Slobodna Dalmacija

Vedran Mlikota jedan je od najpoznatijih mlađih hrvatskih glumaca, a osim po angažmanu u filmovima i serijama, široj javnosti je poznat po organizaciji sada već kultnoga ljetnog kazališnog festivala glumaca u rodnom mu Zagvozdu.

Ono što je nas iznenadilo prilikom razgovora s Mlikotom u zagrebačkoj Kazališnoj kavani jest da je taj čovjek, kojega mnogi prepoznaju iz nagrađivanog filma Ognjena Sviličića “Oprosti za kung fu”, te humorističnih serija “Stipe u gostima” i “Naši i vaši”, ali i nastupa u showu “Ples sa zvijezdama”, zapravo vrlo povučen, da čak pomislite kako ima tremu govoriti o svom životu.

Vedran je, ponovimo, prije 40 godina rođen u Zagvozdu pored Imotskog. Ondje je napravio prve korake, tu ga vežu prva sjećanja i prijateljstva, a tu je krenuo i u školu. - Za doć u školu trebalo je propješačit tri kilometra, mama me vodila, a kad smo došli, nastavnik me pitao: “Koliko imaš godina, jesi bio u vrtiću?”, a ja sam mu odgovorio da jesam, kad sam s didom išao čupat kapulu.

Četiri sestre i brat

Već par godina Mlikota je u vezi s kolegicom glumicom Nelom Kocsis

Život na selu zna bit težak i naporan, tako je Vedran morao čuvati domaće životinje, pomagati roditeljima, a uz to je još imao i četiri sestre i brata, pa je često i njima trebalo posvetiti vremena, ali ako se sve dobro isplanira, uvijek se i sve teške stvari mogu učiniti zanimljivima.

- Jedno od mojih prvih sjećanja je “bika”, koju smo ja i brat dobili iz Njemačke, mislim da sam tada imao tri godine. Brat i ja smo se uglavnom zajedno igrali, zajedno čuvali životinje i pazili na dvi najmlađe sestre. U većim razredima bi gledali serije i filmove i onda bismo se sa još dva Milivoja i Dadom igrali partizana i Nijemaca.

Često bismo se, dok smo trebali čuvat ovce i krave, nalazili svi zajedno i onda bi ih stavili u neku ogradu na isto mjesto, a mi bi igrali nogomet. Kad je trebalo pazit na sestre, onda bismo im mi u kariolu posložili kušine i stavili ih da spavaju i odveli ih do tamo, di bismo onda opet igrali nogomet. Ipak, nije još bio imao ni deset godina kada je spoznao da je gluma nešto čime bi se bavio u životu.

- Prve naznake da bi se mogao bavit glumom, pojavile su se već u nižim razredima osnovne škole. Trebali smo izabrat u koju ćemo grupu ić, a biralo se između sportske, literalne, dramske i još nekih. Mi smo se svi momci prijavili u sportsku, ali naravno, nismo svi mogli u istu, pa su nas podijelili i tako je mene dopala dramska; imali smo božićne predstave i razne priredbe - prisjeća se Mlikota.

U Zagvozdu danas više nema srednje škole, ali Vedran je bio te sreće da bude učenik zadnje generacije. Nakon drugog srednje škola se zatvorila i dogodila se prva velika promjena u njegovu životu, preselio se u Split.

Mlikota je često uključen u humanitarne projekte, poput onoga za vodu u Blatu na Cetini, gdje se angažirao s prijateljem Bojanom Navojcem i Čubijem

- Prvi i drugi srednje proveo sam u Zagvozdu, u to doba čitao sam puno drama. Profesorica Mara Pezo predavala nam je hrvatski, svaki mjesec smo imali jedan sat da pokažemo što smo naučili napamet, a ona bi to posebno ocjenjivala.

