Slobodna Dalmacija

Povratak na naslovnicu

SMS komentar pošaljite na 666555 sa ključnom riječi SLD, (3,72 kn/sms).

Bandić toliko voli Zagreb da ne sumnjam kako će voljeti i Remetinec. Ivo

Detalji o usluzi >

Linija X

Objavljeno 25.03.2012. u 18:30

MLADA REDATELJICA UPRAVO JE ZAVRŠILA SNIMANJE SVOG DUGOMETRAžNOG IGRANOG filma ‘DRUGI’

Ivona Juka: Naše društvo potiče kukanje i prenemaganje

Ivona Juka

S tri godine je Ivona Juka otkrila film. Bila je pravi filmofil. Gledala sve. Komedije, horore, akcijske, ali i puno klasika koji su se redovito prikazivali na telki. Zaplete filmova Ivona je prenosila klincima u kvartu, podijelila im uloge i tada bi se igrali filma koji im je prepričala.

- To su bile užasno smiješne igrice i jako mi je žao što to netko nije snimao. Ubrzo nakon odrađenog zapleta, svaki klinac bi se borio da kraj filma bude onakav kakav je najbolji po njegov lik koji igra. Mislim da bi bilo jako zabavno danas gledati kako smo prerađivali klasike, ali i neke hitove – prisjeća se Ivona.

Kad ste počeli razmišljati o režiji?
- Režija je našla mene, zato mislim da je to sudbinski. Nisam uopće razmišljala o režiji. Bavila sam se plesom, dugo sam smatrala da će to biti moja profesija, a intenzivno sam razmišljala i o Likovnoj Akademiji, pošto su svi tvrdili da sam talentirana. Osim slikanja, jako sam voljela fiziku koja mi je dobro išla i sve je upućivalo da su to neki moji životni smjerovi.. Režija se dogodila slučajno, iako mislim da slučajno ne postoji. Prvo sam upisala glumu, koja je bila moja intenzivna zaluđenost, a onda sam kao studentica glume malo po malo asistirala kolegama s odsjeka film. Režije i shvatila kako me to jako zanima.., kao što sam skužila da studenti filmske režije ne znaju ništa više od mene.. Ni tada nisam do kraja definirala u svojoj glavi da baš želim biti film. Redateljica, već sam na nagovor svog kolege Daniela Kušana, odlučila probati upisati režiju, tek toliko, da se ne pitam što bi bilo kad bi bilo.. I na moje opće iznenađenje, primili su me. Zbilja sam mislila da su mi šanse nikakve, ali ne zato što sam osjećala strahopoštovanje prema tom faksu, već zato što sam se naslušala priča i priča kako je to nemoguće bez veze. Evo, nije. Tu, prvu godinu, sam bila potpuno euforična i mislim da sam kao rijetko tko iskoristila tu filmsku akademiju kao svoj poligon za vježbu. Čak na prvoj godini sam odlučila raditi film. Vježbu Potjera na chroma-ki-u sa smiješnim efektima, stop trik animacijom i sl. što je bilo dostupno u našoj skromnoj studentskoj produkciji.. Točnije, ja sam radila parodiju na Supermana, na opće zgražavanje nekih profesora koji su svako pet min tvrdili kako će me rušiti, iako su me istovremeno i hvalili. Bila sam student koji je iz svih filmskih radova ocijenjen s odličnim, ali moji ispiti su bili torture, izgledalo je kao da će me rušiti.., rasprave..,pitanja.. Strašno je zabavljalo moje profesore nada mnom provoditi strogoću, valjda  su to smatrali dobrom odgojnom metodom za mene. Iz današnje perspektive mi je smiješno, ali tada uopće nije bilo. I nevjerojatno mi je kako sam svaki put imala osjećaj kako je to zadnji ispit na toj akademiji. A još nevjerojatnije mi je kako su profesori koji su dizali u nebesa moj talent, vrlo brzo promijenili ploču u trenutku kad sam im postala direktna konkurencija. Tužno. Mene silno veseli kad vidim talentiranog kolegu, to mi je poticajno.

