Slobodna Dalmacija

Povratak na naslovnicu

SMS komentar pošaljite na 666555 sa ključnom riječi SLD, (3,72 kn/sms).

Nogomet je skup hobi, a Splićani para nemaju... Cici

Detalji o usluzi >

SMS komentar pošaljite na 666555 sa ključnom riječi SLD, (3,72 kn/sms).

Nogomet je skup hobi, a Splićani para nemaju... Cici

Detalji o usluzi >

Mozaik

Objavljeno 22.02.2012. u 15:51

Posljednji ispraćaj dragog kolege i dobrog duha Dalmacije na splitskom groblju Lovrinac

Pokopan Milorad Bibić Mosor, na pogrebu bio i premijer Milanović (FOTOGALERIJA)

GALERIJA

Mosor je Mosor - naoko jednostavna fraza koja se mogla čuti među lovrinačkim čempresima možda je najbolje opisala kako su Splićani doživljavali jednog od najvećih suvremenih čuvara identiteta našega grada.

I zato se njih nekoliko tisuća u srijedu poslijepodne na splitsko groblje došlo oprostiti od novinara Milorada Bibića Mosora, dugogodišnjeg sportaša i sportskog radnika, a nadasve čovjeka koji, sasvim sigurno, nikoga nije ostavljao ravnodušnim.

Posljednji pozdrav Mosoru uputili su brojni sportaši, umjetnici, estradnjaci, političari, kolege novinari s brojnih hrvatskih i regionalnih adresa, ali i svi oni "mali", a Mosoru često najveći ljudi, Splićani koji su ga poznavali ili su guštali u čitanju njegovih tekstova.

Počast su mu odali košarkaški veterani s Gripa, poput Rađe, Graše, Šolmana, Jerkova, Macure, Vrankovića i Bilića, njegovi susjedi iz Tršćanske, Smiljanićeve i Solinske ulice, te neizostavni protagonisti zajedničkih dana provedenih na Pjaci i Rivi ili u gimnazijskim klupama stare Realke.

Premijer Zoran Milanović
Posebno je dirljivo bilo vidjeti momke u crvenim dresovima Radničkog nogometnog kluba Split, Bibićeve Splitovce, koji su ga ispratili uz zvuke pjesme "Oj, Mosore, Mosore". Sve su to bili tako prepoznatljivi simboli Mosorova života i rada.

- Pari mi se da poznajen sve ove ljude - rekao je jedan od Mosorovih susjeda i time vjerojatno dao zajednički nazivnik trenucima u kojima se tuga zbog njegova preranog odlaska miješala s nostalgičnim podsjećanjem na već pomalo zaboravljene splitske đireve koje je vjerno prenosio na stranicama svojih knjiga "Zakon Pjace" i "Zadnja pošta Riva".

Nedovršena je, na žalost, ostala vjerojatna kruna Bibićevog rada na području sportske publicistike "Monografija RNK Split povodom 100. rođendana balunjera iz Parka mladeži", ali i ta bi knjiga uskoro trebala naći put do svojih čitatelja, potvrdio je Žarko Mihaljević, počasni predsjednik kluba.

- Povodom velike klupske obljetnice planiramo objaviti monografiju u koju je Mosor uložio dosta truda i vremena. Bit će to naša zahvala svemu što je učinio za svoj i naš RNK Split - dodao je Mihaljević.

- Posljednji put kada smo se vidjeli, "pao" je dogovor da ćemo u veljači u Splitu definirati sve detalje oko scenarija za dokumentarni film o Splitu 60-ih i 70-ih godina koje je opisivao u svojim knjigama. Mosorov prerani odlazak vjerojatno će neplanirano ugasiti tu ideju - kazala nam je to Lina Kežić, novinarka u redakciji kulture na Hrvatskoj televiziji i Bibićeva kolegica iz školskih klupa.

Njihov planirani zajednički pothvat trebao je široj televizijskoj publici približiti
"splitski đir" iz nekih mnogima bezbrižnijih vremena.

g. zubčić, SNIMILI: jadran babić / cropix, ANTE ČIZMIĆ / CROPIX, DUJE KLARIĆ / CROPIX

Dirljivim se govorom od dugogodišnjeg prijatelja i kolege oprostio Ivica Ivanišević: 

"Božemiprosti, parimo ka sprovod. Svima su pale žunte, lica se smrkla, suze se liju na maštile, crne se veštiti...

A opet, svakome od nas jasno je da ovo sprovod ne more bit. Ovo više daje na Masovni pokret, na Praško proljeće, na Woodstock, na nešto skroz obrnuto od tužne funebralne prigode.  Da je ovo sprovod - a nije, već san van reka - sve bi bilo drukčije.

Za početak, Mosor bi, ka pametan čovik i inženjer jake struje, umra s testamenton u kojemu bi lipo zatražija da ga posli velike partence kremiramo, a ne da se moramo remenavat s ovolikin kapsilon. Umisto pola ličkoga šumskog fonda, šta su ga picigamorti morali isić da bi ga opremili na oni svit, buletu bi platila samo jedna malešna urna.

Naravno da ovo nije sprovod. Lipo je Boro nekidan napisa: radi se samo o još jednoj, logistički najzahtjevnijoj zafrkanciji za koju se Mosor ciloga života priprema.

Sva ona sitna brumavanja kojima nas je iz godine u godinu, iz miseca u misec, iz dana u dan, iz ure u uru velikodušno častija, bila su tek stidljiva uvertira u ovu veliku predstavu kakvu ni Split ni svit još nisu vidili, majku svih zajeba.

Sutra će, tovar jedan dabili jedan, čin ustane, uzest mobitel u ruke, pa onda redon nazivat sve s kojima je dobar, a to bi, ugrubo računan, moglo bit negdi između dvistapedesetisedan i dvistapedesetiosan miljuna judi.

Sve je lipo smislija, samo se u jednoj stvari priša, šta me, moran priznat, pomalo čudi, jer je Mosor zajebantskin poslovima uvik pristupa maksimalno ozbiljno, planirajući svaku sitnicu ka maršal Žukov veliku vojnu operaciju.

Naime, on će nazivat jednoga, pa drugoga, pa trećega, svih dvistapedesetisedan milijuna najbližih... ali mu se neće imat ko javit.

Jer, sutra više neće bit nas. Ajde, neću pretjerivat, ostat će naši fizički oblici: kosti, meso, žile... Ali nikad više niko od nas neće bit isti oni čovik od prije, iz vrimena kad Mosoru ova monada još nije bila pala na pamet.

Adio, rico!  Adio, druže! Nisi partija sam, i nas si povuka doli!"