| Autor |
Poruka |
ProxyDigital
Novi član
Posts:3
|
|
12 srp 2009 12:38:24
|
|
Jeste pogledali "atlantidu" na google earth-u?
Izgleda shema, ali to je veličine otprilike 120 sa nekih 80 km (koliko sam ja uspio očitati), prema tome atlandita bi bio gradčina od nekih 9600 km2. Za usporedbu, to je 12 puta veće od površine New Yorka (800 km2) ...
|
|
|
|
|
|
|
|
Omega
Napredni član
Posts:963
|
|
14 srp 2009 15:48:55
|
|
|
testing testing
|
|
|
|
Nobody expects the Spanish Inquisition!
|
|
|
|
Tondin
Veteran
Posts:2785
|
|
14 srp 2009 15:52:01
|
|
|
Ko će kome, ako neće svoj svome. I ja taman da ću link poslat.
|
|
|
Kruva dajte, dosta smo kolače mumali!
Ni budućnost nije više što je nekad bila.
Biće bolje kada dođu naši.
http://www.youtube.com/user/TondinII
|
|
|
|
Omega
Napredni član
Posts:963
|
|
14 srp 2009 15:54:33
|
|
a e, nema nas puno, moramo se držat zajedno 
|
|
|
|
Nobody expects the Spanish Inquisition!
|
|
|
|
stbarmen
Veteran
Posts:1967
|
|
15 srp 2009 15:43:59
|
|
Kako sam temu i sam ponovno našao gremo dalje
Arijanska civilizacija – visoka duhovna kultura pretpovijesnog doba
Arijani i njihova visoka kultura
Mnogi ugledni povjesničari i lingvisti svjetskog formata misle da većina današnjih indoeuropskih naroda vuče svoje podrijetlo iz drevne zajedničke pradomovine koja se nekoć davno protezala od Kavkaza i Kaspijskog jezera, preko Irana, sve do plodnih dolina velikih indijskih rijeka – Inda i Gangesa.
Još u vrlo davno prapovijesno doba počela su se brojna plemena s tog područja, zbog sve žešćih unutrašnjih sukoba u arijanskom carstvu, raseljavati prema Europi, Sredozemlju i sjevernoj Africi, donoseći u svoje nove postojbine vrlo razvijeni jezik i raznovrsne elemente zajedničke autohtone kulture koja se naziva arijanskom. Upravo zbog te povijesne činjenice o velikoj seobi naroda pretpovijesnog doba, postojanje prapovijesne arijanske civilizacije je, za razliku od ostalih hipotetskih pradrevnih civilizacija, danas gotovo neupitno.
Drevni Arijani imali su vrlo sposobne i borbenim vještinama dobro uvježbane ratnike još davno prije osvajanja Indije i ostalih prostora koje su kasnije nastanili njihovi potomci Arijci u svojim velikim seobama. U naoružanju su imali kratak brončani mač i jednoosovinska bojna kola koja su vukli konji – ogromne i snažne životinje sa grivom, dotad nepoznate drugim narodima.
Premda su Arijani bili brojno neusporedivo slabiji, ipak su svojom hrabrošću, boljim oružjem, borbenim vještinama i dobrom organizacijom vrlo brzo izvojevali pobjedu nad mnogo brojnijim i gotovo posve neorganiziranim okolnim pretpovijesnim narodima koji su tada živjeli na znatno nižem stupnju razvijenosti.
Pripadnici te moćne duhovne pretpovijesne kulture govorili su sanskrtom – visokorazvijenim (pra)drevnim indoeuropskim jezikom. To je vrlo bogat, izražajan, ali i gramatički izuzetno složen klasični jezik kojim se u narodu prestalo govoriti u VI st. pr. Kr. Samo za osnovno ovladavanje sanskrtskom gramatikom potrebno je najmanje nekoliko godina intenzivnog učenja. Istraživanja pokazuju da se sanskrt u posljednja tri tisućljeća vrlo malo mijenjao, jer ga se od pamtivijeka držalo jezikom bogova i svete predaje.
Očito je da se takav visoko izgrađen jezik i na njemu zapisana velebna djela izuzetno bogate klasične vedske književnosti mogao razviti jedino u okrilju vrlo moćne, duhovno visokorazvijene civilizacije izuzetno dugog povijesnog kontinuiteta, a nikako među primitivnim, gotovo poludivljim nomadskim i polunomadskim plemenima koja su nekoć živjela u tmini kamenog doba na ogromnim prostranstvima pored te visoke pretpovijesne civilizacije.
Na sanskrtu su zapisana brojna te nerijetko vrlo opsežna djela izuzetno bogate i danas najstarije poznate svjetske književnosti, ali i mnoga stručna i znanstvena djela davno prohujalih eona. Mnoga od njih, zbog nedostatnosti našeg jezičnog fonda i vrlo malog broja kompetentnih prevoditelja, još nisu prevedena sa sanskrta na engleski ili neki drugi svjetski jezik.
Ta drevna djela napisana na sanskrtu poznata su u znanosti pod nazivom VEDE ili vedski spisi i od temeljne su važnosti za upoznavanje i proučavanje visokih dometa zadivljujuće arijanske (vedske) kulture. Ona čine jedan od kamena temeljaca svjetske kulturne baštine. Vedski spisi sadrže veliku zbirku himni, obrednih formula, napjeva, mudrih izreka te drugih djela.
VEDE, što izvorno znači znanje ili sveto znanje, je, kako drže vedantisti, prvi zapisao na tlu Indije veliki mudrac i svetac Shrila Vyasadeva prije otprilike nešto više od pet tisuća godina da bi ih sačuvao od zaborava tijekom nadolazeće Kali-yuge. Njega se stoga drži sastavljačem vedskih spisa. On je podijelio i sistematizirao starodrevno vedsko znanje, koje se dotad tisućljećima prenosilo usmenom predajom preko vjerodostojnog učeničkog nasljeđa, u četiri temeljne grane: RIG-VEDA, SAMA-VEDA, YAJNA-VEDA i ATHARVA-VEDA.
Premda su VEDE najstariji poznati spisi čovječanstva to nipošto ne znači da su im sastavljači bili neki primitivni ljudi koji su, živeći surovim nomadskim životom u posvemašnjem mraku neznanja, lutali nepreglednim azijskim prostranstvima. Upravo su drevni vedski spisi, pretežno pisani u stihovima, jasan odraz visoke pradrevne kulture te najbolje opovrgavaju paušalni pozitivistički stav o povijesnom linearizmu i 'neupitnoj' primitivnosti drevnih kultura.
VEDE svojim opsegom od nekoliko stotina milijuna stihova i neopisivim bogatstvom sadržaja još od starog vijeka sve do danas izazivaju istinsko divljenje mnogih filozofa, pisaca i znanstvenika. U novije doba njima su se nadahnjivali i brojni veliki umovi čovječanstva – Goethe, Schopenhauer, Kant, Hegel, Hesse, Tesla, Einstein i mnogi drugi. Može se reći da klasični vedski spisi u tematskom bogatstvu nadmašuju BIBLIJU i KUR'AN – tradicionalne svete knjige judeo kršćana i muslimana. Poznato je da su VEDE, nakon vojnog pohoda Aleksandra Velikog do Indije krajem IV.st.pr. Kr., upoznali i visoko cijenili još starovjeki Grci.
Prema navodima u samim VEDAMA, one su božanskog, a ne ljudekog podrijetla. Kao što svaki savjestan proizvođač uz proizvedenu napravu ili uređaj daje korisniku i odgovarajuće upute (priručnik) za ispravno korištenje, tako je i Bog, stvarajući materijalni svijet i živa bića, dao prvim ljudima sva potrebna znanja o njegovom ustroju, svrsi i pravilnom korištenju. VEDE su božje upute ljudima. Pridržavajući se dosljedno tih uputa ljudi mogu u miru udobno živjeti u ovom prolaznom materijalnom svijetu, koji sam po sebi nije ni dobar ni loš, te duhovno napredovati.
Treba naglasiti da VEDE po svome sadržaju ne ostaju samo na razini materijalnih aranžmana za udoban život na ovom svijetu. Ono što je najbitnije jest da one upoznaju ljude sa pravom svrhom postojanja te njihovom ulogom na Zemlji. One daju cjelovite i vjerodostojne odgovore na najtemeljitija čovjekova pitanja:
* Tko smo mi?
* Zašto živimo?
* Odakle dolazimo, što trebamo činiti za našeg kratkog života i kamo idemo nakon smrti?
* Zašto patimo? Te
* Kako se možemo osloboditi patnje?
Nedvojbeno je da su VEDE krcata riznica najuzvišenije duhovne mudrosti i mnogih stručnih znanja, bogatija od svih koja je svijet ikada poznavao. Budući da je znanje koje sadrže VEDE, kako drže vedantisti, savršeno, ono je uvijek aktualno i nikada neće zastarjeti. Neprolazno vedsko znanje je, prema njihovu vjerovanju, vrijedno poput zlata te podjednako aktualno za sva vremena, svuda i za svakoga, jer sadrži univerzalne Božje istine koje nadilaze vrijeme i prostor. Može se reći da poznavanje Veda nije samo stvar općeg obrazovanja i kulture, već je presudno za opstanak i duhovni napredak čovjeka.
U posljednjim desetljećima neki znanstvenici, duboko fascinirani obiljem religijskih, znanstvenih, tehničkih, medicinskih i drugih podataka u VEDAMA, pretpostavljaju da bi njihovi autori mogli biti neki inteligentni i dobronamjerni došljaci iz svemira koji su ih još prije mnogo tisućljeća, prilikom svog pohoda Zemlji, podarili ljudima kamenog doba da bi ih postupno priveli prema civilizaciji i religiji.
Sanskrtska riječ aryan podrazumijeva produhovljenu plemenitu osobu koja znade pravu vrijednost i smisao života, osobu koja potječe iz društvene sredine utemeljene na istinskim duhovnim vrednotama. U duhovnom smislu Arijan je pripadnik zajednice koja dosljedno slijedi vedska načela. Arijci drže da je ljudski život namijenjen spoznaji apsolutne Istine personificirane u Vishnuu – uzroku svih uzroka – iz kojega sve nastaje, koji sve održava i u kojega se konačno sve vraća. Stoga je arijanstvo prvenstveno religijsko-kulturološka, a ne zemljopisna, rasna ili nacionalna odrednica.
Arijan je sinonim za produhovljenog pripadnika duhovne civilizacije najvišeg reda koja je izgrađena i uređena po vedskim načelima tako da omogućuje svakom pojedincu, ovisno o njegovim urođenim sklonostima i duhovnim sposobnostima, uspješno ostvarenje temeljnog cilja ljudskog života – samospoznaju. Pod samospoznajom, kao vrlo složenim duhovnim procesom , podrazumijeva se određenje jastva kao vječnog i neuništivog duhovnog bića koje nastanjuje, održava i pokreće sva živa bića te njegov odnos sa Apsolutom (Bogom).
Arijani i njihovi današnji duhovni sljedbenici vedantisti-vaisnave drže da je krajnji cilj čovjekova života bhaktivedanta – ponovno uspostavljanje našeg vječnog i nepomućenog odnosa s Bogom. Taj se uzvišeni cilj, prema arijanskom poimanju, može dostići jedino procesom samospoznaje pod vodstvom vjerodostojnog duhovnog učitelja i predanim služenjem Bogu kao vrhovnom autoritetu.
Valja istaći da arijanstvo nema nikakve veze sa arijanizmom – kršćanskom doktrinom i sektom čiji je osnivač aleksandrijski svećenik Arije (250-336.), učenik Lukijana iz Antiohije. Prema toj doktrini, žestoko osuđenoj kao herezi na prvom sveopćem saboru kršćanske crkve održanom 325. u Niceji, sin Božji – Isus Krist, je ljudsko stvorenje kao i mi i stoga nije konsupstancijalan (istobitan) s Ocem. Arijanstvo pogotovo nema nikakve veze s po velikom zlu poznatom rasističkom tezom o nadmoćnoj nordijskoj rasi ili rasi gospodara u Hitlerovoj nacističkoj Njemačkoj.
Arijanski društveni staleži i njihova funkcija
Temelj arijanske civilizacije su drevni vedski spisi. Njihovim dosljednim slijeđenjem uspostavlja se duhovno visokorazvijeno arijansko društvo kojeg čine četiri temeljna staleža. Ono oduvijek postoji u latentnom obliku u klasičnoj vedskoj literaturi slično kao što biljka postoji u svome sjemenu, ali se ne pokazuje sve dok se sjeme ne nađe u plodnom tlu. Stoga arijanska civilizacija nije povijesno i vremenski ograničena. Ona se uvijek uspostavlja kada neka ljudska zajednica odluči dosljedno slijediti vedska načela. Isto tako, arijanska civilizacija se gasi i prestaje postojati kad se ta visoka duhovna načela ne slijede dosljedno ili kad se ignoriraju.
Prema RIG-VEDI, drevno arijansko društvo sastojalo se od četiri osnovna ljudska razreda (varne) koji su nastali razvojem čovjeka. Stoga su ti ljudski razredi ili staleži posve prirodni i nužni za opstanak, skladno funkcioniranje i napredak društva. Bez njih, kako drže vedantisti, ljudsko društvo ubrzo zapada u duboku krizu i nezadrživo propada. Takav savršeni društveni ustroj kojeg je uspostavio sam Svevišnji Gospodin naziva se na sanskrtu Varnashrama-dharma.
Arijansko društvo temeljilo se na djelovanju staleža duhovno vrlo moćnih mudraca-brahmana koji su bili zaduženi da savjetuju i nadziru vladare te odgajaju i usmjeravaju pripadnike ostalih društvenih staleža (kšatrye, vaišye i šudre) k istinskim duhovnim vrijednostima i krajnjem cilju – bhaktivedanti. Brahmane su, prema današnjem zapadnjačkom gledanju, bili savjetnici pobožnih vladara koji su ih, sukladno vedskim načelima, trebali bespogovorno slušati i dosljedno provoditi u život njihove mudre odluke.
