"Začinite večer uz seriju CSI Miami", bila je reklama za Vegetu, netom nakon što je s ekrana nestalo lice Antonije Bilić, na kraju RTL-ova dokumentarca "Izgubljeni osmijeh". No, večer nam je već bila presoljena jer nam je prethodno bilo servirano još jedno medijsko razvlačenje tragedije mrtve djevojke i njezine obitelji.
Ne može se osporiti da su se autorice Ana Bulić i Vanja Kranic naradile da bi složile građu za ovaj dokumentarac, ali ovdje nas zapravo ne zanimaju iskazi Paravinjinih roditelja ili njegova cimera iz zatvora, nikakva "ekskluzivna" nadogradnja već ispričanoj priči. Ovo nije istraživačko novinarstvo koje nam donosi nove bitne spoznaje, ovdje imamo odvratni eksploatacijski komercijalni proizvod, upravo zato jer su se na RTL-u jako potrudili da ga zamotaju u što "glamurozniji" celofan.
Tragedija se servira dok je još vruća
On je izdizajniran poput forenzične serije, glas naratora jednak je onom kojim se najavljuju nove epizode CSI-ja, pa je ispalo i logično, ma koliko ironično, da je jedna uslijedila odmah nakon "Izgubljenog osmijeha", kojemu su pak prethodile "povijesne intrige" s dvora sultana Sulejmana.
Sav taj prime-time paket, zajedno s reklamnim blokovima, isporučen je prije nego što su Antonijini ostaci pokopani, jer tragedija se servira dok je još vruća, nakon što je prije nekoliko dana podgrijana pronalaskom kostiju i onom nepotrebnom press konferencijom koja je bila "osmišljena" kao jeftino loženje (ne)izvjesnosti do samog kraja izlaganja. Bože me prosti, mogli biste pomisliti da su je 99,9999... posto režirali na RTL-u.
"Antonia Bilić - Izgubljeni osmijeh" nešto je "sofisticiranija", zapravo kičasta jednokratna varijanta Novine bivše "Istrage", novi senzacionalistički sunovrat na tako osjetljivom terenu ljudskih patnji. Na žalost, takav medijski pristup koji uključuje puno suza ispred kamere, a nimalo iskrene sućuti iza nje, neće biti pokopan zajedno s onim što je ostalo od nesretne Antonije. Sa svakim novim zanimljivim lešom, on će ponovno - živnuti.
SANDRO POGUTZ