Grad Kaštela i gradska Turistička zajednica, uz producentski rukopis Tonća Šundova, upustili su se, naime, u veliki i iznimno vrijedni projekt novog, bolje reći dodatnog brendiranja Kaštela (ne samo u usko turističkom smislu) kroz, recimo to tako, „sedam renesansnih dana“.
Dakle, kroz tjedan tijekom kojega će Kaštelani sa svojim gostima i prijateljima pričati – i to jednim specifičnim, svesporazumijevajućim jezikom - priču o ljubavi koja, i kad nesretno završi, obogaćuje ovaj svijet dobrim, plemenitim vibracijama.
A storiju o Miljenku i Dobrili, istinitu (kako kažu povijesni izvori) i dirljivu (kako kaže srce svih koji su je bar jednom čuli) zaista vrijedi – umjesno je primijetila i predsjednica Turističke zajednice Nada Maršić – neumorno ponavljati, koliko god se može, budući da autentičnošću, dojmljivim sadržajem i potpunom uronjenošću u fluid koji pokreće svijet, u ljubav, ona zbilja može sama sebi trasirati put do, koliko god to u kontekstu nježnih ljubavnih nota može čudno zazvučati - globalnog bestselera.
No, dobro, možda se ta kaštelanska priča nikad neće dobaciti do slave i popularnosti one fikcionalne o Romeu i Juliji – iskorištene komercijalno do krajnjih granica, dotle da čak ni Google iza imena slavnih ljubavnika iz sukobljenih obitelji Montecchi i Capuletti više ne prepoznaje Shakespearea nego Veronu – ali ona, takva kakva je, svakako u sebi nosi potencijal vrlo jasne „vidljivosti“ sedam Kaštela na turističkoj, ali i na onoj puno široj, civilizacijskoj, mapi svijeta.
Temelj rečenom kaštelanskom projektu izvorna je priča o jednoj ljubavi kojoj su stali na put ljudi koje kroz život vode drukčiji osjećaji.
Trogirske plemićke obitelji Vitturi i Rosani – kaže legenda – imali su u Kaštel Lukšiću posjede i kaštele, gdje je i planula ljubav između Dobrile, kćeri Vitturijevih, i Miljenka, sina Rosanijevih (Rušinića). Zbog svađe njihovih obitelji voljeli su se i sastajali tajno, a Dobrilin je otac, uz to, dogovorio njenu udaju za plemića Dražimira. Miljenko uspije prekinuti sam čin svadbe te nakon toga bude prognan u samostan Visovac, a Dobrila u trogirski samostan, odakle, zaljubljena, bježi i opet se sastaje s Miljenkom. Roditelji im potom, tobože izmireni, šalju glasnika s porukom da se vrate kući i vjenčaju se.
Međutim, Dobrilin otac, prožet mržnjom, na mostu pred dvorcem Vitturi ubije svoga zeta Miljenka, a skrhana Dobrila pomućena razuma ubrzo umre. Pokopani su zajedno u crkvici svetoga Ivana na Rušincu, ispod kamenog natpisa „Pokoj ljubovnikom“.
Njihova je ljubavna priča mnoge inspirirala na umjetničku obradu. Trogiranin Ivan Kažotić piše potkraj 17. stoljeća roman „Miljenko i Dobrila“, na talijanskom jeziku, a Ivan Mažuranić stigao je prevesti na hrvatski 28 stranica (koje se u rukopisu čuvaju u Zagrebu, u Sveučilišnoj knjižnici); o „slučaju“ je prvu dramu napisao Matija Ban; libretist Ghislanzoni (napisao je libreto Verdijeve „Aide“) i skladatelj Strino stvorili su operu; na hrvatskom jeziku to je učinio Milivoj Koludrović (izvedena je prvi put u HNK Split); filmski je scenarij napisao Tomislav Antunović; crtač Beker i tekstopisac Eterović objavljuju 1968. (Vjesnik) strip o ljubavnicima iz Kaštela; na Splitskom festivalu 1964. izvedena je Runjićeva (Zdenko) pjesma „Legenda o Miljenku i Dobrili“…
U Kaštelima će tijekom „7 renesansnih dana“ u više navrata biti izvedena predstava “Miljenko i Dobrila” po scenariju Nevena Bućana i u režiji Roberta Raponje, čut će se renesansna glazba, izvoditi plesovi toga doba, jesti „zaboravljena“ hrana i špancirati u renesansnim odorama: čak je i gradonačelnik Udovičić najavio da će na posao odjeven po modi iz onoga doba…
U poplavi naših polovnih i otrcanih „priča za goste u prolazu“, ova kaštelanska, autentična i pamtljiva, i te kako raduje. Jer, ako ništa drugo, pokazuje jedan sinkronizirani i prema dobru svih usmjereni napor u Kaštelima. U gradu koji još traži svoju pravu, turističku dušu.