Sve tradicionalne institucije arijanske kulture bile su utemeljene na visokorazvijenom duhovnom pogledu na svijet koji nije vremenski ograničen niti ideološki uvjetovan. Arijanska civilizacija bila je u svome početku potpuno duhovna i savršeno bogocentrična civilizacija.
Isprva se na čelu arijanskog društva nalazio stalež mudrih i autoritativnih brahmana (mudraca i svećenika), kao neke vrsta kolektivnog društvenog uma, pa se stoga oni mogu slikovito prispodobiti kao glava zamišljenog 'društvenog tijela' . Zadatak tog staleža bio je da mudro savjetuje i usmjerava vladare i nadzire njihove postupke. Prema podacima koje navode brojni vedski spisi, vrhovni duhovni učitelji – brahmani – imali su kao svete osobe mnoge paranormalne sposobnosti (telepatija, vidovitost, treće oko, levitacija, teleportacija itd.).
...
Slijedeći društveni stalež bili su ratnici i administratori (upravljači) – kšatrye. Njihova je dužnost bila da omoguće i osiguraju nesmetan rad i djelovanje brahmana, savjesno i dosljedno provode sve odluke vladara te održavaju red u društvu. Oni se, kao izvršna vlast bogocentričnog arijanskog društva, mogu usporediti sa rukama metaforičnog 'društvenog tijela'.
Treći stalež činili su proizvođači (poljodjelci i jači obrtnici) – vaišye. Dužnost im je bila da proizvedu dovoljno hrane i raznovrsnih roba za cijelu zajednicu. Stoga se taj stalež slikovito uspoređuje s trbuhom 'društvenog tijela'.
Posljednji i kudikamo najbrojniji društveni stalež činili su fizički radnici i sitni obrtnici – šudre, koji su bili osnovna manualna radna snaga. Oni su bili neka vrst proleterijata (radnička klasa) i živjeli su od prodaje svoje radne snage. Stalež šudra može se metaforički predočiti nogana 'društvenog tijela'.
Po tradicionalnom arijanskom poimanju, definitivno potvrđenom višetisućljetnim povijesnim iskustvom, 'društveno tijelo' moglo je biti zdravo i skladno funkcionirati samo ako je bilo cjelovito (neinvalidno) i uravnoteženo te ako su svi njegovi ravnopravni i jednako vrijedni specijalizirani dijelovi – komplementarni društveni staleži – nesebično i predano služili cjelini – Bogu i društvu.
Za normalno funkcioniranje arijanskog društva bila su sva četiri temeljna staleža jednako važna pa stoga među njima nije postojao nikakav rivalitet, diskriminacija ili netrpeljivost. Arijani su čvrsto vjerovali da je to savršeno bogocentrično društveno uređenje uspostavio preko vedskih spisa sam Bog.
Pripadnost pojedinom staležu bila je prirodna, na temelju duhovne predispozicije, osobnih sklonosti i prema djelovanju svakog pojedinca. Samo rođenje u pojedinom staležu nije bilo presudno da se automatski ostane u njemu. Bilo je bezbroj primjera da su djeca brahmana postajali šudre i obrnuto – djeca šudra postajali bi najučeniji i najugledniji brahmani. Može se reći da je u tradicionalnom arijanskom društvu besprijekorno funkcionirao visokoetičan socijalni dinamizam. Pripadnici svih staleža bili su jednaki pred zakonom i jednako su ga poštovali, pa stoga nitko nije bio privilegiran.
Taj tradicionalni arijanski organski i funkcionalno povezan prirodan staleški sustav, u kojem su svi staleži ravnopravni te jednako važni i nužni za normalno funkcioniranje društva, ne treba nikako brkati sa znatno kasnije uspostavljenim i omraženim indijskim sustavom kasti koji je nastao tek u srednjem vijeku potpunom degeneracijom i degradacijom izvornog arijanskog staleškog sustava. Vrlo nehumani indijski kastinski sustav temelji se isključivo na podrijetlu porodice (rodoslovlju) i njezinu bogatstvu i stoga nema nikakve veze s tradicionalnim arijanskim staleškim sustavom.
Zanimljivo je da čovječanstvo u proteklih pet tisućljeća svoje burne i krvave povijesti, unatoč svim dosadašnjim pokušajima i lutanjima, nije uspjelo pronaći niti uspostaviti bolje i pravednije društveno uređenje od pradrevne arijanske Varnashrama-dharme koju je putem vedskih spisa uspostavio sam Svevišnji Gospodin za dobrobit i napredak čovjeka.
U burnoj povijesti čovjčanstva ostat će zasigurno po velikom zlu upamćeni pokušaji nasilnog stvaranja totalitatnih komunističkih i socijalističkih besklasnih ili, bolje rečeno, jednoklasnih društvenih sustava tijekom XX. stoljeća u kojima su, izraženo u duhu vedskog nazivlja, već početkom Kali-yuge dobrano degradirane šudre (proleterijat) društvenim prevratom (revolucijom) razvlastile vaišye, preuzele ulogu brahmana i kšatrya te uvele bezobzirnu i okrutnu vladavinu diktature proleterijata.
Dakle, prizemne i pohlepne šudre, u svojoj bezobzirnoj nakani da postanu lažni brahmani i kšatrye, tim su prevratom posve osakatili 'društveno tijelo' , koje svedeno samo na gole noge bez trupa, glave i ruku, više nije moglo skladno funkcionirati. Stoga su se ti veliki revolucionarni prevrati, koji su, nažalost, odnijeli mnoge nedužne ljudske žrtve, u konačnici izrodili u svoju vlastitu negaciju.
Ti suludi pokušaji nasilnog stvaranja totalitarnog besklasnog društva doživjeli su krajem XX.stoljeća u gotovo cijelom svijetu potpuni krah. Na razvalinama tih propalih društvenih ustroja danas se pokušava uspostaviti nehumana pseudodemokracija u kojoj mahom neproduhovljeni predstavnici krupnog kapitala, gramzljivi bogatuni te visoki pripadnici vojnih i obavještajnih krugova svim silama nastoje ugrabiti vlast i posve kontrolirati društvo.
Da bi ostvarili svoje egoistične ciljeve i uspostavili totalitarizam po svojoj mjeri i potrebama oni ne prezaju ni pred čime. Zahvaljujući njihovoj bezobzirnoj borbi za vlast i pozicije danas je politika u mnogim zemljama svijeta već toliko degradirana, kompromitirana i pala je na tako niske grane da se može mirne duše poistovjetiti s umijećem održavanja ritma kontinuirane obmane u sebičnom interesu megakompanija te svemoćne političke i financijske oligarhije. Kraće i jasnije rečeno, neki segmenti moderne politike svedeni su na umijeće prevare.
Neobično dugi Arijanski vremenski ciklusi
Sa znanstvenog stajališta vrlo su zanimljivi neobično dugotrajni arijanski vremenski ciklusi – yuge – koji se smjenjuju poput godišnjih doba i na Zemlji donose različita duhovna ozračja u razvoju čovječanstva. Yuga predstavlja najmanju vremensku jedinicu temeljnog arijanskog vremenskog ciklusa. Nazivi i osnovne značajke četiriju yuga ili 'doba svijeta' jesu:
Satya-yuga ili krta-yuga (zlatno doba) – ukupno traje milijun i 728 tisuća godina. U njoj vlada potpuna religioznost, spiritualnost mudrost i vrlina. Nema neznanja, poroka, svađa i sukoba. Vodeći utjecaj u društvu ima stalež brahmana. U tom dobu perfekcije ne gube se vrlina i religioznost. Ljudski vijek dostiže stotinjak tisuća godina.
Treta-yuga (srebrno doba) – ukupno traje milijun i 296 tisuća godina, četvrtinu kraće nego satya-yuga. Počinju bezbožnost, neznanje, poroci, svađe i sukobi. U njemu započinje postupna degradacija religioznosti i spiritualnosti . Vrlina se tijekom te yuge smanji za četvrtinu. Vodeći utjecaj u društvu imaju kšartye, jer je stalež brahmana već degradiran. Ljudski vijek dostiže desetak tisuća godina.
Dvapara-yuga (brončano doba) - ukupno traje 864 tisuće godina, upola kraće nego satya-yuga. Bezbožnost, neznanje, poroci, svađe i sukobi se produbljuju. U njemu se nastavlja degradacija religioznosti i spiritualnosti. Vrline se smanje za još jednu četvrtinu. Vodeći utjecaj u društvu imaju vaišye, jer su staleži brahmana i kšatrya degradirani. Ljudski vijek dostiže tisuću godina.
Kali-yuga (željezno doba) – ukupno traje 432 tisuće godina ili svega jednu četvrtinu trajanja satya-yuge. Bezbožnost, neznanje, poroci, svađe, licemjerje i sukobi se produbljuju te postaju sve češći i žešći. U njemu se nastavlja degradacija religioznosti i spiritualnosti te naglo porastaju razni poroci i bezbožnosti. Vrlina se smanji za još četvrtinu. Vodeći utjecaj u društvu imju šudre, jer su tri viša staleža već posve degradirana. Ljudski vijek dostiže u idealnim uvjetima samo stotinjak godina.
Na kraju tamastične kali-yuge nastupa potpun slom društvenih staleža, prestaje svako štovanje Boga, a gubitkom vrline potpuno su obezvrijeđene sve etičke norme. Time su širom otvorena vrata sveopćem društvenom kaosu i žestokim sukobima koji nemilice odnose mnoge živote.
Svaka yuga u svome početku ima 'zoru' , a na svome svršetku 'sumrak'. Trajanje 'zore' i trajanje 'sumraka' iznosi desetinu yuge. Temeljni vremenski ciklus od četiri yuge tvori veliku yugu (maha-yugu) koja traje četiri milijuna i 320 tisuća godina, a dvije tisuće maha-yuga čini temeljni kozmički ciklus ili jedan Brahmin dan.
Tijekom kali-yuge bezbožnost i poroci se drastičnim gubitkom vrline toliko povećaju da se na njezinu kraju, kojeg će obilježiti prirodne kataklizme globalnih razmjera (vulkanske erupcije, potresi, poplave, veliki požari, glad) i žestoki ratovi pojavljuje u inkarnaciji Kalki-avatara sam Svevišnji Gospodin koji, nakon uništenja demona te ponovnog uspostavljanja pune religioznosti i vrline, stvara preduvjete za početak novog kozmičkog ciklusa. Cijeli ciklus četiriju yuga potom se ponavlja navedenim redoslijedom više desetaka milijuna **** sve do konačnog uništenja svemira.
Zanimljivo je da je i kršćanski gnostik Bazilije iz Cezareje (330-379.) prorekao da će u budućnosti neizbježno doći vrijeme u kojem više neće biti produhovljenih ljudi. Tada će živjeti samo psihički visoko razvijena i posve bezdušna čovjekolika bića koja ništa neće znati o Bogu i koja će surovo odbijati sve duhovne vrednote. U to će opako vrijeme, kako slikovito kaže Bazilije, „čovjek koji bude govorio o duhovnom životu i njegovim vrednotama biti isto tako smiješan kao i riba koja bi pasla s ovcama u vrletnim planinama.“
Očito je da ti nezamislivo dugi vremenski ciklusi, pred kojima svakom čovjeku naprosto zastaje dah, nikako nisu mogli biti određeni iskustveno niti su mogli imati bilo kakvo praktično značenje u, prema njihovom trajanju, beznačajno kratkom ljudskom životu. U svakome od ovih, običnom čovjeku nepojmljivo dugih i posve apstraktnih vremenskih ciklusa, ljudi posjeduju različite razine religioznosti, etičnosti, sposobnosti pamćenja, obrazovanja, dužine života, mističnih moći (paranormalnih sposobnosti) itd.
Posljednji ciklus opake kali-yuge, u kojem danas živimo, započeo je u petak 18.veljače 3102. pr.Kr. po gregorijanskom kalendaru, dakle prije približno 5100 godina. Taj je datum određen složenim proračunima na temelju astronomsko-astroloških podataka o karakterističnoj planetarnoj konstelaciji Sunčeva sustava navedenih u vedskim spisima. Otprilike tada počinje i naše povijesno doba pojavom te neobično brzim, gotovo bljeskovitim stasanjem nekoliko najstarijih visokih kultura na Zemlji (Sumer, Egipat, Hindustan).
O duhovno dezorijentiranim ljudima koji će živjeti u kali-yugi drevni vedski spis VISHNU-PURANA kazuje slijedeće: „Jedino štovanje pripada tijelu i fizičkom zdravlju, jedina strast je ona što postoji među spolovima, jedini put do uspjeha je prijevara. Zemlja se štuje samo ukoliko pruža materijalna blaga. Odjeća svećenika nadomješta njihove duhovne kvalitete. Onaj tko posjeduje najviše materijalnih bogatstava postat će gospodar nad ljudima koji su usredotočili svoj život na stjecanje materijalnih dobara, zanemarujući istinu i pravdu.“
Prema LINGA-PURANI, čiji zapis datira iz V. stoljeća pr.Kr., svršetak kali-yuge bit će strašan i izgledat će ovako: „Kraj vremena kali-yuge bit će označen porazom vrlina i cenzurom velikih duhovnih učitelja. Žetve će biti slabe, a udružene bande terorizirat će sela i gradove. Nedostajat će vode, a voća i povrća bit će malo. Mnogi će ljudi postati podmukli sebičnjaci i zavidnici. Puštat će dugu razbarušenu kosu. Pljačkaši obrijanih glava, odjeveni u narančastu odjeću, izgledati će poput monaha. Ljudi će se tjerani strahom i očajem, sakrivati u podzemnim skloništima. Zli i neobrazovani uživat će moralni i vjerski autoritet.
