Malo je tko od današnjih 125 korisnika na početku provođenja programa vjerovao u njegov uspjeh, no danas se o mladim ljudima koji ga ostvaruju govori samo s riječima hvale. Zabilježili smo kako to funkcionira na terenu i ostali doslovno bez riječi. Šokirao nas je na prvu Marinko Tadin (54) iz Kambelovca, mali, a izrazito velik čovik. Zatekli smo ih sedam u kući. Njega, dvije mačke i četiri mačka.
Na okupu s ljubimcima
- Evo nas, svi smo na okupu. Ja i moji ljubimci. Moran ti odma kazat da ovi momci o meni uopće ne brinu. Ništa mi ne rade, loše je to sve. Niti mi peru stakla, niti idu u spizu, a teško in je i robu mi razgrnit. Ma, zezan te - kazuje mi Marinko kroz smijeh vidjevši moju ozbiljnu facu.
- Nema toga ča mi ne činu. Sve, moj Srećko mi učini ča ja god kažen. A najdraži mi je kad ga pošaljen pa mi donese “bombicu”. “Što ti je bombica?” - pitan ga. - Ma vidi je kako se lipo crveni. Bombica-demežanica crnoga. Svaki dan manen litru za krv. Pa pogledaj me kako san zdrav, vidi mi lice, ”ka bebina guza” - šali se Marinko pozirajući pred objektivom aparata.
- Ma čekaj, triba san se obrijat, vidit će me Mirando pa će reć kakav san ispa na slici. “Pa ko ti je sad taj Mirando?” - Naš novi ministar. Ja i on smo ti prijatelji, sidili smo skupa u klupi tri godine u osnovnoj. Bili smo dekavci, znaš ono, išli smo u “D” razred. Ako me slikaš ciloga, a ne dok vako sidin, Mirando će me se garant sitit - siguran je Marinko, vlasnik najveće kolekcije bančića u Kaštelima.
- E, iman ih posvud, kraj prozora, sudopera, prid kadon, kraj sandučića za poštu. Na svakom koraku. Još mi samo fali da mi momci nađu jednu curu od 1,60 i onda mi više ništa ne triba - kroz smijeh će Marinko, napominjući kako ga je njegov “skrbnik” Srećko kad je pao snijeg opskrbio svim i svačim. Izvadio je račun i počeo nabrajati što je ovaj kupio.
Prije Marinka, obišli smo i baku Milicu Butorac u Kaštel Starom. Oduševila se kad nas je vidjela. Ponudila nas je punjenim paprikama. Ispričala nam je o svojoj vrtoglavici zbog koje 10 godina nije izišla iz kuće, poremećen joj je centar za ravnotežu. Kaže kako je Petar njezin spasitelj. E, Petar iz udruge što skrbi o njoj.
- Sve mi čini, ide u spizu, vodi me u likara. Deboto ka’ da je moje dite. Uvatin ja njega pod ruku i njemu to ništa ne smeta. Zna da ne mogu sama. I moje cure iz udruge su krasne, sve su mi izluštrale prid Božić. Ma sad kad iman ovu dicu, ne triba mi niko. Oni su mi sve, di su prije bili - pita se baka Milica, baš kao i Zorka Reljić (84) koja od 1993. godine živi sama. Suzana o njoj vodi brigu. Sve šta joj kaže, ona napravi.
- Odveze me, doveze, odemo do dućana, pri ruci su mi kad god ja hoću. Neman dice, ova mladost moja su dica. Puno je lipo sve ovo šta rade, čak se i družimo, pričamo i slavimo rođendane u dnevnom boravku u Gomilici - prepričava nam Zorka o kojoj u udruzi skrbe kada je u pitanju i zdravlje.
I curu ću naći
- E, izmiru mi tlak, dosad je bila mala Tea, sad je neka nova. Zdravlje mi i nije loše pa oko mene nemaju baš puno posla - veli baka Zorka, u čijemu susjedstvu živi četrnaest godina mlađi Petar Butković, korisnik programa. On sa svojim pomoćnikom Srećkom čak ode i na kavicu, malo pričaju, ”ubiju” koju uru vrimena.
- Momci su odlični, ja nemam svoju kuću, ovo su mi dali dobri ljudi da ovdi spavan. Srećko me posjećuje skoro svaki dan. U dnevni boravak ne iden baš često, ali triba bi. Moran nać curu - kroz smijeh će barba Petar. Tamo ima dobrog društva - veli nam, napominjući kako ga zezanje najbolje izvuče iz trenutaka kada mu je teško. - Kava sa Srećkom čini ga zadovoljnim, baš kao i to da je potpuno zdrav.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....