacama, te ljudima u pokretu.
 |
| I građanska i pučka graditeljska tradicija prikazana je u replikama od srebra i legura: Bajamontuša i (dolje) varoški sklop kuća s ljudima u pokretu /Jadran Babić / Cropix |
Impresivan je to rad, od kojeg se, zajedno s ostalim uratcima koji su već dva desetljeća u obitelji, nikad ne bih odvojio – kaže Điđi. A ponuda za kupnju je bilo mnogo, ponekad i više nego primamljivih, i od domaćih ljudi i od turista. No, Dvornikovi svoju baštinu žele sačuvati za generacije obitelji koje dolaze i ne posustaju u toj odluci.
Kolekcionari su mnogih lijepih stvari - brodova, slika, kao i primjeraka starog, vrlo zanimljivog nakita. No, skulpture ipak imaju posebno mjesto u kolekciji. - Možda i stoga što se na njima toliko puno i predano radilo.
Za svaku od njih je bilo potrebno oko šest do sedam mjeseci svakodnevnog višesatnog rada, što nije mala stvar. Sasvim sam siguran da bi se danas malo tko u takav projekt upustio. Brži je ritam života, nema se više vremena za stvaranje ovakvih umjetničkih djela.
Nekada je bilo mirnije, tada su majstori imali vremena danima raditi na najmanjim detaljima, koji su na kraju trebali donijeti apsolutni preslik originala. A da bi se postigla točnost, majstor izrade je skulpturu morao stvarati na temelju fotografije ili sačuvanih razglednica. U tome zapravo i jest najveća vrijednost ovakvih radova – kaže Điđi.
Nova moda
Điđi se prisjeća kako se filigranski rad prije dvadesetak godina vratio u velikom stilu, a onda je opet pao u zaborav. Ljudi više nisu imali novca za kupnju takvih vrijednih ručnih radova. A utjecali su i modni diktati - primat su polako počele preuzimati drukčije izvedbe nakita, posebice primjerci od bijelog zlata koji su postali apsolutni trend.
piše TANJA ŠIMUNDIĆ BENDIĆ