- Palijativna skrb je skrb o kronično i teško bolesnim osobama, bez obzira na dob, bilo da je u pitanju dijete ili starija osoba, to je briga koja se mora obavljati iz srca i duše. To je skrb koja se bori za dostojanstvo svakog bolesnika, da bude čovjek do zadnjeg trena, da se poštuju njegove navike i potrebe, da se pomogne i njegovoj obitelji, koja pati i teško se snalazi u takvim prilikama.
U svijetu postoji palijativna medicina kao zasebna specijalizacija, dok kod nas za palijativnu skrb još uvijek nema mjesta u zdravstvenom sustavu koje ona zaslužuje i treba. U zemlji u kojoj se političari bave sami sobom, teško možemo očekivati da će se država na odgovarajući način pobrinuti za svoje teško bolesne građane, kazala je Bojanić, profesorica i pedagoginja koja je radila u Zdravstvenoj školi u Zagrebu i više od trideset godina predavala “Zdravstvenu njegu onkoloških bolesnika”.
Dobro pozna situaciju na škojima i tvrdi da je još i gora nego u kontinentalnom dijelu Lijepe naše, pa zato preporučuje razvijanje svijesti o potrebi volonterskog rada u palijativnoj skrbi, baš kao što je i sama dio palijativnog tima jedne udruge u Zagrebu, koju čini liječnik, medicinska sestra, svećenik (duhovnik) i ostali volonteri raznih profesija, koji su educirani da rade u palijativi.
- To su ljudi beskrajno otvorenog srca koji znaju razumjeti druge, koji se neprestano trude i rade na sebi ne bi li mogli pomoći bolesnicima. Ovakav tim potreban je i u bolnicama, kao i u kućama. Volontiranje u palijativi sigurno je jedno od najzahtjevnijih, ali zato ako se pronađu pravi ljudi s ovakvim interesima koji će se međusobno poštivati i uvažavati, biti beskrajno tolerantni i strpljivi, rezultati na terenu mogu biti izvrsni i nemjerljivi s bilo kojom drugom vrstom pomoći. Čovjek ne smije biti sam u svojoj bolesti, a njegova obitelj zaboravljena od svih - to je ono što vodi sve volontere i članove palijativnih timova, naglasila je Bojanić.