Kako vam je bilo upisati ADU?
- Izuzetno lako, kao u snu. Od prvog dana kad sam sjela na prijemni za režiju, osjećala sam kao da mi je muza sjela na rame. U trosatnom pismenom, pisala sam k'o luda. Zapravo, malodušje me uhvatilo u očekivanju rezultata, učinilo mi se kako nije moguće da sve ide tako glatko.. I na usmenom ispitu sam znala da sam im jako zanimljiv kandidat, osjećala sam to, bez obzira na sitne provokacije. A onda se sjećam trenutka kad sam ugledala svoje ime na tom popisu primljenih. Druga imena su bila neoštra, jedino moje oštro. Kao da sam to gledala kroz neki teleobjektiv.

Zanimljivo da ste imali ambiciju baviti se i glumom?

- Apsolutno. Bila sam uvjerena kako ću se paralelno baviti i glumom i režijom, međutim otkako se bavim režijom, čini mi se kako intenzivnije glumim nego ikad. Pri tom ne mislim na glumatanje, već baš na rad s glumcima. I jako volim glumu. To je najbolja škola koju sam mogla proći, životna. Glumci doista imaju drugačije motrište, a usudila bih se reći i širu vizuru na sve oko nas i u nama..

Sjećate li se dobro trenutka kad ste prvi put stali iza kamere?

- Iskreno, ne. Bilo je to kao da sjedneš za stol. Međutim, svaki prvi dan snimanja osjećam jednaku tremu kao da je prvi put. I to mi je simpatično, a još simpatičnije mi je što to osjećaju i snimatelji s kojima radim. Jako volim snimatelje i filmsku fotografiju, kao pokrete, odnosno mizanscene kamere koji su bitan dio moje profesionalne preokupacije. Da nisam upisala režiju, vjerojatno bih pokušala filmsko snimanje. I dandanas mi se to čini kao profesija koja nudi više slobode.

Kako vam je bilo probijati se u dominantno muškoj profesiji?

- Odbijam biti žrtva, jer je u današnjem društvu strašno ‘in’ biti žrtva. Postoji jedna zanimljiva sociološka knjiga “Društvo žrtve“, koja upravo opisuje današnji fenomen, kako u današnjem društvu postoji bezbroj institucija koje će vam skočiti u pomoć ukoliko ste “žrtva“. Međutim, ne postoji niti jedna koja će vam pomoći ako kažete “imam ideju“, ili “ja to mogu“. Današnje društvo kao da potiče kukanje i prenemaganje kako ste ugroženi zbog toga ili onoga.., ali nimalo ne potiče inicijativu.

Znate li ijednu ustanovu za hrabre? Udrugu koja pomaže takvima? Nema takve. A stalno naglašavam kako poznajem i masu svojih muških kolega kojima je jednako teško kao i meni, a ne viču: “teško mi je, jer sam muškarac“. U našoj kinematografiji je izuzetno teško, jer ju vode interesni klanovi, strašan nepotizam i jako mnogo korupcije. I nadam se kako će se ta generacija koja je na čelu i današnjeg HAVC-a što prije maknuti sa scene. Znam da hoće. Žaloste me mladi kolege koji pristaju na njihovu igru ne bi li dobili koju šačicu kikirija.

Ali, toga je bilo otkako je svijeta i vijeka, shvatila sam da je to borba protiv vjetrenjača. Najviše i najbolje što mogu napraviti, jest “uzdaj se u se i u svoje kljuse”. Radim onoliko koliko mogu i kako hoću, a bome, obzirom na fondove koji me finaciraju, dokaz je kako me nitko od tih smradova ne može ni u čemu zaustaviti. Iako su pokušali, a vjerojatno će i dalje pokušavati, to me nimalo ne brine.

Na premijeri s Idom Prester

Vaša kolegica Irena Škorić veli ipak kako je “lakše da žena postane predsjednica vlade nego redateljica hrvatskog filma”. Istina?