Zemlja će na nekim mjestima biti vrlo plodna, a na drugima izuzetno škrta. Moćnici će prigrabiti vlast i vlasništvo da bi ih zloupotrijebili za svoje interese. Nudit će se na prodaju brzo kuhana jaja. Svete knjige će se moći kupovati na ulicama. Mlade djevojke će prodavati svoje djevičanstvo Bog kiše će podijeliti padaline protiv svakog razuma. Mnogi će ljudi ostati bez posla i postat će prosjaci. Više nitko nikome neće moći vjerovati.“
Može se reći da smo u proteklih pet tisućljeća naše vrlo burne i krvave povijesti tek zakoračili u zloglasnu kali-yugu koja je trajanjem najkraća, ali i najnepovoljnija za duhovni napredak čovjeka. Njezin dobro poznati globalni trend i njezini prvi plodovi već su danas raspoznatljivi i jasno vidljivi u cijelom svijetu, a posebice u bogatim zapadnim zemljama koje su u posljednjim desetljćima postale glavnim izvoznicima mnogih poroka.
Posebno je zanimljiva tvrdnja vedskih spisa da je tijekom prve tri yuge prosječan ljudski vijek bio znatno dulji nego danas. U nezamislivo drevno prapovijesno doba ljudi su, kako kazuju vedski spisi, živjeli nerijetko i do nekoliko desetaka tisuća godina. Ta je dugovječnost ljudi prapovijesnog doba jasno vidljiva i iz biblijske Knjige
Postanka u kojoj se navodi nepojmljivo dugačak životni vijek pretpotopnih patrijarha, koji vjerojatno nije samo brojčana simbolika.
Tako je, primjerice, Adam, biblijski prvi čovjek kojeg je stvorio sam Bog na svoju sliku, živio nama nezamislivih 930 godina, dok je Henokov sin, dugovječni Metušalah; poživio čak 969 godina. U naše doba – početku zloglasne kali-yuge – iz naraštaja u naraštaj sve brže opada duhovna razina življenja, a usporedno s njome i prosječan životni vijek ljudi koji danas u visokorazvijenim zemljama, uz sav porast životnog standarda i napredak moderne medicine, prosječno dostiže svega sedamdesetak godina.
Arijansko učenje o yugama posebno je zanimljivo stoga što podupire hipotezu o postojanju barem jedne duhovno visokorazvijene pradrevne pretpovijesne civilizacije u kojoj su ljudi posjedovali nama danas nedostižne spiritualne i paranormalne sposobnosti. One su im omogućavale da, manipulirajući prirodnim silama snagom produhovljenog uma, lakoćom izvode mnoge teške radove bez fizičkog napora i materijalnih alata.
Tu se prvenstveno misli na vađenje, obradu, transport i podizanje nezamislivo teških masivnih kamenih blokova ugrađenih u brojne pretpovijesne i u neke vrlo stare povijesne građevine te izradu brojnih, kilometrima dugačkih tunela i dvorana u izuzetno tvrdim kamenitim njedrima velikih brdskih masiva.
Za drevnu arijansku civilizaciju je karakteristično da se temeljila na nepokolobljivoj vjeri u Svevišnjeg Gospodina te na mudrosti i znanju brahmana koji su gajili visoku duhovnu razinu misli na vedskim načelima. Iz vedskih spisa je poznato da u nekoć brahmane i ksatrye vrlo dobro poznavali i vladali mnogim davno zaboravljenim i nepoznatim mentalnim i spiritualnim tehnikama kojima su po potrebi mogli lokalno manipulirati prividno neumoljivim fizičkim zakonima.
Uzroci propasti Arijanske civilizacije
Nakon svega što je rečeno o visokoj i naprednoj bogocentričnoj arijanskoj civilizaciji svakome se nameću neizbježna pitanja:
* Koji su uzroci doveli do njezina pada i nestanka? Te
* Zašto se ona nije uspjela oporaviti i održati?
Pokušajmo iznaći odgovore na ta pitanja u vedskoj optici.
Sumrak visoke arijanske kulture i civilizacije nedjeljivo je povezan s degradacijom izvorne brahmanske, odnosno vedske kulture. Prema vedskom učenju, već tijekom satya-yuge dolazi do vrlo sporog, ali kontinuiranog procesa degradacije brahmana. Oni su, kao najviši društveni stalež, tijekom vremena bili prvi zahvaćeni neizbježnom moralnom korozijom. Iz naraštaja u naraštaj oni postupno gube svoje visoke temeljne duhovne i moralne odlike – istinoljubivost, čistoću, učenost, snošljivost i plemenitost.
Brahmane sve više potpadaju pod pogubne uplive nižih oblika surovog materijalnog postojanja. Stoga sve više degradirani i korumpirani brahmane postupno gube vjerodostojnost naučavanja i visok moralni autoritet pa prestaju biti nedodirljivi savjetodavci i kontrolori vladarima koji se, vidjevši gubitak autoriteta brahmana i njihovu sve veću potkupljivost, brzo osiljuju.
Zbog nedostatka istinske intelektualne i duhovne podrške te sve slabije kontrole vlasti od strane korumpiranih brahmana, osiljeni i razuzdani vladari postaju sve više dezorijentirani pa ubrzo napuštaju djelovanje prema propisanim vedskim dužnostima za kšatrye. Stoga nužno nastaje sveopća degradacija i zloupotreba vladarskog položaja. Ubrzo jedini cilj moralno degradiranih vladara, koje više nema tko savjetovati i kontrolirati, postaje vlastiti probitak, a ne opće dobro i napredak zemlje i naroda. Po uzoru na njih degradiraju postupno od yuge do yuge, odozgo prema dolje, i preostala dva niža društvena staleža – vaišye i šudre.
Time je u kali-yugi, kada je sveopćom degradacijom napokon zahvaćen i posljednji društveni stalež – šudre, utrt siguran put u stalne svađe, brojne i žestoke društvene trzavice, oštre sukobe i potrese, što naposljetku vodi u sveopću anarhiju i beskrajne ratove. Na taj je način, nekoć visoka duhovna arijanska civilizacija, postupnim prestankom slijeđenja vedskih načela unutar pojedinih staleža, zapala u osvitu povijesnog doba u tešku društvenu krizu i sukobe te se raspala i raspršila diljem svijeta. Ona je tijekom vremena postala duboko zahvaćena sveopćom duhovnom i moralnom degradacijom te posve razjedinjena pa je ubrzo nestala u nedostupnim dubinama povijesti.
Proces neizbježne degradacije društvenog tijela širi se nezaustavljivo poput korozije od najvišeg do najnižeg staleža – ili slikovito rečeno, od glave do nogu 'društvenog tijela'. Stoga svaka od četiri yuge ima karakterističan društveni ustroj i odlike. U satya-yugi vodeći stalež bili su brahmani, pa se taj tip društva stoga naziva 'brahmanskim društvom'. To je društvo potpuno skladno i uravnoteženo i njime, putem kšatrya, vladaju brahmane (mudraci). Takav model društva koji se temelji na visokim duhovnim načelima, nažalost, nije poznat u povijesnoj praksi naše civilizacije tijekom proteklih pet tisućljeća.
Bez staleža brahmana, koji su do kraja satya-yuge gotovo potpuno degradirali, 'društveno je tijelo' – ma koliko ono veliko i moćno bilo – obezglavljeno. Lišeno je vjerodostojnog duhovnog i moralnog vodstva pa poput bezglavog ljudskog tijela nasumce tetura amo-tamo, dok se, nakon nekoliko koraka, ne sruši i ubrzo bijedno okonča.
Kao što svaka neproduhovljena osoba, rukovođena samo instinktima, strastima i neobuzdanom požudom, zanemaruje svoju pravu duhovnu prirodu te vrlo brzo gubi samokontrolu, tako i obezglavljeno 'društveno tijelo', lišeno mudraca – vjerodostojnih nositelja istinskog znanja i morala – nezaustavljivo gubi svoju čvrstoću i stabilnost, brzo degradira na svim vitalnim područjima, urušava se, te prije ili kasnije, zauvijek nestaje sa pozornice povijesti.
U treta-yugi brahmane su već potpuno degradirani pa u takovom obezglavljenom 'društvenom tijelu' vodeću ulogu preuzima stalež častohlepnih kšatrya. Taj tip društva naziva se stoga kšatryjskim društvom. Ono se odlikuje moćnom i odlično organiziranom državom koju vode vješti državnici uz pomoć učinkovite administracije i vojne sile. Tipičan primjer kšatryjskog društva bio je, primjerice, starovjeki Egipat poznat po vrsnom činovničkom aparatu.
U dvapara-yugi već je uz stalež brahmana gotovo posve degradiran i stalež kšatrya pa vodeću ulogu u društvu imaju vaišye. Stoga se ono naziva vaišyavskim društvom koje se na Zapadu može poistovjetiti s kapitalizmom.
I naposljetku, početkom kali-yuge, uz stalež brahmana i kšatrya, posve je degradiran i zakržljao i stalež vaišya, pa vodeću ulogu u društvu preuzima posljednji i najmasovniji stalež – duhovno neprosvijećene šudre – koji i sam vrlo brzo progresivno degradira. Stoga se takvo, već gotovo posve degradirano i razgrađeno društvo, koje nezaustavljivo srlja prema sveopćem rasulu i kaosu, naziva šudranskim društvom.
Tipičan primjer takvog društva, razjedenog nebrojenim metastazama, bile su tijekom XX. stoljeća gospodarski propale totalitarne komunističke i socijalističke države s diktaturom proleterijata koji je nominalno predstavljao jedinu priznatu društvenu klasu (stalež).
Ta metafora o 'društvenom tijelu' te njegovom normalnom i nenormalnom funkcioniranju vrlo je prikladna za objašnjenje postupne degradacije i propasti nekih snažnih povijesnih civilizacija. Ona je također vrlo poučna i suvremenom zapadnom društvu koje je već dulje vrijeme odviše materijalistički- profitno i potrošački orijentirano pa stoga olako zanemaruje i gazi istinske i neprolazne duhovne vrednote.
Ako takvo razuzdano zapadnjačko društvo pravovremeno ne uoči i ne promijeni svoje nerazumno ponašanje i ne humanizira se, predstoji mu, kako naučavaju drevni vedski spisi, neizbježan put u posvemašnji kaos i žestoke sukobe te naposlijetku odlazak sa svjetske scene u neizmjerne dubine povijesnog zaborava.
Prethodnica velikih povijesnih kultura
Blistava pretpovijesna arijanska kultura i civilizacija, utemeljena na visokim vedskim duhovnim načelima, srećom nije nestala bez traga. Ona je, raseljavanjem brojnih arijanskih plemena, koje se zbivalo u osvit povijesnog doba, velikim dijelom neizravno ugrađena u temelje opće kulture mnogih naroda.
Drži se da je visoka arijanska kultura, u vrlo davno prapovijesno doba, objedinjavala sav ondašnji razvijeni svijet na euro-azijskom prostoru, a možda i znatno šire. Ona je, kako pokazuju dosadašnja istraživanja, vjerojatno bila prethodnica mnogih povijesnih naroda, a sanskrt je bio prajezik iz kojeg su se tijekom povijesnog doba postupno razvili indoevropski jezici (germanski, romanski, slavenski itd.)
Teozofi drže da se u pojasu visoke arijanske kulture nekoć nalazila i sjajna Atlantida, čiji „sinovi mudrosti“ vuku podrijetlo od spiritualne podrase Lemuraca, a možda u velika zemlja Mu koja se nekoć vrlo davno, kako u svojim knjigama tvrdi pukovnik J. Churchward, vjerojatno nalazila na golemom pacifičkom prakontinentu. On je poput Atlantide – u jednom danu – u strašnoj geološkoj kataklizmi zauvijek potonuo duboko u Pacifičko podmorje.
...
U naše vrijeme još se uvelike slijede visoka vedska duhovna načela na području istočne i južne Indije. U tom pogledu posebno se ističu žitelji istočnoindijske države Manipur u kojoj je, zahvaljujući prvenstveno još uvijek relativno visokom duhovnom standardu življenja po izvornim vedskim načelima, i danas u većem opsegu prisutma tradicionalna vedska kultura.
Valja istaći da bez poznavanja i razumijevanja temeljnih odrednica visoke drevne pretpovijesne arijanske kulture, koja je, po mišljenju brojnih eminentnih stručnjaka, izvorište većine povijesnih kultura na našem planetu, nije moguće cjelovito sagledati, shvatiti i kritički vrednovati mnoga zbivanja u prošlosti i sadašnjosti, razumjeti bit velikih svjetskih religija (budizam, kršćanstvo, islam) niti jasnije sagledati neke ključne elemente prošlosti i sadašnjosti, ali, nažalost, i prilično neizvjesne budućnosti čovječanstva.
„...Homo X“ autora Šimatović-Gjurinek
|
|
|
*******************************************************
......ko pomalo gre najpri dojde......
......puno judi a nigdi čovika.......
......lama rabi alardi dini endavur esa kunis alim.....
|
|
|
|
Putnica
Osnovni korisnik
Posts:111
|
|
16 srp 2009 10:41:29
|
|
Ljudi su pokvarljiva roba. I suci i obrtnici. 
I u tome se slažu sve svete knjige.
I ponovo podudarnost u nekadašnjem postojanju zlatnog doba.
