Slobodna Dalmacija

Neizmjerno mi je drago što su unatrag nekoliko godina naši gradski oci zaključili da bi Split u budućnosti trebao biti jak turistički centar s velikim smještajnim kapacitetima – koji će elitni turisti ‘iz ciloga svita’ posjećivati tijekom cijele godine, a ne samo ljeti.

Da bi se to ostvarilo, kažu, treba izgraditi brojne hotele de luxe kategorije na zapadnoj i istočnoj obali – gdje bi se ta masa elitnih turista ugodno smjestila, naručila svoje Dom Perignone i buljila u Dioklecijanovu palaču zaklonjenu nosačima tenda i rasvjetnim stupovima.

Mi bismo ih, naravno, služili i trčali oko njih, dok bi elitni gosti ‘trošili ka maniti’ svoje zalihe dolara, jena, eura, a vlasnici hotela i franšiza ubirali profit...

Di je vaterpolo?

Nažalost, stvarnost je ipak nešto ‘malo’ drukčija. Naime, svjetske turističke destinacije, koje su ujedno i velika gradska naselja – nisu cijelu godinu zakrčene turistima ‘po Duhu Svetom’, nego zato što sistematski i vrlo studiozno nude sadržaje koji turiste ‘dovlače’ u njih, a to su – osim Bogom danih sunca, mora i starina - sport, kultura i umjetnost.

Civilizacijska razina na koju su u velikim gradovima Europe i svijeta podignuta ova tri blaga – ono je što turisti žele doživjeti i osjetiti izabravši neku metropolitansku destinaciju, kakvom se Split želi prikazati u okvirima Dalmacije i Mediterana. Nameće se pitanje: što Grad Split na tim poljima ima ponuditi turstima i pokazati svijetu?

Hoće li betonsku Rivu generacije koje dolaze doživljavati kao svoju?   Mario Todorić / Cropix

Istina je - vrlo malo, ili – ništa! U tom pogledu Split posljednjih dvadesetak godina čak - ide unatrag - ma koliko to sve dosadašnje gradske vlasti željele prikazati drukčijim. Krenimo od sporta. Gospoda političari odmah će povikati: Blanka! Zec! Duje!

Ali, ne, gospodo, to nisu vaše zasluge! Stvarnost u koju vi imate utjecaj dijametralno je suprotna. Vi ste, u posljednjih petnaestak godina, vašim (ne)djelovanjem, uspjeli doslovno eutanizirati splitski ekipni sport. Nogometni klubovi - od kojih je jedan 1975. godine bio na eurorankingu četvrti, 1985. četrnaesti, a 1995. tridesetdrugi klub Europe - nema europsku vidljivost već godinama (toplo se nadam da najnoviji uspjesi Hajduka u HNL-u nagovještavaju novo doba).

Trostrukog košarkaškog prvaka Europe nema nigdje. Tri vaterpolska kluba, među kojima su prvaci Europe, kao da i ne postoje. Splitski rukomet, a i odbojka također. Dalje je, mislim, nepotrebno nabrajati... Kultura i umjetnost u još su većoj komi.

Osim resursa koje nam je ostavila prošlost – već više desetljeća kultura i umjetnost Splita životare ne mičući se s mjesta. Split, primjerice, vapi za koncertnom dvoranom bez koje nema ni primisli o osnivanju, svakoj ‘metropoli’ prirodno pripadajuće filharmonije. Gradu nedostaju barem tri nezavisna teatra, te makar jedno dječje kazalište, naravno, sva dislocirana iz centra grada, a pravilno respoređena po udaljenim kotarevima, tako da se rubni dijelovi grada mogu razvijati kao moderne urbane zajednice, umjesto da ostaju geta...

Svaka urbana turistička destinacija u svijetu ima neke svoje vrhunce u kulturnoj ponudi. Nisi vidio Pariz ako nisi bio u Louvreu i Moulin Rougeu, nisi bio u Moskvi bez odlaska u Baljšoj teatar ili npr. cabaret hotela “Budapest”, New York nisi istinski osjetio bez predstave na Broadwayu, a ne vidjevši neku Puccinijevu operu ‘u originalu’, kao da nisi ni bio u Italiji... Na kojoj osnovi splitski političari žele dovući brojne turiste u grad pod Marjanom?

Zašto, primjerice, u prostoru kina ‘Marjan’, koje se po svemu sudeći gasi, na povijesnom gradskom trgu ne uspostavite gradski cabaret, te našega velikoga kompozitora Ivu Tijardovića, čije su globalno bravurozne operete ‘Mala Floramye’, ‘Spli’ski akvarel’ i nesuđena ‘Kraljica baluna’, istinski sačuvale onaj stari duh Splita, ne ponudite turističkom svijetu uprizoravajući njegovo djelo kao svakodnevnu atrakciju (npr. kao Moreška u Korčuli), pa da Splitom ne prođe ni jedan turist, a da nije došao vidjeti i čuti arije maestra Ive?

Sudeći po dosadašnjim iskustvima, vjerojatnije je da će kino ‘Marjan’ završiti kao kockarnica, robna kuća ili nešto slično. Split nije ni Bol, ni Hvar, ni Korčula’, ni Makarska, gdje mase turista tijekom srpnja i kolovoza bjesomučno traže ‘misto za šugaman’, a ostatak godine ta mista provode u zimskom snu. Split bi trebao biti DALMATINSKA METROPOLA, zamašnjak i demonstrator dalmatinske kulture, a sada je samo najveće dalmatinsko selo, i to – zahvaljujući potpunom nedostatku vizije o sadržajima visokourbanizirane zajednice. Te vizije zasigurno neće ni biti dok se razvojem grada bave arhitekti & tajkuni umjesto urbanista i sociologa.

Betonske ploče

Dok Splitom godinama drmaju ratni profiteri potpomognuti političkim strukturama koje nas, pozivajući se na poltronsku ‘struku’ sastavljenu od njihovih poslušnika, pokušavaju uvjeriti da je ‘sve to u korist grada i građana’ – praksa pokazuje nešto posve drugo, postavljajući prilično jednostavna pitanja.

Primjerice, kakva je to ‘struka’ koja na Rivu postavi preglatke, klizave, reflektirajuće i naposljetku prljave betonske ploče – iako su nas prethodno uvjeravali tvrdnjama da su ploče zadnje čudo tehnike koje se ne kliže, ne reflektira svjetlo i ne upija tekućine? Hm.. pa već nakon prve proslave Nove godine – nitko ih više oprati ne može!

Takvu ‘struku’, koja već dva desetljeća nerezonskom i prekomjernom izgradnjom, popunjavajući svaki milimetar slobodnog prostora, ‘širi’ naš grad PREMA UNUTRA!? - osobno ne razumijem...

Split će, po svemu sudeći, ostati grad bez prostora, grad bez cvijeća i zelenila, grad bez sporta, grad bez prepoznatljive umjetnosti i kulture, ukratko – grad bez identiteta! Osobno u takvom Splitu ne želim živjeti i zato molim kandidate za budućega gradonačelnika: ‘Učinite nešto prije negoli sve vrijedno življenja u ovom gradu zauvijek iščezne, a ‘Mediteran kakav je nekad bio’ - postane, suprotno hrvatskom turističkom sloganu i zdravoj pameti – Mediteran kakav nikad nije bio!’