- Ne želim omalovažavati njezina možda bolna iskustva, ali ja sam primjer kako to nije istina. Upravo sam dovršila dugometražni film. Također, ponavljam, ne znam što je ona doživjela, ali moje iskustvo jest da ljudi u tebi uvijek vide ili osobu koja zna što radi ili nekoga tko ne zna. I to je nevezano uz spol.

Napokon, žene i u Iranu rade filmove, sjajne filmove, osvajaju nagrade na prestižnim festivalima, tako da mi se ne sviđa taj trend u Hrvatskoj plakanja kako su žene u filmu rijetke zvjerke. Nisu. Osim toga, u svijetu najzanimljivije filmove su u zadnjih par godina napravile upravo žene. Iako, smatram kako je to slučajno. Sasvim svejedno je kojeg si spola. Možda je više utjecalo na to što se žene sve više bave filmom.

Koliko u domaćem filmskom svijetu ima podapinjanja nogu?

- Mnogo. No, ostave te na miru kad shvate kako im je uzaludan trud. Tokom snimanja ovog filma, znali su me zvati moji prijatelji strašno iznervirani pričama koje su čuli, a mene je to nasmijavalo. Nakon nekog vremena počneš to primati kao kompliment. Jer, ako ja o njima ne razmišljam pet minuta, a predmet sam nečijih rasprava i dragocjenog vremena, pa to su moji najvjerniji obožavatelji! Očito sam im jako važna.

Koliko vam izgled pomaže, a koliko odmaže? Je li se dogodilo da vas zbog izgleda uzimaju manje ozbiljno?

- Ovo mi je najsmješnije pitanje. Iako, dogodilo mi se nedavno kako mi je jedan moj suradnik koji radi specijalne efekte na svim mojim filmovima rekao kako je njegova žena vidjela moju fotku u novinama i prokomentirala: “Toliko pričaš o Ivoni, a nikad nisi rekao da je komad.“ Ha-ha-ha-ha, smijala sam se ko luda.

Nitko od mojih suradnika me definitivno ne doživljava kao komada, u to sam apsolutno uvjerena, dokaz je i taj kolega, koji doista iskreno tako nešto nije spomenuo svojoj ženi. Novine lažu. Većinu svog privatnog vremena ne izgledam kao na fotografijama u novinama i stoga nemam nikakvih problema, jer sam prosječna.

Mediji nekako uvijek prednost daju tračevima u odnosu na kulturu. Smeta li vam to?

- Ne. Pitanje je hoćeš li sam zaigrati njihovu igru. Bilo kao konzument, bilo kao protagonist. Osobno, uopće ne čitam tračeve, jer me strašno prljaju, umaraju i potpuno su mi nezanimljivi. U medijima, na internetu je moguće naći ono što te zanima, pitanje je samo kakve sadržaje tražiš. Naravno, žalosti me što se inertnima, pogotovo mlađoj populaciji servira toliko trača, a toliko malo pravih sadržaja, međutim od antike i borba u arenama nije se ništa promijenilo.

Smeta li vam što se oko “Nekih drugih priča” najviše govorilo o sceni seksa? Jesu li Hrvati seksualno ugrožen narod?

- Sudeći po pričama koje čujem iz svoje okoline, mislim da su Hrvati i te kako seksualno zdrav i aktivan narod. No, opet, tragikomično je to licemjerje, koje je uvučeno u sve pore društva. Često prepričavam jednu zgodu, odnosno nezgodu koja mi se dogodila u dućanu. Kad je ubijen Gaddafi, sve naslovnice dnevnih novina, ne žute štampe, već dnevnih novina objavile su sliku njegova izmasakriranog tijela.

Uđem u dućan sa svojom trogodišnjom nećakinjom i novine, poslagane na polici u vizuri njezinih očiju imaju na naslovnici leš. Moja Lena me pita: “Što je stričeku?“ Nisam znala što da joj odgovorim. Da velim: “Ubili su stričeka?“ Učinilo mi se strašno da joj tako odgovorim. Slagala sam, jer mi se to učinilo kao manje zlo po nju. Rekla sam kako spava i kako se zaprljao, iako je postavljala uznemireno još bezbroj pitanja.