Paralela eden - satya yuga.
|
|
|
|
|
|
|
stbarmen
Veteran
Posts:1967
|
|
16 srp 2009 21:25:15
|
|
Lipa moja,nažalost,oduvik
A vidi sad ovo
Više od 2.000 godina ljudi pišu i tragaju za potopljenom Atlantidom. U stručnim krugovima istražuju se neki od mogućih lokaliteta Atlantide, po Platonu, otoka s «one strane Heraklovih stupova»: kod Malte, Kube, Bahama, Santorinija... Trenutno se proučava i jedna od teorija o stvarnoj lokaciji Heraklovih stebrov, po kojoj je moguće, da je bila Atlantida u prostoru jadranskog bazena!
Palagruža - arhipelag u Jadranskom moru
Nijemi svjedoci propasti
Fatih Hodžić
Atlantida je bila prastaro kraljevstvo, država savršenog poretka, kolijevka civilizacije, otok s «one strane Heraklovih stupova». Tako o Atlantidi kao povjesnoj činjenici prvi piše starogrčki filozof Platon u osmoj tetralogiji dijaloga, u dijalozima «Timaj» i «Kritija», napisanim oko 350. godine p.n.e. U raspravi o državi, pravu i pravičnosti, starogrčki političar i pisac Kritija Mlađi pripovjeda o Solonovom posjetu Egiptu 571. godine p.n.e. i njegovom susretu sa egipatskim sveštenicima iz grada Saisa, od kojih saznaje o «otoku sa imenom Atlantida, srcu velikog i prekrasnog kraljevstva».
Platon je zapisao, da je otok «progutalo more i da iščeznu u samo jednom strašnom danu i jednoj strašnoj noči». O katastrofi takvih razmjera, o Potopu, postoje brojna predanja i starodavni zapisi. Iako u zapisima prevladavaju motivi mitskog karaktera, pripovjedi sadrže slikovite i uvjerljive opise Potopa, koji se danas mogu analizirati i pokušavaju naučno potvrditi.
Heraklove stupove su starogrčki pisci (Dicearh, Pitija...) do 250. godine p.n.e. locirali kod Sicilije. Sa otkrivanjima novih dijelova svijeta širili su se horizonti i dobivala nova saznanja o svijetu. Da bi opstala i brojna mitološka prizorišta i prebivališta mitoloških likova i bogova, Grci su takva mjesta jednostavno udaljavali i izmještali na krajnje rubove tada znanog svijeta. Tako je starogrčki geograf i matematik Eratosten ''premjestio" jedno od tih mitoloških prizorišta - Heraklove stupove na rub svijeta, u Gibraltar. Više stoljeća prije Grka, za iskusne i dobre pomorce Feničane, u Gibraltaru su bili Melkartovi stupovi, nazvani tako po feničanskom bogu mjesta Tira, čiji pandan kod Grka je kasnije bio Heraklo. Danas se istražuju moguće lokacije potopljenog otoka s «one strane», u Atlantskom oceanu: kod Kube, Bahama...
[script removed]
VRAĆANJE HERAKLOVIH STUPOVA
Slijedeći spomenutu teoriju o stupovima i hipoteze o potopljenom otoku, postoji dovoljno indicija da se Heraklovi stupovi ponovno ''premjeste'' i ''lociraju'' na mjestu iz vremena Solona: u Otrantska vrata, morski prolaz, 360 kilometara udaljen od Sicilije, koji povezuje Jonsko i Jadransko more, a razdvaja Apeninski i Balkanski poluotok.
Jadransko more je 780 kilometara dug zaliv Sredozemnog mora između Apeninskog i Balkanskog poluotoka. Jedna od cjelina u moru, Palagruški prag, dijeli Jadransko more na sjeverni plitki i južni dio u velikoj sinklinali. Pred Otrantskim vratima - Heraklovim stupovima je najširi i najdublji dio Jadranskog mora - južnojadranska dolina, nadomak koje, nešto sjevernije, je cjelina u moru, Palagruški prag - lokalitet potopljenog mjesta Atlantide, koji u svim pojedinostima odgovara Platonovim opisima!
[script removed]
Lokalitet potopljenog otoka - mjesta Atlantide u Jadranskom moru
Južnojadranska dolina, uglavnom, i Palagruški prag su prostori u moru između južne Hrvatske, Crne Gore i Albanije, a nasuprot Apulije, regije u južnoj Italiji, «odakle se tada moglo prevesti do drugih otoka i s njih na kopno nasuprot otocima, koje je okruživalo to stvarno more». Prije Potopa i potonuća otoka, to područje je bilo samo dio kraljevstva Atlantide, kojem su pripadali drugi otoci, prostrana ravnica (jadransko kopno) i kopnena cjelina oko Jadranskog i Jonskog mora. Južni i središnji predio je bio ravničarski, kao što su to susjedne Apulija, priobalna Albanija i ravnica na sjeveru uz rijeku Po... Predjelima, oko ravnice, prevladavalo je planinsko područje, bogato šumama, vodotocima i jezerima. Nadomak dijelu, što se «strmo i visoko izdizao iz mora», je poluotok Gargano na Apeninskom poluotoku. Na drugoj strani, u zaleđu istočnojadranske obale je planinski prostor Dinarida, što se proteže od Alpa na sjeveru do Prokletija i Šarskih planina.
Zbog izuzetnog geografskog položaja i klimatskog podneblja sa osobinama mediteranske klime, uticaj hladnog sjevera je bio neznatan, ili kako stoji u citatu: «Područje ravnice na otoku bilo je na južnoj strani i tako zaštićeno pred sjevernim vjetrovima».
Jadranski bazen se nalazi na mediteransko-alpskom pojasu, na kojem su i aktivni rubovi dviju kontinentalnih ploča: afričke i euroazijske. Iako pomjeranja ovih dviju ploča i jadranske mikroploče nisu dovoljno pojašnjena, neki zabilježeni događaji u povjesti (potapanje There, erupcije Vezuva, Etne, Strombolija...) govore o nesagledivim posljedicama djelovanja sila, koje su razorno potresale tla i eksplozivno eruptirale.
PAD ASTEROIDA
Jedan od uzroka, koji je mogao izazvati lančanu reakciju u nestabilnom regionu i učiniti katastrofru katastrofom ekstremnih razmjera, je pad asteroida. Ogromne jame u Tirenskom moru i Jonskom moru, nedaleko od Tarantskog zaliva, ukazuju na tu mogućnost. Tome u prilog je i priča sveštenika iz Saisa, koji je govorio Solonu: «Tada je Faeton, sin Sunca, sve zapalio na Zemlji nakon što je upregao očeva kola, kojima nije mogao vladati i konačno i sam nastradao». I objasnio mu: «Istina koju priča sadrži sastoji se u tome, da je došlo do skretanja nebeskog tijela s putanje, kojom se kreću nebom oko Zemlje; Zato u velikim vremenskim razdobljima dolazi do razaranja na Zemlji prouzrokovanih vatrom».
Po padu asteroida i toplotnom udaru, večina oslobođene energije se je prenijela u more i manifestovala ekstremno naraslim valovima, tsunamijima, općim potopom i pustošenjem. Potopu su prethodili i slijedili razorni potresi. Dijelovi jadranske mikroploče su se prelamali i potapali. U procesu lančanih reakcija koji je trajao još godinama i stoljećima izmjenjivala su se područja kopna i mora. Zbog gustih oblaka prašine i pepela u najvišim slojevima atmosfere, nastali su svi potrebni uslovi za ekstremne klimatske promjene i nagla zahlađenja. Obzirom na geološka razdoblja i vrijeme koje navode sveštenici iz Saisa, kataklizma se dogodila prije 10.500 godina (oko 8500. godine pr.n.e.).
Vrijeme odgovara geološkom razdoblju hladnog paleolitika i početku holocenske epohe sa razdobljem mezolitika, kojeg obilježava dugotrajno stabiliziranje klime.
[script removed]
Mjesta mogućeg pada asteroida i prikaz djelovanja prirodnih sila
KRALJEVSTVO ATLANTIDE
Epoha Atlantide započinje diobom među ''bogovima'', kada je Posejdonu dodijeljen otok Atlantida, koji se odlikovao prirodnim bogatstvima, kasnije i urbanim mjestima i impozantno građenom metropolom-kraljevskim gradom. Dio metropole sa hramom u čast Posejdona i kraljevskom palačom najstarijeg Posejdonovog sina Atlanta, okruživala su tri koncentrična morska kanala. Atlantinjani su ozidali kanale i «gradili tornjeve i vrata svugdje, gdje su tako premostili more».
Kraljevstvo Atlantide rasprostiralo se Balkanskim poluotokom, od grčkih pokrajina, istočne Makedonije, Trakije i dijela Dinarida, Apeninskim poluotokom do Tirenije (kasnije Etrurije), na jugu je obuhvatalo otoke Maltu i Kretu. Područje kraljevstva je «...po veličini bilo veće od Libije i Azije zajedno». Razdoblje ekspanzije u Sredozemlju označavaju sukobljavanja i ratovi između sila Atlantide i pra-Atenjana, koji su kao i Atlantinjani bili potomci istog «najboljeg i najljepšeg ljudskog roda».
Platon u dijalozima posredno ispostavlja zakonima privržene kraljeve Atlantide te njihovu božansku prirodu, koja postepeno izčezava mješanjem sa smrtnima. Usljed nasljedne međuzavisnosti smrtnih i Besmrtnih sve je bila veća zastupljenost ljudskih elemenata u «božjem» sjemenu. Konačno stanje na Atlantidi je tako ''prevlada ljudskog etosa'' i početak međusobnih sukobljavanja za prevlast, kao što je to bio sukob sa pra-Atenjanima. Kritija dalje govori o vojnoj sili kraljeva, «koja je nadirala iz atlantiskog mora zarativši iz objesti protiv Atenjana». Dok su sukobljavanja trajala, «stigoše strašni potresi i poplave, čitav naraštaj Atenskog naroda proguta zemlja, a otok Atlantidu proguta more». Solon je saznao, da je «vodenim razaranjem uništena država danas nastanjena Atenjanima, koja je u odnosu na vojsku, kao i u svakom drugom pogledu, bila uređena po najvaljanijim zakonima.»
Sintagma «Država danas nastanjena Atenjanima» za Solonova života obuhvatala je uz grčke oblasti i južnu Italiju, Albaniju i dijelove Dalmacije.
ATLANTIDA I JADRANSKI BAZEN
Ako se usporede neki od Kritijinih navoda o Atlantidi sa značajkama prostora jadranskog bazena mogu se uočiti znakovite podudarnosti:
- Kritija je o ravnici na otoku kazao: «Tvorila je savršen pravokutni oblik; što je još manjkalo do savršenosti, bilo je izravnano dubokim, širokim i dugim prokopom». Tadašnje kopno, jadranska ravnica je imala oblik stvarnog četverokuta, čiji se nasuprotni rubovi protežu u smjeru sjever – jug i zapad – istok.
- Atlantinjani su lomili i za gradnju koristili «bijeli, crni i crveni kamen». Bijeli i crni kamen mogao je biti lomljen, nedaleko, u škripskim kamenolomima na otoku Braču. Crveni, bokeljski kamen u Boki...
- «Otok je obilovao svime, a hranio je u velkom broju pitome i divlje životinje, pa su ovdje u velikom broju živjeli i slonovi.». Ostaci skeleta slonova pronađeni su u predjelima srednje i južne Italije, kao i na istočnim obalama Jadranskog mora: kod otoka Paga i u jami Vrtare male u Dramlju, kod Crikvenice. Riječ je o ostacima životinja, koje su živjele u epohi pleistocena, znači više od 8.000 godina prije Hanibalovog pohoda slonovima na Rim...
- Atlantinjani su kopali, topili rude, dobivali i koristili orihalk. Orihalk je legura bakra i cinka, poznata kao mesing, mjed ili medenina. Područja u regionu obiluju rudama boksita, željeza, mangana, kroma, srebra, zlata, bakra i cinka.
- Na osnovu izdašnosti izvora, hidrološke osebujnosti i formiranih vodotoka riječ je o jednom od područja bogatijim hladnim izvorima, vrelima, termalnim i mineralnim vodama.
- Nadomak potopljenog mjesta jedinstvena su morska jezera na Mljetu, otoku podzemnih staništa, špilja, jama i mljetskih blatina. Do 9.000 godina p.n.e. ta jezera su bila slatkovodna...
- Jabuka i Brusnik, dva su otoka u Jadranskom moru, od 1185 otoka, nastala izlijevanjem magme u more i u potpunosti sačinjena od lave. Zajedno sa trećim otokom Palagružom, koji je djelimično eruptivnog porijekla čine područje "jadranskog vulkanskog trokuta"...
ODBAČENI ARTEFAKTI
Mediteranski prostor i srednjeeurposka područja koja su bila zahvaćena Potopom i pustošenjem su arheološke riznice kulturnih nasljeđa. Neke od njih pripisuju se razdoblju neolitika i mediteranskoj (impresso-keramičkoj), lengyelskoj, vinčanskoj, tripoljskoj kulturi. Ostaci drevnih gradova (Amantia, Meteon, Daorson, Asseria...) pripisuju se razdoblju željeznog doba, Ilirima i helenističkoj kulturi.
Ostaci, što su nošeni kataklizmom bili odbačeni daleko po prostorima, dokazi su o postojanju jedne, danas u mnogočemu, nesagledive i neshvatljive kulture. Kamene kugle u Bosni, brončani nebeski disk iz Nebre, kip Venere iz Willendorfa, star više od 20.000 godina, Prva dama iz Murske Sobote, brojni kipovi sa klinopisom… su neki od primjera ''odbačenih'' artefakata.
   
Kipovi Venera: iz Willendorfa, Tripolja, Vinče, Murske Sobote...
Toj skupini pripadaju i jedinstveni monumentalni kameni blokovi koji se gusto rasprostiru na teritoriju Bosne i Hercegovine, u južnim djelovima Hrvatske, zapadnoj Crnoj Gori i jugozapadnoj Srbiji.
Ovi monumenti znani još i kao biljezi, kamovi su od riječi stojećak, što znači nešto veliko, postojano, dobili naziv stećak.