Često bi se kod nje raspitivao da mi preporuči neke knjige, sjećam se da sam “Jazavca pred sudom” u jednu večer cijelog naučio napamet. U trećem srednje preselio sam se u Split, krenuo sam u Srednju pedagošku. Upali smo u razred di su svi bili superodlikaši, a bilo je samo nas petero muških.

Znam da sam u jednom periodu ispitivanja u tjedan dana dobio šest jedinica, shvatio sam da moram puno više učit, pa sam na kraju sve razrede prošao s vrlo dobrim. Živio sam u đačkom domu i svaki bi vikend išao doma, a kad bismo izlazili u Splitu, morali smo se vraćat do 11, jedino ako ne bi bio neki dobar čuvar koji bi nan progledao kroz prste.

Ponekad pomislim kako sve priče glumaca i pjevača imaju neki nevjerojatni početak, kao da se sve dogode sasvim slučajno. Tako je bilo i s Vedranom Mlikotom čija priča podsjeća na najljepše bajke koje smo toliko voljeli kad smo bili mali.

- U trećem srednje smo po kazni išli gledat generalnu provu opere “Evgenij Onjegin”. Ja sam bio siguran da je to ulazak u neku najljepšu bajku, na pozornici su se izmjenjivali glumci, akrobati su radili salta, redatelj bi nešto dobacio da treba promijenit.

Nakon toga sam svaki dan odlazio u kazalište, na blagajni su me već bili zapamtili, pa bi me puštali besplatno. Tada su u predstavama glumili Ivica Vidović, Genda i još mnogi glumci, kojima sam se tada divio, a s nekima od njih sam poslije imao sreće glumiti.

Titovi mornari

Jedan dan sam na stupu od struje vidio oglas “Titovi mornari - audicija za mladi dramski ansambl” i prijavio sam se. Sekciju mladih vodio je pokojni Milovan Alač, posložio bi nam neke tekstove i onda bi mi to izvodili po školama.

Jako je dobro radio s nama, a i vidio je nešto u meni, pa me pitao da li bi išao na Akademiju, a ja do tada nisam ni znao da postoji fakultet za postat glumac - prostodušno će i iskreno naš sugovornik. Vedran je nakon toga otišao u Zagreb, primljen je na Akademiju iz prve među 300 kandidata.

Te godine primili su samo tri muškarca i četiri cure, a Vedran sada svakim svojim nastupom, svakom svojom serijom, svakim svojim filmom pokazuje da nikako nisu pogriješili u odabiru.

piše ante ćurin

Ukrao novac iz kapelice i trč po sladoled Svaku nedjelju je išao na misu i jedna od stvari kojih se prvih sjeća u životu je oblačenje za misu nedjeljom, ali to ga nije omelo u nestašlucima koje je radio u djetinjstvu. - Jednom sam gurnuo jednu curu niz padinu i slomila je ruku, al tad je sve dobro prošlo... Al’ kad smo ja i Zdravko uzeli novce iz kapelice i onda se s tin novcima nakupovali i prejeli sladoledima, vidila nas je neka baba i rekla našima doma, e tad nas je istuklo. Sjećam se i prejedanja slatkišima koje bi donio Djeda Mraz, tada bi 3-4 dana jeli samo slatko.

Jedna od nezaboravnih ljetnih fešta u Zagvozdu

Zaljubljiva se svaki dan u drugu Vedranu su divojčice, ali i tičari, oduvijek bili srcu mili. - Zaljubljivao sam se svakog dana u novu, a kad bi došla nečija rođakinja, onda bismo se svi zaljubili u nju. Za kućne ljubimce smo imali tičara Vuku koji je bio toliko sposoban da su mu ptice slijetale na nos, a drugi se zvao Fabrizio i netko nam ga je otrovao. Fabrizio je krao po selu cipele, znali bismo imat po 10-15 cipela dnevno, pa bi ih mi morali vraćat ljudima po selu - prisjeća se Vedran svojih dječjih dana.