 |
Ingrid Poljanić
|
Malo je danas ljudi koji su do kraja, istinski zaljubljeni u svoj posao. Jedna od njih je zasigurno
Ingrid Poljanić, poduzetna, vesela i vrckava 57-godišnja djelatnica Gradske knjižnice Marka Marulića, koja je od te kulturne ustanove doista uspjela načiniti mjesto puno događanja i stalnog protjecanja ljudi, udruga, umjetnika, djece, kulturnjaka. Iako je diskretna, a svoj posao radi predano i s velikim entuzijazmom, uspjeli smo je uhvatiti za razgovor o njenim privatnim i poslovnim ljubavima, te anegdotama vezanim uz njenog poznatog oca
Anatolija Kudrjavceva.
x Što je novo u našoj omiljenoj knjižnici?
- Evo upravo pripremamo projekt ‘Noć u knjižnici’ za kraj mjeseca. Bit će to u okviru obilježavanja rođendana Hansa Christiana Andersena i Međunarodnog dana dječje knjige. Ta se manifestacija već održava u Slovačkoj, Češkoj, Nizozemskoj, Austriji... Ideja nam je da djeca ponesu kušine sa sobom, sjedilo bi se na podu, kao u vrtićima, i od popodneva do večeri bi se čitali odlomci iz raznih knjiga. Nešto poput piknika u knjižnici. Pozivamo djecu da i sama donesu svoje omiljene knjige.
x Koju bi Vi dječju knjigu odabrali za čitanje?
- ‘Pipi duga čarapa’ Astrid Lindgren. Prije svega zato jer se prilično pronalazim u njoj. Ona je sva drugačija, vedra, vesela, ništa joj nije teško, ima uvijek neke lude projekte, animira druge za svoje ludosti, vidim tu dosta dodirnih točaka sa sobom.
x Koliko dugo radite u knjižnici?
- 30 godina - 10 godina u knjižnici Bol, 16 godina u knjižnici osnovne škole Spinut, i evo,započinjem četvrtu u Gradskoj knjižnici Marka Marulića. Kad sam prvi put došla u knjižnicu Bol, osjećala sam se kao u tvornici kolača. Izbezumila sam se! Čitala sam desetak knjiga paralelno, a taj me osjećaj dugo držao.
E. A. Poea čitala s devet godina
x Kako je bilo odrastati uz legendarnog Tolju Kudrjavceva?
-Ja sam uvijek bila živo dijete, mama je morala smirivati duhove, a otac ih je raspirivao. Mama mi je bila nastavnica engleskog jezika, predavala je mnogim poznatima, između ostalih i Jasenu Boki, Nadi Abrus i drugima. Bila sam jedino dijete pa sam jednom, nakon što sam pročitala knjigu “Blizanke” Ericha Kaestnera nagovarala mamu da mi rodi sestru blizanku. S ocem sam imala izvrstan odnos, iako nije imao mnogo vremena za mene. Naime, on je izuzetno radio na sebi, puno čitao, pisao, bavio se Splitom i njegovim književnim djelima. Jednom sam se na njega naljutila i rekla da mu je Split - ljubavnica! Međutim, on je ponajviše i poticao moje literarne interese. Vrlo rano sam, naime, počela čitati Edgara Allana Poea, sa devet godina, obožavala sam te strašne priče. Otac je volio i stripove pa mi ih je krišom kupovao, da mama ne zna, jer ona nije željela da ih čitam.
x Prvi dodir s knjigom bio je, dakle, preko Vašeg oca?
- Da. Iako smo dugo bili podstanari, uvijek su nam sobe bile pretrpane knjigama. Živjeli smo možda lošije materijalno, ali naš obiteljski život bio je duhovno bogat. Naime, sve do ‘78 nismo imali televiziju, ali smo zato jako puno slušali klasičnu glazbu, razgovarali i čitali, a ja sam imala policu s knjigama samo za mene. Moj tata, kad bi odlazio u Zadar na fakultet, uvijek bi se vraćao s nekom knjigom za mene, bajkama braće Grimm ili H.C. Andersena, s divnim ilustracijama Vladimira Kirina. A kada bi donio knjigu doma, uvijek je postojao razlog zašto bi mi je poklonio - ‘jer si dobro jela’, ‘jer si slušala mamu’ itd. Što se tiče mog literarnog izbora, mogu reći da je moj otac jako utjecao na njega.
x Preferirate klasike?
- Svakako. Od 5.-6. razreda sam počela čitati ruske klasike, ‘Rat i mir’, ‘Dr. Živaga’ i druge. Oni su mi jako bliski jer mi je djed Rus, a i ostavili su jak trag ne mene.
x U školi su Vas zezali zbog ruskog prezimena...
- Da, svi su me u školi zafrkavali. Prezime Kudrjavcev je bilo teško za izgovorit, a ja sam tako žarko htjela u prezimenu imat ‘ć’... Međutim, uvijek sam bila svoja, pa tako i u školi.
x Imate li spisateljskih iskustava i ambicija?