[script removed]
Stećci čine jedan općenarodni običaj i kao nadgrobni spomenici pečat su srednjevjekovne kulture na pomenutim prostorima. Pojavom i svojim ukupnim osobinama su neobična, impresivna, zagonetna te nedovoljno pojašnjena pojava nekog vremena.
Na 3.162 lokaliteta, evidentirano je 69.356 primjeraka. Samo u Bosni i Hercegovini ih je 59.593 ili 86%, što ih zbog brojčanog stanja i lokaliteta povezuje sa Crkvom bosanskom i tadašnjom Bosnom. Po osnovnim značajkama stećci mogu biti stojeći (stup, krstača…) i ležeči (ploča, sanduk, sljemenjak...), koji čine preko 95% ukupnog broja, a među kojima je daleko najviše sanduka (61%), teških i do 30 tona.
U kategoriju stećaka uvrštavaju se i amorfni stećci, primjerci neobrađenih blokova, po obliku i dimenzijama najbliži pločama i sanducima.
|
|
|
*******************************************************
......ko pomalo gre najpri dojde......
......puno judi a nigdi čovika.......
......lama rabi alardi dini endavur esa kunis alim.....
|
|
|
|
stbarmen
Veteran
Posts:1967
|
|
16 srp 2009 22:13:39
|
|
Slike iz gornjeg članka!
 Nekropola stećaka Radimlja pored Stoca u Hercegovini
(izvor: commons.wikimedia.org)
 Megalitski stećci odolijevaju vremenu
 Raprostiranje i gustoća nekropola sa stećcima
 Niz stećaka u blizini Imotskog
(izvor: commons.wikimedia.org
 Nekropole na Visočici kod Konjica
 Rasprostiranje nekropola u zonama
 Stećci na obroncima planine Visočice u Bosni
(foto: Matija Čaić)
|
|
|
*******************************************************
......ko pomalo gre najpri dojde......
......puno judi a nigdi čovika.......
......lama rabi alardi dini endavur esa kunis alim.....
|
|
|
|
debotoijusto
Veteran
Posts:4281
|
|
17 srp 2009 10:31:28
|
|
stbarmen
evo sam se reg. samo da te pohvalim, odlicne teme, znam da je to vec stotinu puta vidjeno
ali dobro slozeno i pregledno (koliko to forum dopusta)
pozdrav
|
|
|
|
|
|
|
|
stbarmen
Veteran
Posts:1967
|
|
17 srp 2009 22:59:10
|
|
|
A sad malo znanosti.....
Evolucija Čovjeka
--------------------------------------------------------------------------------
Stablo ljudske vrste je veoma razgranato i ne nalikuje direktnoj liniji koja vodi od majmuna do modernog čoveka.
Prvu grupu čine Ardipithecus i njegovi rođaci, o kojima ne znamo skoro ništa osim da su postojali. Drugu grupu čine sami Australopitekusi, što uključuje i jednu grupu njihovih predaka, Parantropuse. Treću grupu čini genus Homo, koji obuhvata naše neposredne pretke, praljude koji su govorili jedni sa drugima i koristili alatke u svojoj borbi za opstanak.
Australopitekusi obuhvataju više vrsta, od kojih je jedna A. afarensis, naš najvjerovatniji davni predak. Što se tiče stabla razvoja Australopitekusa prava priča počinje sa Australopithecus afarensis, koji je najvjerovatnije među našim direktnim precima. Na osnovu istraživanja, potpuno je utvrđeno da su ovi rani Australopitekusi hodali na dvije noge. Od otkrića potpunih skeleta do danas, urađeno je više rekonstrukcija izgleda afarensisa.
U savršenom primjeru prelaznih fosila, afarensisa je nasledila mnogo razvijenija vrsta poznata kao Australopithecus africanus. Paleontolozi su dugo pretpostavljali da je afarensis bio direktni predak čovjeka; međutim, noviji dokazi pokazuju da je afrikanus nasledio afarensisa, i da se negde kod afrikanusa (ili iz neke grupe između afarensisa i afrikanusa) desio veliki razlaz ljudske vrste. Sa jedne strane su se odvojili Paranthropusi, sa druge strane se odvojio genus Homo, čovek.
Prije oko 2.3 miliona godina, jedna grupa australopitekusa je napravila veliki skok u tehnologiji: umesto korišćenja kostiju ili kamenja koje bi uspeli da nađu, pripadnici ove grupe su počeli da sami proizvode svoje alatke.
Proizvodnja alata podrazumijeva sposobnost planiranja: neke grupe današnjih šimpanzi umiju da, kada nađu mravinjak, na brzinu od grane naprave prostu alatku za izvlačenje mrava iz njihovih podzemnih tunela. Međutim, nikada nije viđen nijedan šimpanza kako pravi takve alatke unaprijed, spremajući se za lov.
Prva grupa praljudi koja je postigla ovaj napredak smatra se pravim početkom genusa Homo, istinskim ljudima.
Prva vrsta otkrivena zajedno sa ostacima oruđa i tragovima upotrebe tog oruđa jeste Homo habilis. Znatno kasnije su otkriveni tragovi vrste slične habilisu, mada sa značajnim razlikama u strukturi lobanje. Ova vrsta je nazvana Homo rudolfensis, mada još uvek nije sigurno da li je reč o posebnoj vrsti, ili tek o malo drugačijoj grupi habilisa.
Prvi pripadnici roda Homo živeli su (koliko se zna) u jugoistočnom dijelu Afrike. Njihove alatke su bile veoma primitivne, uglavnom sačinjene od kamenja koje su lomili na takav način da lomljenje ostavi oštru ivicu. Pošto su prvi tragovi ovakvog oruđa nađeni u Olduvaiu, prva ljudska tehnologija se zove “oldovanska”.
Poslednji dio ljudskog stabla predstavlja savršenu tranziciju. Mozak polako raste, vilica postaje sve manje izbačena, glasni aparat se sve više razvija, zubi postaju sve manji. Promene su toliko glatke da postoji određena doza neslaganja među naučnicima u vezi sa tim da li su kasniji primerci i dalje deo vrste Homo ergaster, ili je reč o ranim primercima vrste Homo erectus. Dobar primer ove kontroverze je jedan od najkompletnijih fosila ergastera, “Dečak iz Turkane” (na slici), koga neki svrstavaju u ergastere, a neki u erektuse.
Jedini način da steknemo realnu sliku ljudske evolucije jeste da posmatramo ergastera i erektusa kao jedan kontinuum. Analiza fosilnih karakteristika nam govori da je negdje u toku prelaza između ergastera i erectusa, možda baš u vrijeme kada je dečak iz Turkane živio, došlo do sledeće velike podjele ljudske rase. Jedna grupa je ostala u Africi i nastavila je da živi tamo do sledeće velike klimatske promjene; ovu grupu čine naši direktni preci, arhaični Homo sapiens (alternativno nazvan Homo heidelbergensis). Druga grupa je izašla iz Afrike i naselila veći deo južne Evrope i Azije; ova, danas izumrla grupa, nazvana je Homo erectus, uspravni čovjek.
Homo erectus je istorijski najuspješnija grana ljudske vrste. Naša vrsta, Homo sapiens sapiens, postoji tek nekih dvije stotine hiljada godina. Erectus je vladao dobrim dijelom sveta skoro 750,000 godina.
Od svih ljudskih predaka, Homo erectus je najbolje poznat nauci – preko dvije stotine fosila je nađeno do danas na području od Španije do Kine, zajedno sa njihovim oruđem, tragovima lova, ishrane, načina života. Na osnovu ovog obilja arheoloških podataka, zna se da je erektus bio mnogo bolji lovac nego prethodni ljudi (koji su najverovatnije bili većinom skupljači plodova). Iz razvijenog mozga i tragova razvijenog govornog aparata znamo da je imao i relativno dobru sposobnost komunikacije. Ubojitost i efikasnost erektusa u lovu se dodatno povećala prije oko 1.200.000 godina, kada je došlo do sledećeg velikog skoka u razvoju tehnologije: prelaska na korišćenje vulkanskog kamena za oruđe, i izrade dvosjeklih sekira. Ova tehnologija se naziva ačulejska.
Što se tiče izgleda erektusa, njegova vilica je i dalje bila izbačenija nego vilica modernog čoveka, a takođe je još uvijek bio prisutan takozvani supraorbitalni torus, tipično izbačeno čelo. Zubi su bili veoma slični čovekovim, ali i dalje veći, sa većim očnjacima. Rekonstrukcija vjerovatnog izgleda erektusa je prikazana na slici.
Prije otprilike 400.000 godina, erektus je napravio poslednji veliki skok, savladavši upotrebu vatre. Međutim, upravo u ovom periodu, nova vrsta, potomci erektusa iz Afrike, počela je da se širi kroz Evropu i Aziju. Homo sapiens, moderni čovjek, konačno je stupio na scenu. Njegov dolazak, uz njegovu modernu tehnologiju i veću inteligenciju, predstavljao je kraj erektusa. Mada je moguće da su izolovane grupe preživjele još stotinama hiljada godina (možda čak i do samo dvadesetak hiljada godina prije naše ere), u roku od sto hiljada godina, novi osvajači su preuzeli najveći dio teritorija kojima je erektus nekada vladao.
Danas postoji samo jedna vrsta genusa Homo, i mi tu vrstu zovemo “čovjek”. U prethodnom tekstu smo vidjeli da se ova vrsta najvjerovatnije odvojila od erektusa negdje u toku prelaza ergaster-erektus. Kao što je uobičajeno u evoluciji, nije dugo bila riječ samo o jednoj vrsti. U okviru ove diskusije, važne su tri vrste, ili podvrste: prvi, arhaični Homo sapiens, takođe poznat kao Homo heidelbergensis; i dvije podvrste na koju se ova originalna vrsta podijelila: moderne ljude, Homo sapiens sapiens, i neandertalce, Homo sapiens neanderthalensis.
Arhaični sapiensi su poznati na osnovu nekih šezdesetak fosila, starih između 800 i 400 hiljada godina. Posjedovali su mnoge osobine slične erektusu, ali znatno sličnije modernim ljudima. Prosječna veličina mozga je bila veća nego kod erektusa ali manja nego kod modernih ljudi. Lobanja je postala zaobljenija nego kod erektusa, zubi manje izraženi, i vilica uvučenija. Mnogi primjerci, pogotovo stariji, i dalje imaju izražene koščate izrasline iznad obrva, sa čelom nagnutim unazad. U još jednoj savršenoj evolutivnoj tranziciji, razlika između erektusa i ranih arhaičnih sapiensa je minimalna i teško je povući liniju između dvije vrste.
Arhaični sapiensi su se podijelili na dve grupe koje su donekle postale različite. Sa jedne strane su stajali naši preci i naša današnja rasa. Sa druge strane bili su neandertalci.
Neandertalci su živjeli između 230.000 do 30.000 godina p.n.e; veoma su dobro proučeni, pošto do danas imamo preko četiri stotine njihovih fosila i ostataka. Bili su nešto niži, ali zato znatno širi i fizički snažniji nego moderni ljudi. Lobanje su im bile izduženije nego kod modernih ljudi, sa izbačenom vilicom i sredinom lica, ali i dalje sa nagnutim čelom. Donja vilica je obično bila uvučena u poređenju sa sredinom lica. Većina razlika između neandertalaca i modernih ljudi bila je upravo u građi lobanje; ostale kosti su uglavnom iste, sa izuzetkom ramena i neobičnog oblika nekih od kostiju karlice.
Skeleti neandertalaca često pokazuju tragove lomljenja i ponovnog zarastanja kostiju, znak da je njihov život bio veoma težak i surov. Ipak, činjenica da su ljudi sa polomljenim kostima uspijevali da prežive dovoljno dugo da te kosti zarastu, ukazuje da su neandertalci živeli u grupama u kojima su članovi podržavali jedni druge.
Suprotno nekim ranim idejama, neandertalci su bili visoko inteligentni – vrlo vjerovatno isto onoliko koliko i naši preci. Od njih počinje treća era razvoja kamenog oruđa, takozvana Musterijanska tradicija, a zna se da su bili veoma dobri i organizovani lovci koji su bili u stanju da uhvate mnoge velike i opasne zvijeri. Živjeli su često u blizini ivica glečera tadašnjeg ledenog doba, i bili su veoma uspješni u preživljavanju u takvim hladnim i oskudnim uslovima.
Za razliku od naših predaka, neandertalci vjerovatno nisu imali tradiciju umjetnosti, pošto do danas nisu otkriveni nikakvi tragovi njihovih slika ili dekoracija. Međutim, postoje tragovi da su vjerovali u život posle smrti, pošto su farbali svoje mrtve crvenim prahom, posipali ih određenim vrstama cvijeća, i ponekad sahranjivali zajedno sa ritualnim predmetima.
Sa kasnijim ljudskim vrstama, situacija je malo komplikovanija. Postoje dva osnovna modela razvoja: monocentrični model zamjene, i policentrični model regionalnog kontinuiteta.
Po modelu zamjene, ljudi su se odvojeno razvijali na tri kontinenta, da bi ih onda moderni Homo sapiens sve potisnuo u svom širenju. Po modelu regionalnog kontinuiteta, stalno je postojala genetska migracija između različitih delova, tako da je ljudska rasa na planeti evoluirala kao jedna velika masa.
Istina je vjerovatno negdje na sredini, mada je nagnuta ka modelu zamjene. Fosilni i anatomski dokazi pokazuju da je određena količina ukrštanja postojala do razvoja arhaičnog Homo sapiensa, ali da je posle toga najvjerovatnije došlo do zamjene: nova, inteligentnija vrsta je potisnula erektuse, i na kraju ih istrijebila.