I sad, u redu je da ona gleda takve fotografije, a nije u redu da vidi sise? Vjerujte, vidjela je gola tijela i nikad ju to nije uznemirilo, ali ta fotografija jest. A ja sam se osjećala potpuno zbunjeno i nespremno za takav razgovor s trogodišnjakinjom. Djeca instinktivno osjećaju što nije u redu.

Ima li seksa u vašem novom filmu, dugometražnom debiju “Drugi”?

- Ima. Ali, ne zbog seksa već zbog svih aspekata karaktera, pa tako i seksualnih. Mi smo seksualna bića i seksualnost je nešto što nas prilično zaokuplja. Seks u mojim filmovima nikad nije zbog šoka ili senzacije, već zbog bitne odrednice karaktera ako to zahtjeva priča.

Tko vas bolje sluša na setu, muškarci ili žene?

- Bila sam uvjerena - muškarci, jer to je prirodno, mi smo baždareni jedni na druge, ali ovaj film me razuvjerio. Jednako. Radila sam ovaj film s divnim, talentiranim i prekrasnim ženama. Od Lane Barić, Asje Jovanović, Slavice Knežević, Linde Begonje, Helene Buljan do mnogih drugih, jer ih ne mogu sve nabrojiti. Snježana Gorup, koja je radila masku, je jako puno učinila za ovaj film. I još mnogo drugih žena iza kamere.

Na premijeri s Anitom Jukom

Kako vam je, recimo, bilo raditi s legendarnim Vojom Brajovićem na snimanju filma “Drugi”?

- Najdivnije na svijetu. Ja bih htjela satima sjediti i slušati ga. Što namjeravam učiniti prvom slobodnom prilikom. Veliki glumac, veliki profesionalac. Ali, obično to i ide jedno uz drugo.

U prošlom intervjuu, film ste nam opisali kao dramu u čijem se centru nalazi pet likova mikrozajednice, pet parova ne nužno ljubavnih, a svatko od njih smatra kako onaj “drugi” predstavlja teret.

- Okosnica ove priče jest ljubav i jesmo li zbilja sposobni voljeti drugoga. Priča prati nekoliko karaktera i nije jednostavno prepričati zaplet. Trudila sam se začiniti je humorom koliko je to moguće.

Bila vam je, rekoste onda, želja snimiti film u Splitu, što se na kraju ipak nije dogodilo. Zašto?

- Mislim da je Split strašno kreativan grad, pogođen mnogim nevoljama, ali baš zato i prkosan, lud i eruptivan. Osim toga, mene pali taj vrući temperament, brzina u reakcijama, a i specifičan humor. Na ovom projektu sam jedino uspjela dobiti dvojicu mladića iz studija “Gitak“ i bilo mi je veliko zadovoljstvo raditi s njima, pošto sam njihov veliki fan. A film u Splitu? Kad narastem i kad skupim malo više novca za produkciju. Za sad je užasno skupo maknuti iz Zagreba, pa i par kilometara.

Postoji li neka nit koja povezuje film “Drugi” s vašim prethodnim ostvarenjima, od “Što sa sobom preko dana” do “Neke druge priče”?

- Postoji. Uvijek je u filmu barem početna točka problem koji zaokuplja mene. Inače, ne znam o čemu bih snimala film. Ta početna točka je ponekad jako udaljena od krajnjeg proizvoda, a ponekad vrlo blizu.

Znači, (ne) snimate jedan te isti film?
- Hahahaha, nadam se da ne. Čini mi se kako me od filma do filma ipak zaokupljaju druge teme.

Koja je vaša vječna tema? Što vam je najintrigantnije?

- Ljudi su vječita tema. O njima i zbog njih radim filmove. I divno je što me uvijek začude ljudi.

Sad kad je “pao“ i dugometražni film, što je sljedeće?

- Novi dugometražni. Jao, kako ću sad izluditi zlobnike. Ali, da, zanimljivo, uvijek nakon filma me uhvati fjaka, i velim kako neću sad raditi ništa idućih ne znam koliko godina. Ali, nakon ovog filma imam nekako snažan i čudan poriv da odmah radim sljedeći. Možda me to prođe. A možda i ne. He-he-he-he..