- Imam talent za pisanje, ali ga nisam ‘brusila’ i razvijala. U srednjoj školi sam pisala za časopis ‘Mladi klasičar’; i to kazališne kritike. To sam odabrala jer mi je cijela obitelj vezana uz kazalište - djed je pjevao u teatru, tetka glumila i režirala, otac pisao o teatru... Kad sam napisala svoje prve dvije kritike, krenuo je glas da mi tekstove piše otac. Tada sam odmah prestala pisati, a otac je bio užasnut da netko misli da on piše kao srednjoškolka. No, priznao mi je, da su kritike zaista bile dobro napisane...
 |
U naručju oca Anatolija
|
Predozirana književnošću
x Koja je knjiga najviše utjecala na Vas?
- U svakom slučaju ‘Sto godina samoće’ Gabriela Garcíe Marqueza. Nakon što sam završila studij komparativne književnosti, bila sam predozirana književnošću, slomilo me i izmorilo fizički. Pitala sam se - što ću dalje čitati, sad kad sam pročitala vrhunce književnih ostvarenja? Tad mi je u ruke došla ‘Sto godina samoće’, koja me oduševila i postala sam opsjednuta tom knjigom. Tada sam shvatila da ću uvijek naći nešto lijepo za čitati.
x Pisali ste i za Slobodnu Dalmaciju, imali emisiju na Radio Splitu o knjigama, a i dobili ste nagradu na Pričiginu...
- Prva sam Splićanka koja je dobila nagradu na prvom Pričiginu. Riječ je o trećoj nagradi za priču koja se zvala ‘Priča o pričanju priča’. Tada mi je otac bio slabo i nije mogao doći na Pričigin, pa sam tu priču napisala za njega, u jednom dahu. Pišem već dugo i jedan dječji roman, ali nikako da ga završim. Došla sam do trećeg poglavlja i nikako dalje... I sve više mi se čini da ga nikada neću završiti.
x Što trenutno čitate?
- Sada sam u fazi u kojoj je moj otac bio -jako biram što ću čitati, uglavnom na osnovu kritika. Lani je bila objavljena lista knjiga koje su obilježile prošlo stoljeće, pa pokušavam nadoknaditi one koje niam pročitala.
x Volite li modernu književnost i hrvatske autore?
- Od modernih svidio mi se Saramago ‘Ogledi o sljepoći’, ali i ‘Cesta’ McCarthya te Niccolo Ammaniti. Od ženskog pisma sviđaju mi se Margaret Atwood i Tracy Chevalier. Hrvatske suvremene autore trenutno izbjegavam.
x U svim Vašim brojnim aktivnostima, suprug Vam je velika podrška...
- Da. Moj suprug Branko uvijek je tu ako nešto zatreba. Iako smo stupili u brak jako mladi, još u studentskim danima, i već smo 37 godina zajedno, naučili smo mnogo jedan od drugog. Ljudi se tijekom života mijenjaju, pa se kaže da svakih deset godina živite s drugom osobom. Važno je da te promjene ne idu na gore. U braku je potrebno puno strpljenja s obe strane, puno kompromisa, ali i sudjelovanja u odgoju druge osobe. Moje dvije kćerke Ana i Sanja nisu uopće u književnim vodama, Ana studira turizam, a Sanja je psihologica. Imam i dvoje unučadi, Doru i Roka, koji, iako ima dosta mojih ‘luckastih’ gena, često mi zna reći da se uozbiljim.
ana ierković
Duje Balavac - zaboravljeni splitski fenomen
x Svakako bih istaknula jedan zaboravljeni splitski fenomen, a to je ‘Duje Balavac’, prvi splitski humoristički časopis kao dio splitske baštine koju treba očuvati. Poput Feral Tribuna ili Berekina, on je preslika stanja u društvu, prenosi cake, pošalice, ludosti iz tog vremena, koje i današnjim generacijama mogu biti zanimljive i smiješne. Ne moramo živjeti u povijesti, ali je trebamo njegovati.
Sigurno je zanimljivo saznati oko čega su se svađale peškaruše 1910. godine, koga su ogovarale splitske gospođe, kako je zvučala iskrivljena talijanština, zašto Bajamontuša nije bila po volji kulturnim Splićanima, kao i novi Arheološki muzej i Pošta... Mislim da bi se od tog materijala mogla napraviti kazališna predstava zanimljivija od ‘Libra Marka Uvodića’, jer tu ima puno više smijeha i radosti.
S izložbom o Duji Balavcu, koju je knjižnica Marka Marulića pripremila povodom 100 godišnjice izlaženja lista bila sam već u Švicarskoj i Njemačkoj i tamo smo se s uspjehom predstavili našim iseljenicima, a uskoro idem u Makedoniju, Mađarsku i Austriju i to u organizaciji Hrvatske matice iseljenika i poduzetne voditeljica ispostave u Splitu, gospođe Branke Bezić Filipović - kaže Ingrid.
|
U knjižnici Tjedan vila i radionica pisanja
x U knjižnici sada planiramo novu radionicu našeg stalnog suradnika, Mladena Radovnikovića, a riječ je o uskršnjoj radionici, zatim proljetnu pod nazivom ‘Ruža’. U planu je i radionica kreativnog pisanja koju bi vodila naša mlada književnica Olja Savičević Ivančević, a bit će tu i večeri raznih kultura - od ruske preko talijanske do indijske - kaže Ingrid, dodavši da organiziraju i Tjedan vila, gdje će se čitati priče o vilama, izlagati slike, nakit i odjeću inspiriranu vilinskim svijetom, a bit će i mala modna revija vilinske odjeće.
|