Direktnije dokaze imamo u vezi sa načinom na koji su neandertalci nestali. Mada postoje neki tragovi ukrštanja neandertalaca i modernih ljudi (nekoliko skeleta modernih ljudi sa nekim neandertalskim osobinama), genetski dokazi ukazuju na nesrećniju priču. Naime, neke kosti neandertalaca su toliko dobro očuvane da su naučnici iz njih uspjeli da izvuku mitohondrijalnu DNK, genetski materijal koji su onda mogli da uporede sa istim materijalom kod modernih ljudi. Pokazalo se da potomci neandertalaca nisu preživjeli do danas u ljudskoj populaciji. Drugim riječima, najvjerovatniji scenario je da su naši preci, u svom širenju kroz Evropu, prvo potisnuli pa zatim i istrijebili neandertalce.
VRSTE I TIPOVI LJUDSKIH RASA / GEOGRAFSKA RASPROSTRANJENOST
Postoje tri osnovne ljudske rase:
I Crna rasa (8.7% svjetskog stanovništva), kod koje razlikujemo dva tipa:
a) Negroidni tip, kojem pripadaju Bantu i Sudanski crnci, zatim Hotentoti, Bušmani i Pigmeji. Ovaj tip crne rase uglavnom je zastupljen u predjelima podsaharske Afrike i Amerike. Ovo drugo je posljedica nasilnih migracija izazvanih ozloglašenom trgovinom robljem, koja je cvjetala do XIX vijeka.
b) Austroloidni tip, koji čine Melanizijci, Papuanci i Maori. Naseljavaju ostrvske oblasti Melanezije i Papue Nove Gvineje, kao i oblast Australije.
II Žuta rasa (20.2% svjetskog stanovništva) kod koje razlikujemo takođe dva tipa:
a) Azijski/mongoloidini tip, koji se prostire na teritoriji Sibira, Dalekog istoka i Kine
b) Američki tip, koji čine ostaci raznih američkih indijanskih plemena, sa tri osnovna varijeteta na sjeveru, središtu u jugu Amerike. Predtsavljaju starosjedilačko stanovništvo Amerike I zbog izraženije crvene boje kože, veoma su bili blizu klasifikovanja kao posebne rase.
III Bijela rasa (39.9% svjetskog stanovništva) koja se dijeli na dva osnovna tipa:
a) Sjeverni tip, koji je mnog svjetliji i zastupljen je u područjima Sjeverne I Zapadne Evrope
b) Južni tip, koji ima četiri osnovna varijeteta: sredozemni, alpsko-dinarski, indo-avganistanski i prednje-azijski, i zahvata oblasti Mediterana, Bliskog Istoka, Indijskog potkontinenta, Centralne Azije (južno od Kaspijskog jezera), Sjeverne i Južne Amerike i Australije.
Uz pobrojane osnovne ljudske rase, a kao posljedica obimnih migracija i miješanja, dolazi i do formiranja prelaznih rasnih tipova, kao što su:
a) Etiopski, koji predstavlja prelazni tip između bijele i crne rase
b) Zapadno-sudanski, takođe predstavlja prelazni tip između bijele i crne rase
c) Ainu, u Japanu, predstavlja prelazni tip između mongolidne i crne rase australoidnog tipa,
d) Dravidsko-vedski, na jugu Azije, predstavlja prelazni tip između bijele i crne rase australoidnog tipa
e) Kazahstanski, u dijelu Centralne Azije, iprelazni je tip između bijele i ongolidne rase, sšto je slučaj i sa zapadno-sibirskim tipom
kao i formiranja tzv. pomiješanih rasnih formi, koje se opet dijele na:
a) srednjovjekovne: sjeverno-saharski, južno-saharski, južno-sibirski, srednjo-azijski, istočno-indonežanski i malgaški tip
b) novovjekovne: mestici (nastali miješanjem bijelih doseljenika i američkih indijanaca), mulati (nastali miješanjem bijelih doseljenika i američkih crnaca), zambosi (nastali miješanjem američkih indijanaca i doseljenih američkih crnaca), havajski tip (nastao ukrštanjem Polinezijaca i bijelaca) i sibirski tip (nastao ukrštanjem bijele i mongolidne rase na prostoru Sibira)
__________________
A sad malo alternative..........
Pradavna povijest
Kako bi razumjeli prirodu prijetnje prema čovječanstvu, neophodno je poznavati koji događaji su se odvijali sto su nas doveli do točke gdje smo danas. Ovaj dio opisuje podrijetlo modernih civilizacija i posljedice koje se izvanzemaljci imali na ljudski razvoj. Sljedeći dio će pokriti važne događaje koji su se dogodili u nedavnoj povijesti koji su nas doveli do mjesta gdje smo danas.
75 milijuna godina prije, Međugalaktička Federacija je postojala, sastojeći se od 75 planetarnih civilizacija. Međutim, ova Federacija je bila pogođena katastrofom, rezultirajući kulturnom pustinjom sa razdjeljivanjem, prenapučenosti, i ratom.
50 milijuna godina prije, visoka plavokosa bića iz Galaksije Andromede su koristili crnu rupu za ulaz u Galaksiju Mliječne Staze blizu Arcturusa. Oni su se smjestili u sustav Lire.
22 milijuna godina prije, Liranski ratovi su započeli. Djelovi Liranske populacie su se smjestili u sazviježđa Orion, Bik, i Era.
Na Zemlji, rani ljudski razvoj je evoluirao polako za prvih 150 milijuna godina. Zatim, dva milijuna godina prije, Elohim je došao na Zemlju iz Aldebaran Sustava. Oni su bili visoka humanoidna vrsta s plavokosom kosom i svijetlom kožom. Oni su otišli s preko 10,000 naših predaka.
Stotine godina kasnije, vratili su se pohraniti napredniju, genetski uređenu rasu koja je mogla koristiti alat i vatru. Elohim se vratio sedam puta unutar razdoblja od 23,000 godine da ubrza ljudsku evoluciju.
450,000 godina prije, Anunnaki se nastanio na Zemlji u Mezopotamiji, sa planeta Nubiru.
300,000 godina prije, veliki građanski rat je započeo na Rigelu, unutar Orion sazviježđa. Mirni visoki Plavi su pobjegli prema Prokion sistemu u Canisu Malom. Oni koji su ostali na Rigelu su postali visoki Sivi sa genetičkom štetom zbog utjecaja nuklearnih oružja.
208,000 godina prije, visoki Sivi su rekonstruirali njihovu bazu moći i započelo je Markab Carstvo sa niskim Sivima iz Betelgeusa, i osvojen je Prokion tajno s umnom kontrolom.
100,000 godina prije, Anunnaki su se parili sa neandertalskim bićima da stvore Kromanjonska bića kao genetički hibrid za rudarstvene svrhe.
70,000 godina prije, Lemurska i Atlantska civilizacija su počele uspijevati.
50,000 godina prije, 70,000 odmetničkih bića su napustili Plejade i odlučile se za Zemlju gdje su napredovali.
40,000 godina prije, rat je izbio. Skoro sve na Zemlji je bilo uništeno. Nekolicina je pobjegla prema drugom planetu. Preživjeli na Zemlji su podivljali i degenerirali.
35,000 godina prije, oni koji su pobjegli, vratili su se i obnovili Lemuria i Atlantida.
30,000 godina prije, sadašnji Homosapiens je započinjao u Andama.
12,000 godina prije, Lemuria i Atlantida su uništene uslijed globalnih katastrofa.
6,000 godina prije, Sumer civilizacija je napredovala između rijeka Tigrisa i Eufrata, današnjeg Iraka.
5,000 godina prije, civilizacije su se proširile u Europu i Dolinu Indije.
__________________
|
|
|
*******************************************************
......ko pomalo gre najpri dojde......
......puno judi a nigdi čovika.......
......lama rabi alardi dini endavur esa kunis alim.....
|
|
|
|
stbarmen
Veteran
Posts:1967
|
|
17 srp 2009 23:16:54
|
|
Ovi naš Forum je čudo...cili san fasciniran....zato jer moran ponovo pisat tekst koji je triba stat na uvodu gornjeg članka.Dakle,.........
debotoijusto......hvala lipa......Znan i sam da su gornje teme "prožvakane" već miljun puti,ali virujen,boje reć,siguran san,da će i ubuduće bit mnogima interesantno.Ljude "golicaju"odgovori kojih još uvik nima pa zato gremo daje,a ti ako imaš voje čitaj i daje.A moga bi čakod i sam prilipit oli reć.Puno pozdrav i tebi i svima s kojima se družimo na ovi način.
P.S.nemojte se jutit name ali ovi gornji tekst je bija mnogo pregledniji nego sad."Zgusnilo" ga je vanka moje voje...eto.I laka van noć!
|
|
|
*******************************************************
......ko pomalo gre najpri dojde......
......puno judi a nigdi čovika.......
......lama rabi alardi dini endavur esa kunis alim.....
|
|
|
|
brokva
Posts:11533
|
|
17 srp 2009 23:55:48
|
|
Sehr geehrter Herr vonBarmen
Priskočili ste mi najlipju epizodu o Australopithecima.
Pročita san negdi davno još, da je bija i tzv. Australopithecus robustus. Interesantan je po tome, šta je bija 100%-tni vegetarijanac. Nije volija ni šnicele, ni mulame, ni štrakule, a ni pršute, a kamoli tripice.
Izravna posljedica tih njegovih prehrambenih navika je bilo to, da je pri nekih milijun godin izumra. Dibidus nesta. Zato ja ne dan moje bržolice, svićice, pancete i ostalu blagodat božju.
Volija bi ćut i vaše uzvišeno mišljenje o ovoj problematici.
|
|
|
_________________________________________________
Keruma može cijenit samo onaj, kome je novac jedino mjerilo.
Kad sve pretvorimo u zapad, a di će sunce izlazit?
|
|
|
|
stbarmen
Veteran
Posts:1967
|
|
18 srp 2009 10:29:19
|
|
|
Kumpanjo dragi,koliko se tendin u tu temu A.robustus je bija svežder,a ne samo vegetarijanac.Teško je preživit na samoj verduri i sam im se iskreno divim.Nisam taj i sigurno bi "izumra".Ajmo ća malo "otkopat" oko tega.......................
Čovjekov predak - vegetarijanac
Nedavna otkrića arheologa dokazala da je čovjekov predak, robusni čovjekoliki majmun Austalopithecus robustus - zapravo jeo mrave i termite / Tako je dovedena u pitanje slika robusna i snažna mesoždera-lovca o kojoj smo učili iz povijesti
Čovjekoliki majmun koji je živio pred više od milijun godina, imao je poseban ukus, volio je mrave i termite, otkrili su nedavo znanstvenici. Južnoafrički i francuski arheolozi pokazali su nedavno kako su vrste pračovjeka poznatije kao Australopithecus robustus uptrebljavali kameno oruđe za kopanje mravljih nastamba. Za oruđe su im poslužile duguljaste naoštrene kosti raznih oblika i veličine. To je do sada najstarije ikad otkriveno »ljudsko« oruđe koje je služilo za prehranu.
Za robustusa se vjeruje da je bio vegetarijanac, koristeći se alatom za kopanje hrane isključivo pod zemljom. Određena oštećenja koja su nađena na oruđu, govore u prilog postavki da su ona bila potpuno prilagođena iskopavanju termitnjaka i mravinjaka. Ova nova otkrića zatvaraju krug enigme koja je nastala kad su na ostatcima lubanje robustusa nađeni znatni dijelovi karbonskih naslaga koje su znanstvenici povezali s njegovim prehrambenim navikama. Tako se sada pouzdano može zaključiti da je robustus bio puno složenije biće nego su to do sada znanstvenici mislili.
Sve dosadašnje spoznaje o robustusu, o kojima smo učili u knjigama o zoologiji, prikazivali su ga kao robusna, snažna mesoždera i lovca na divljač. No to nije istina. Robustus nije izravni predak sadašnjega čovjeka, već daleki rođak, iznikao iz posve drugačije grane ljudskog nasljednog stabla. Fosilni ostatci nedavno pronađenog oruđa daju, uz najstarije do sada nađene takove ostatke, i određenu matricu po kojoj će znanstvenici očitati pra-pretka današnjeg čovjeka.
Tim arheologa koji radi na ovom novom otkriću, potpomognut je složenom, mikroskopskom tehnikom koja može očitati i najdelikatnije pojedinosti. Činjenica da je sve oruđe za kopanje termitnjaka i mravinjaka koje je robustus upotrebljavao - iste veličine i forme, od 13 do 19 centimetara. To pokazuje, smatraju znanstvenici, i određene mentalne sposobnosti robustusa. Taj je robusni čovjekoliki majmun, zapravo, imao određene spoznajne sposobnosti, birati prema tipu određeno oruđe za hranu.
Studija koju su objavili arheolozi pomaže objasniti razmjerno visok stupanj karbona C4 nađenoga u kosturu robustusa. Ta vrsta karbona pronađena je i kod mesoždera, što dovodi u vezu robustusovo jedenje mrava i termita, koji su puni proteina i masti, iako insekti nisu »mesna hrana« u onom izravnom smislu te riječi.
Tim istraživača te je svoje nalaze objavio u znanstvenom časopisu Nacionalne akademije znanosti National Academy od Sciences. Između ostalog u izvještaju stoji: »Čimpanze su poznate da love mrave i termite, služeći se pri tome stabljikama trave, kako bi ušli u termitnjake i mravinjake, ali ne upotrebljavaju ostatke kostiju kao oruđe. Tako hominidi uzimaju hranu bogatu bjelančevinama i proteinima (mrave i termite), posebice nakon duljih kišnih razdoblja, kada insekti izlaze iz svojih skrovišta radi zraka.« >
Lidia Černi
|
|
|
*******************************************************
......ko pomalo gre najpri dojde......
......puno judi a nigdi čovika.......