MARKO NJEGIĆ
foto: arhiva / cropix

Angelina i moja baba

Kako se po vama Angelina Jolie snašla iza kamere?

- Nisam gledala film, pa ne mogu komentirati. Čitala sam jedan intervju koji mi je bio prestrašan, onako kako ona doživljava režiju po tom intervjuu, tako je mogla režirati i moja baba, uz hrpu asistenata redatelja koji znaju što rade, a njoj je nejasno što je kadar.

Međutim, ograđujem se od komentara, jer pitanje koliko je taj intervju istinit, i koliko je to možda interpretacija i domet novinarke koja inače radi rubriku mode. Pogledat ću film, baš me zanima.

Priznanja i pritisak

Sa scenarijem za film “Drugi” doživjeli ste i europska priznanja, a izabrani ste od strane EFA-e kao jedan od pet najtalentiranijih studenata da režirate kratki film za dodjelu nagrada. Dojmovi?

- Lijepo je što neki ljudi vjeruju u mene, ali istovremeno to mi uvijek stvara i pomalo pritisak da ne iznevjerim očekivanja. Mada, ne valja se tužiti. Pritisak je dobar, često poticajan.

Mlatila bi frajere

Bije vas glas “indicentne” osobe, sukladno navodnim fizičkim napadima na kolegice?

- To mi je nekako jadan glas. Sve očekujem da će početi pričati kako mlatim frajere, i to neke snažne. Potrudit ću se i u tom smjeru.

Postoji li šansa da jednog dana vas vidimo na čelu Društva hrvatskih filmskih redatelja?

 - Ne. To je bila slatka šala. Biram društvo.

Voli prijatelje, dr. Hauscku i sport

Čime izluđujete ljude koji vas dobro znaju?

- Baš svim svojim vrlinama koje obožavaju. Stalno ponavljam kako ne postoji vrlina koja nema kao svoje naličje manu. One koji me vole, često fascinira moja strast, međutim upravo zbog toga me često koče i objašnjavaju kako je za moje dobro bolje ovako ili onako.. Ne razumijem kako ne shvaćaju da je to moj motor.Nisam zlopamtilo, a baš često nerviram svoje najbliže kako zaboravljam.. i koji me neprestano upozoravaju kako sam mogla zaboraviti ovo ili ono.. I mogla bih tako nabrajati u nedogled. Ima puno toga čime izluđujem najbliže, ali i oni mene (smijeh).

Djelujete samouvjereno. Je li to maska ili?

- Ja uopće nisam samouvjerena, uvjerena sam jedino u Boga, vjernik sam. A ako to djeluje kao samouvjerenost, super. Mada, mislim da je to pouzdanje. Duboko vjerujem da iznad nas postoji više biće i da nismo najveći, najmoćniji.., mada bi to često htjeli biti. Ali, poniznost je sloboda. Ponizan ne može biti ponižen. Nažalost, to često zaboravljam.

Što radite kad ne radite?

- Tulumarim. Nisu to uvijek veliki tulumi, ponekad samo druženja, ali ja obožavam ljude. I moji prijatelji su najfascinantniji na svijetu.Bolji od bilo kojih knjiga, slika, filmova, putovanja ili hrane. Mada nas često veže upravo nabrojano.

Kako njegujete izgled?

- Dr. Hauscka ima koncept u koji apsolutno vjerujem. Ne postoji masna, suha ili ne znam kakva koža, već postoji zdrava ili nezdrava koža. I zbog toga, kad sam “nezdrava“, posegnem za njihovim ampulama za normalizaciju kože.

Najbolje su na svijetu i zato ih besplatno reklamiram da ne trošite lovu uzalud na bilo što drugo. Tu i tamo odem na masažu, uvijek kod svoje Tamare, jer ne podnosim da me diraju nepoznati ljudi. Volim sve sportove osim rukometa za koji sam najveći antitalent.