Fra Ante Kekez u nedjelju, po blagdanu Gospe Žalosne, općinske nebeske zaštitnice, u rodnim Hrvacama proslavit će srebrni jubilej, 25 godina svećeništva. Njegovo slavlje uveličat će brojni svećenici, među inima i dvojica provincijala, fra Andrija Bilokapić, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima, kojoj pripada i fra Ante, te fra Joško Kodžoman, provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, kojemu su, kao i fra Anti, Hrvace rodno mjesto.
Srebrnog svećeničkog jubileja fra Ante Kekeza, kao i njegovih spisateljskih rezultata pretočenih u sedam knjiga, sjetili su se i u općini Hrvace pa je na svečanoj sjednici Općinskog vijeća u povodu Dana općine fra Ante bio jedan od ovogodišnjih laureata općinske nagrade.– Dakako da mi je zadovoljstvo što me se sjetila moja općina Hrvace. Prepoznali su da proteklih 25 godina nisam ljenčario, već sam, koliko su mi to dopuštale mogućnosti, radio za Boga i čovjeka – kaže fra Ante, počinjući svoju životnu priču:
– Rodio sam se 1964. godine u Hrvacama. Poslije završene osnovne škole, spletom okolnosti dospio sam u sjemenišnu gimnaziju u Zadru. Poslije gimnazije nastavio sam studij na teologiji u Makarskoj, Zagrebu i Rijeci. Mladu misu prikazao sam 1990. godine u crkvi Gospe Žalosne u Hrvacama 24. lipnja, na blagdan sv. Ivana. Potom sam otišao na magisterij na franjevački univerzitet Antoniana u Rimu. Sve vrijeme srce me je vuklo provinciji Presvetog Otkupitelja, ali sam shvatio da sam se formirao u Sv. Jeronima i tu sam ostao. Poslije studija u Rimu, službovao sam u Puli, Zadru, Brodarici na Krapnju, na splitskom Poljudu, a posljednje tri godine sam na Pašmanu.
Sve češće vas se može susresti u Hrvacama?
– U Hrvace uistinu dolazim sve češće. Čini mi se da što vrijeme više odmiče jača moja nostalgija za prostorom gdje sam rođen i proveo djetinjstvo. Svuda gdje sam bio s ponosom sam isticao da sam u Hrvacama rođen i da sam tu odrastao. Bio sam istinski ambasador Hrvaca, a tako će biti i ubuduće.
Na što se kao svećenik posebno ponosite?
– Uz redovne svećeničke dužnosti, iz svojeg dosadašnjeg rada izdvojio bih dvije krucijalne stvari. Prva je iniciranje, formiranje i rad udruge Pro Vita. Dok su na Zadar padale neprijateljske granate, mi nismo razmišljali kako ubijati, nego kako spašavati život. Cilj naše udruge, koja okuplja svećenike i laike, jest da svako začeto dijete bude rođeno. Kroz tu udrugu promičemo kulturu života koju je promovirao sv. Ivan Pavao II. Drugo na što se posebno ponosim jest moj rad u zajednici Cenacolo kod Biograda, u kojoj sam punih šest godina bio duhovnik. Vjerujem da sam pomogao mnogim mladim ljudima da napuste tamu i vrate se svjetlosti života.
Često spominjete sv. Ivana Pavla II.?
– On mi je, poslije Krista, uzor i inspiracija. Napisao sam do sada sedam knjiga. Posljednja na koju se naročito ponosim naslovljena je “Duhovne misli sv. Ivana Pavla II.”. Vjerujem da je to najljepši dar koji sam mogao pokloniti sebi za srebrni svećenički jubilej, ali i za istu prigodu moj dar vjernicima.