......lama rabi alardi dini endavur esa kunis alim.....
|
|
|
|
stbarmen
Veteran
Posts:1967
|
|
18 srp 2009 11:42:26
|
|
Čovjek je po svojim strukturnim i funkcionalnim osobinama kralješnjak odnosno sisavac. Povijest čovjeka seže u daleku prošlost, približno pred oko 4 milijuna godina. To znači u vrijeme pliocena i početkom pleistocena. Postepeni razvoj do današnjeg oblika, nepobitno ukazuje na ispravnost Darwinove teorije o postanku čovjeka. Ni jedna karika u tom razvojnom nizu ne pripada majmunskim oblicima, pa se već i stoga može zaključiti, da je potpuno krivo tražiti pretke čovjeka među današnjim majmunima .
Prvo dvonožno uspravno stvorenje bila je vrsta Australopithecus afarensis. Iz te vrste se pred nešto manje od 3 milijuna godina razvila vrsta A. africanus iz koje je daljnji razvoj tekao u dva smjera. Jedan smjer je doveo do oblika A. robustus i A. boisei, a drugi je pred oko 2 milijuna godina evoluirao u hominidnu vrstu Homo habilis. Iz tog se može zaključiti da su u jednom vremenskom razdoblju u Africi paralelno živjele dvije hominidne linije.
Ivo Matoničkin; Radovan Erber [2002], Opća zoologija (Školska knjiga, Zagreb)
http://images.google.hr/images?hl=hr&q=australopithecus+robustus&lr=&um=1&ie=UTF-8&ei=05hhSvrLA6OOnQPy15mkDw&sa=X&oi=image_result_group&ct=title&resnum=12
|
|
|
*******************************************************
......ko pomalo gre najpri dojde......
......puno judi a nigdi čovika.......
......lama rabi alardi dini endavur esa kunis alim.....
|
|
|
|
stbarmen
Veteran
Posts:1967
|
|
18 srp 2009 11:46:59
|
|
Ljudi su bili sakupljači, a ne lovci!
Ideja o pračovjeku kao lovcu mesožderu se ne poklapa s dokazima.
Ne biste to znali po sadašnjim svjetskim događajima, ali ljudi su se zapravo razvili da budu mirne, kooperativne i društvene životinje, a ne grabežljivci kako bi moderna mitologija htjela da vjerujemo, kaže jedan antropolog na Washington Sveučilištu u St. Louisu.
Robert W. Sussman, dr. filozofije, profesor antropologije umjetnosti i znanosti, govorio je o tome na tiskovnom brifingu, 'Praljudi na jelovniku' na godišnjem skupu Američkog društva za promicanje znanosti.
U svojoj posljednjoj knjizi, Čovjek lovina: primati, grabežljivci i ljudska evolucija Sussman ide kontra općenitom mišljenju i obrazlaže da su se primati, uključujući pračovjeka, razvili ne kao lovci nego lovina mnogih grabežljivaca, uključujući divlje pse i mačke, hijene, orlove i krokodile.
Unatoč popularnim teorijama iznesenim u istraživačkim radovima i popularnoj literaturi, pračovjek nije bio agresivan ubojica, argumentira Sussman. On iznosi teoriju, temeljenoj na evidenciji fosila i živućim vrstama primata, da su primati lovina milijunima godina, činjenica koja je uvelike utjecala na razvoj pračovjeka.
'Naša inteligencija, suradnja i mnoge druge osobine koje imamo kao moderni ljudi su se razvili iz naših pokušaja da nadmudrimo grabežljivca', kaže Sussman.
Od otkrića prvih praljudi 1924. g. australopiteka, koji su živjeli od prije sedam milijuna godina do prije dva milijuna godina, mnogi znanstvenici su postavljali teoriju da su ti preci pračovjeka lovci i da su posjedovali instinkt ubojice. Ideja 'čovjeka lovca' je generalno prihvaćeni obrazac ljudske evolucije, kaže Sussman, 'Razvila se iz ideologije da je čovjek sam po sebi zao, agresivan i prirodni ubojica. Zapravo, kad stvarno proučite dokaze fosila i živuće neljudske primate, to jednostavno nije točno.'
Sussmanovo istraživanje se temelji na proučavanju dokaza o fosilima unatrag skoro sedam milijuna godina. 'Većina teorija o "čovjeku lovcu" ne uspijevaju uključiti ove ključne dokaze o fosilima', Sussman kaže. 'Mi želimo dokaze, ne samo teoriju. Mi smo temeljito proučili literaturu dostupnu o lubanjama, kostima, otiscima stopala i o dokazima u okolišu, kako o našim precima tako i o grabežljivcima koji su suživjeli sa njima.'
Sussman i njegova koautorica, Donna L. Hart, istraživali su i jednu vrstu, Australopithecus afarensis, koji je živio u razdoblju od prije pet milijuna i prije dva i pol milijuna godina i jedan je od bolje poznatih vrsta pračovjeka. Većina paleontologa se slažu da je Australopithecus afarensis zajednička poveznica među fosilima koji su došli prije i onih koji su došli poslije. Dijeli dentalna, lubanjska i kosturna obilježja s oboma. Također je dobro zastupljena vrsta u evidenciji fosila.
'Austrlopithecus afarensis je vjerojatno bio prilično jak, kao manji majmun', kaže Sussman. Odrasli su težili od 30-50 kilograma i bili su niski. Oni su u osnovi bili maleni dvonožni primati. Njihovi zubi su bili relativno mali, vrlo slični kao u modernog čovjeka, i jeli su voće i orašaste plodove.
Sussman i Hart su otkrili i da Australopithecus afarensis nije bio dentalno prilagođen da jede meso'. Nije imao oštre rezačke oštrice da bi mogao držati i sjeći takvu hranu', kaže Sussman. 'Ovi praljudi jednostavno nisu mogli jesti meso. Ako nisu mogli jesti meso, zašto bi lovili?'
Nije bilo moguće ovim praljudima da konzumiraju veliku količinu mesa dok vatra nije bila kontrolirana i kuhanje omogućeno. Sussman ističe da se prva oruđa nisu pojavila do prije dva milijuna godina. I nije bilo dobrih dokaza o vatri do prije 800,000 godina. 'Zapravo, neki arheolozi i paleontolozi ne smatraju da smo imali modernu, sistematsku metodu lova do prije samo 60,000 godina', kaže on.
'Nadalje, Australopithecus afarensis je bila rubna vrsta', dodaje Sussman. Mogli su živjeti na stablima i na zemlji i imati koristi od oboje. 'Primati koja su rubna vrsta, čak i danas, su u osnovi vrsta plijena, a ne grabežljivca', argumentira Sussman.
Grabežljivci koji su živjeli u doba Australopithecus afarensisa bili su ogromni i bilo ih je 10 puta više nego danas. Bilo je hijena veličine medvjeda, kao i sabljastozubih mačaka i još mnogo ogromnih mesoždera, gmazova i ptica grabežljivaca. Australopithecus afarensis nije imao velike zube i bio je nizak. On je koristio svoj mozak, svoju okretnost i svoje socijalne vještine da uzmakne ovim grabežljivcima. 'On ih nije lovio', kaže Sussman. 'On ih je izbjegavao pod svaku cijenu.'
Otprilike 6 do 10 posto praljudi je bilo lovina prema dokazima koji uključuju otiske zubi na kostima, otiske kandži na lubanjama i rupe u jednoj fosilnoj lubanji u kojoj stanu očnjaci sabljastozube mačke, kaže Sussman. Postotak napada grabežljivaca na savanskoj antilopi i određenih majmuna koji žive na zemlji danas je također oko 6 do 10 posto.
Sussman i Hart daju dokaze da su se mnoga naša moderna ljudska obilježja, uključujući ona suradnje i socijalizacije, razvila kao rezultat toga što je pračovjek bio lovina i njegove sposobnosti da nadmudri grabežljivce. Ova obilježja nisu nastala iz pokušaja da lovi ili ubija suparnike, kaže Sussman.
Neil Schoenherr
|
|
|
*******************************************************
......ko pomalo gre najpri dojde......
......puno judi a nigdi čovika.......
......lama rabi alardi dini endavur esa kunis alim.....
|
|
|
|
stbarmen
Veteran
Posts:1967
|
|
18 srp 2009 12:02:53
|
|
Da ja nebi stalno "copy/paste",jer to, i meni i Vama,zaziva stanovite osjećaje i s tim u svezi glasovne izričaje,preporučam Vam,ako se želite malo zabavljati s ovom temom: PODVALE TEORIJE EVOLUCIJE
Ova Stranica Je Interaktivna Verzija
Knjige Obmane Teorije Evolucije
Autora Haruna Yahye
http://www.evolutiondeceit.com/bosanski/index.php
|
|
|
*******************************************************
......ko pomalo gre najpri dojde......
......puno judi a nigdi čovika.......
......lama rabi alardi dini endavur esa kunis alim.....
|
|
|
|
Tondin
Veteran
Posts:2785
|
|
18 srp 2009 12:08:07
|
|
Samo ti lipi, kumpanjo moj dobri i pošteni, ka šta san i sam.
Ja čekan da mi dojde dvokomponentno, šta san priko neta naručija, pa kad počnen lipit to će bit fešta od lipljenja....
|
|
|
Kruva dajte, dosta smo kolače mumali!
Ni budućnost nije više što je nekad bila.
Biće bolje kada dođu naši.
http://www.youtube.com/user/TondinII
|
|
|
|
stbarmen
Veteran
Posts:1967
|
|
18 srp 2009 12:19:08
|
|
Vjerovali ili ne !
Lucy iliti Australopithecus afarensis (žensko,25 god, 107 cm, 28 kg, starost nalaza 3.2 mil.godina!?) dobila je ime od svojih pronalazača po popularnoj pjesmi iz tog vremena od grupe Beatles "Lucy in the sky with diamonds"
|
|
|
*******************************************************
......ko pomalo gre najpri dojde......
......puno judi a nigdi čovika.......
......lama rabi alardi dini endavur esa kunis alim.....
|
|
|
|
diabolik
Novi član
Posts:39
|
|
18 srp 2009 15:10:26
|
|
|
zanimljiva tema,samo ima puno,a ja moram od početka.
|
|
|
|
VENI,VIDI,VICI
|
|
|
|
stbarmen
Veteran
Posts:1967
|
|
19 srp 2009 11:28:57
|
|
Dobar danHomo ća vidit ča ima danas lipega  Sukob evulucionista i kreacionista!
 by Mandich on 12.01.2007., 17:51
Nigerijska Sahara krije tajnu o
životu na Zemlji prije vremena dinosaura. Pronađene su nove vrste
životinja slične krokodilima i golemim gmazovima koje su živjele na
kopnu i u vodi.
PARIZ - Brojne ostatke životinja i biljaka koji su živjeli 50
milijuna godina prije razdoblja dinosaura ovih dana je pronašla skupina
međunarodnih stručnjaka u pijesku nigerijske Sahare, rekao je francuski
paleontolog Jean-Sebastien Steyer.
Saharastegina fosilna lubanja
Znanstvenici su pritom pronašli prve ostatke okamina iz doba prekambrija u zapadnoj Africi i stablo drveta dugo 25 metara.
To bi otkriće trebalo omogućiti da se bolje shvati klima tog
razdoblja koje je prethodilo pojavi dinosaura, zaključio je istraživač
koji radi u Državnom prirodoslovnom muzeju u Parizu.
Američki, nizozemski, južnoafrički i francuski paleontolozi i
geolozi uz pomoć arheologa sa sveučilišta u Niameyju radili su u
području Arlita i duž zapadnog ruba masiva Ajr (između Agadeza i
Arlita) gdje na površinu zemlje izbijaju stijene iz doba perma,
posljednjeg razdoblja paleozoika.
Nalazište Nigerpetona i Saharastege
Znanstvenici su pronašli nove vrste životinja iz perma koje su
dosad bile nepoznate, napose mesoždere koji su živjeli na kopnu i u
vodi pod nazivom Nigerpeton i Saharastega, slične krokodilima i golemim
gmazovima biljojedima Moradisaurusu i Bunostegosu.
Istraživači drže da posjeduju važne nalaze zahvaljujući kojima će
moći bolje razumjeti važnost Afrike u razvoju Zemlje 50 milijuna godina
prije pojave dinosaura.
izvor: http://www.net.hr
Naravno da je poput dogme Darwin, jer evolucija čovjeka zapravo još i
nije dokazana. Famozna karika koja nedostaje još uvijek nedostaje iako
već više od stoljeća pokušavaju utrapiti nekakve kosture koji su se
uvijek pokazali neispravnim. Znanstvenici su zapravo dosta podjeljni
oko toga.
Recimo ona famozna Lucy za koju se tvrdi da je prvi evoluiranija
karika ka čovjeku Australopitecus, za mnoge znanstvenike nije više od
gorile, čak je navodno živjela i na drvetu, iako se tako nikad ne
prikazuje.
Da evolucionistima je, ako nisu upućeni, teško shvatiti kako netko može
podržavati kreacionizam. Iako toga ima jako puno i nemože se to
objasniti u jednom postu, pokušat ću barem malo obajsniti o čemu se
radi.
Establišment tvrdi ovako: Prva majmunolika bića su se pojavila
prije 38 milijuna g. tj. prvi majmuni za koje se pretpostavlja da
pripadaju razvojnom putu ljudi u miocenu. Zatim dolazi pliocen i dolaze
prvi hominidi ili čovjekoliki primati koji su uspravno hodali.
Najstariji hominid je australopitecus, prije 4 milijuna godina. Većina
znanstvenika tvrdi da je australopitek imao tijelo anatomski identično
nama dok mu je glava bila majmunska.
Prije 2 milijuna godina na početku pleistocena iz australopiteka
nastaje Homo Habilis, koji je imao veću lubanju 600-700 cm3. Iz njega
nastaje prije 1.5 mil. godina Homo Erectus (Javanski i Pekinški čovjek)
lubanje 700-1300 cm3.
Većina paleoantropologa vjeruje de je tjelo Homo Erectus,
australopitecusa i Homo Habilis bili anatomski identično današnjem
čovjeku Homo Sapiens Sapiensu. Vjeruje se da je Homo Erectus živio u
Africi, Aziji i Europi prije 200 tisuća godina. Kromanjonac (današnji
čovjek) se pojavio u Europi prije 30 000 godina, a u Africi prije 100
000 godina.
Izvješća o podrijetlu čovjeka kojima danas raspolažemo ne
objašnjavaju točno gdje, kada i kako se iz australopitecusa razvio Homo
Habilis, iz Homo Habilisa Homo Erectus ili iz Homo Erectusa suvremeni
čovjek.
Međutim većina paleoantopologa se slaže da su u novi svijet došli
samo anatomski suvremeni ljudi. Da su se etape evolucije dogodile u
Africi.
No postoje brojni fosilni dokazi koji dokazuju aktivnost modernog čovjeka puno prije nego za što se uzima da se pojavio prvi majmun. Nabrojat ću tek nekoliko:
-1863. Jules Desnoyers u St. Priestu (Francuska) našao goljenicu
nosoroga na kojoj su brazde nanesene nožem ili oštricom kamena prije 2
milijuna godina
- 6 kostiju mamut iz pustinje Anza Borrega (Kalifornija) isto zarezane stare 300 000 - 700 000 godina
- Jules Desnoyers kod rijeke Arno, Ialija otkriva zarezane kosi mamuta stare 3-4 milijuna godina
-na sastanku Kraljevskog Antropološkog društva Velike Britanije, 8
travnja 1872. član geološkog društva Edward Charlesworth pokazuje
monogo primjeraka zubi morkog psa probušenih u sredini na način na koji
to rade stanovnici otočja u Južnom mor pri izradi ogrlica i oružija.
Zubi su otkriveni u Engleskoj i stari 2- 2,5 milijuna godina
-1889. godine Nompi, Idaho otkriven kipić star 2 milijuna godina
- nađena kovanica u Lown Ridgeu, Illinois stara od 200 000 do 400 000 godina
-1874. Frank Cabret u Turskoj nalazi kost Deinotheriuma s
izrezbarenim likovima životinja iz miocena koji je trajao prije 5
milijuna do 25 milijuna godina
- 1848. u padinama planine Sierra Nevada, Kalifornija rudari
pronalaze stotine kamenih predmeta i ljudskih fosila starih oko 30
milijuna do 55 milijuna godina
- ima tu još brojnih otisaka ljudskih stopala u kamenu pored dinosaurusovih tragova
Problematični australopitecus
1974 i 75 godine Donald Johanson u Etiopiji pronalazi ostatke 13
hominida tzv. Lucy i njene obitelji stare 3.5 milijuna godina.
Ustvrdili su da su se od njih razvijali Homo Habilisi, Homo Erectusi i
mi.
Johanson je rekao kako su oni imali mala ljudska tijela. No, neki
su se znanstvenici oštro suprotstavljali Johansonovoj slici
Australopithecusa afarensisa. Oni su izradili portret mnogo
majmunolikije Lucy i njezinih srodnika.
Iako se među fosilima iz Hadara nije nalazila potpuna lubanja
Australopithecusa afarensisa, Tim White je uspio izraditi djelomičnu
rekonstrukciju, koristeći se fragmentima lubanje, komadićima gornje i
donje čeljusti i nekim ličnim kostima, koje su pripadale nekim
članovima Prve obitelji. Kako je tvrdio Johanson, rekonstruirana
lubanja je: "veoma nalikovala maloj ženki gorile". S tim su se složili
i Johansonovi kritičari, koji su rekli da je glava afarensisa doista
majmunolika.
Što se tiče tijela A afarensisa, Randall L. Susman, Jack T. Stern,
Charles E. Oxnard i drugi, smatrali su daje izrazito majmunoliko, čime
su opovrgnuli Johansonovu tvrdnju da je Lucy hodala uspravno poput
čovjeka. Lucyna lopatica je bila gotovo identična onoj u majmuna.
Rameni zglob je bio okrenut prema gore, stoje značilo da se Lucy svojim
rukama vjerojatno koristila za penjanje, a možda i vješanje po drveću.
Kosti ruku nalikovale su kostima primata koji se penju po drveću, a
neke su značajke kralježnice ukazivale na veoma snažna ramena i leđne
mišiće. Kosti zapešća i ručni dlan, kao i duge, svijene kosti prstiju,
bile su prilagođene za snažne zahvate rukom. Bočne i nožne kosti
također su bile prilagođene za penjanje, a prsti na stopalima bili su
svijeni, što je vjerojatno bilo korisno za hvatanje grana drveća.
Možemo samo zamisliti kakve bi učinke imao portret ili model Lucy,
koji je prikazuje kako visi na drveću ili na njemu izvodi druge
akrobacije. To bi sigurno zasjenilo njezinu sliku kao veoma
čovjekolikog stvorenja. Čak i da vjerujemo kako se Lucy možda razvila u
čovjeka, moramo priznati da su njezine anatomske značajke pogrešno
predstavljene. Richard Leakey, Christine Tardieu i mnogi drugi, tvrdili
da fosili koji se povezuju s tom vrstom, ustvari predstavljaju ostatke
dvije ili čak tri vrste.
Još uvijek ne postoji znanstveni konsenzus o tome kako su doista
izgledali australopiteci, uključujući A. afarensisa, s obzirom na
njihovu morfologiju, kao i evolucijsku vezu s današnjim ljudima. Neki
ih smatraju precima, dok drugi, poput C. E. Oxnarda, to niječu.
-Godine 1985., Alan Walker sa Sveučilišta John Hopkins, otkrio je
na zapadnoj strani jezera Turkane, fosilnu lubanju hominida s tamnim,
mineralnim mrljama. Ta Crna lubanja, kako je poslije nazvana, izazvala
je sumnje u Johansonovu sliku o ljudskoj evoluciji.
Prema Johansonovoj prvotnoj ideji, iz Australopithecusa afarensisa
su se razvile dvije linije hominida. To bismo mogli prikazati slikom
stabla s dvije grane. Deblo je Australopithecus afarensis, jedna grana
je linija Homo, koja se proteže od Homo habilisa do Homo erectusa, pa
do Homo sapiensa. Na drugoj grani su australopiteci, koji su se razvili
iz Australopithecusa afarensisa.
Johanson i White su tvrdili da se iz Australopithecusa afarensisa
razvio Australopithecus africanus, iz kojeg je, pak, nastao
Australopithecus robustus. Razvoj se odvijao prema većim zubima i
čeljusti, te većoj lubanji, čija se koštana izbočina, sagitalna vratna
linija, spuštala dužinom lubanje. Sagitalna izbočina predstavljala je
mjesto na kojemu su se spajali snažni mišići čeljusti robusnih
australopiteka. Iz Australopithecusa robustusa navodno se potom razvio
još ro-busniji Australopithecus boisei, koji je imao iznimno naglašene
gore navedene značajke. Crna lubanja, označena kao KNM-WT 17000,
nalikovala je lubanji Australopithecusa boiseija, no bila je stara 2,5
milijuna godina - starija od najstarijeg robusnog australopiteka.
Kako je Johanson odgovorio na otkriće Crne lubanje nalik
boiseijevojl Priznao je da ona predstavlja problem, jer onemogućava
svrstavanje Australopithecusa africanusa, Australopithecusa robustusa i
Australopithecusa boiseija ujedan slijed razvoja, koji počinje
Australopithecusom afarensisom. Johanson je predložio četiri moguća
načina svrstavanja tih vrsta, ne ističući nijedan od njih kao ispravan.
Naime, rekao je da još ne postoji dovoljno dokaza kako bismo se mogli
odlučiti za jedan od njih.
Nesigurnost oko broja vrsta koje su navodno postojale u Hadaru,
kao i zamršena povezanost između nasljednih vrsta {Australopithecusa
africanusa, Australopithecusa robustusa, Australopithecusa boiseija i
Homo habilisa), predstavljaju problem za evolucioniste. Pat Shipman je
1986. rekla: "Najbolji odgovor koji u ovom trenutku možemo pružiti je
da više nemamo jasnu ideju o tome tko se razvio iz koga."
U svezi tih novih problema, osobito je značajno odgovoriti na
pitanje o podrijetlu linije Homo. Shipmanova je rekla da je jednom
vidjela kako Johansonov suradnik, Bili Kimbel, pokušava shvatiti
filogenetske implikacije Crne lubanje. Napisala je: "Na završetku
predavanja o evoluciji australopiteka, obrisao je sve uredne,
alternativne dijagrame i nekoliko trenutaka buljio u ploču. Potom se
okrenuo prema studentima i podigao ruke." Kimbel je poslije zaključio
da se linija Homo razvila od Australopithecusa africanusa. Johanson i
White su i dalje tvrdili da su se hominidi izravno razvili od
Australopithecusa afarensisa.
Nakon što je razmotrila različite filogenetske mogućnosti i
ustanovila da su dokazi o njima nepotpuni, Shipmanova je izjavila:
"Možemo sigurno reći da ne postoji nijedan dokaz o tome odakle potječe
Homo i tako isključiti sve članove roda australopiteka iz obitelji
hominida ... Moja negativna reakcija na tu ideju je toliko instinktivna
da sumnjam da bih je mogla racionalizirati. Odrasla sam na predodžbi o
tome daje australopitek hominid." To je jedna od iskrenijih tvrdnji
koje smo čuli od pripadnika glavne struje znanstvenika, koji su
sudjelovali u paleoantropološkom istraživanju.
Do sada smo razmotrili samo dokaze koje danas općenito prihvaća
većina znanstvenika. Nepotrebno je reći da bi razmatranje i onih
dokaza, koji ukazuju na postojanje anatomski suvremenih ljudi u veoma
drevno doba, još više zamrsilo situaciju
Zapravo i evolucija je od prije par godina došla na slične grane kao i kreacionizam
Bryan Sykes, profesor genetike čovjeka na sveučilištu Oxford, u
svojoj knjizi Sedam Evinih kćeri izlaže tezu da većina današnjih
Europljana (njih oko 95%) vodi po majčinoj liniji porijeklo od sedam
pramajki. Ove pramajke on naziva Evinim kćerima zato što se njegova
istraživanja dijelom nadovezuju na rad Allana Wilsona, Rebecce Cann i
Marka Stonekinga Mitohondrijska DNK i evolucija ljudske vrste, u kojemu
su autori analizirajući genetski materijal 147 pojedinaca porijeklom s
različitih kontinenata, načinili rodoslovno (filogenetsko) stablo koje
pokazuje da se porijeklo svih današnjih ljudi može izvesti iz jedne
majke, koja je prije otprilike 200.000 godina živjela u Africi. Sedam
pramajki od kojih potječu današnji Europljani u stvari nisu baš kćeri
ove afričke Eve, nego samo po izravnoj liniji potječu od nje.
Eva je biblijsko ime koje može zavesti, i teško bi moglo proći
kao uvjerljivo afričko ime, kako kaže sam Sykes u pretposljednjem
poglavlju svoje knjige u kojem rekonstruira rodoslovni slijed pramajki
u cijelom svijetu.
Mitohondrijska loza
Pravo znanstveno ime ove naše pramajke glasi mitohondrijska Eva.
Mitohondrijska zato što se do zaključaka o porijeklu ljudi došlo
analizom mitohondrijskih gena. Mitohondriji su tjelešca – organele –
koja se nalaze u stanici. Posebno su zanimljivi iz više razloga. Oni
stanici pomažu u boljoj iskoristivosti kisika. To su male energetske
centrale. Stvaraju ATP (adenotrifosfat), tvar koja sudjeluje u svim
važnim procesima života. Po svojoj građi su slični bakterijama. Smatra
se da su isprva, u osvit evolucije, protomitohondriji i protostanice
živjeli nezavisno, da su zatim u jednoj ranoj fazi evolucije, buduće
stanice viših organizama zarobile protomitohondrije, te da je nastao
obostrano koristan simbiotički spoj. Mitohondriji se dijele neovisno o
diobi ostatka stanice. Prigodom stapanja spermija i jajne stanice,
spermij u jajnu stanicu ubacuje svoju DNA (koja je nosilac nasljednih
informacija). DNA oca i majke se miješaju, i stvara se nova DNA, koja
je spoj nasljednih svojstava majke i oca. Ostatak tijela spermija,
zajedno s njegovim mitohondrijima, koji mu daju energiju za utrku s
drugim spermijima, ostaje nakon spajanja s jajnom stanicom izvan nje.
Tako se iz pokoljenja u pokoljenje prenose samo mitohondriji jajnih
stanica – odnosno majki. Uspoređujući sličnosti i razlike u
mitohondrijskoj DNA moguće je utvrditi stupanj srodstva po majčinskoj
liniji između dvaju pojedinaca. Jednako tako, moguće je istraživati
srodnosti unutar i između različitih populacija.
Bryan Sykes je jedan od vodećih genetičara koji su se posvetili
povijesnoj genetici. Neke od prvih uspjeha imao je u istraživanjima
porijekla današnjih stanovnika Polinezije, upravo primjenjujući analizu
mitohondrijske DNA. Još je značajniji njegov rad na izdvajanju DNA iz
arheoloških ostataka davno preminulih ljudi, a posebno treba istaknuti
njegov pionirski rad na ekstrakciji DNA iz koštanih ostataka.
|
|
|
*******************************************************
......ko pomalo gre najpri dojde......
......puno judi a nigdi čovika.......
......lama rabi alardi dini endavur esa kunis alim.....
|
|
|
|