Slobodna Dalmacija

Kult ličnosti

Ante, u posljednjih godinu dana napravljena su barem tri filma o Titu − Vrdoljakov, Zafranovićev i vaš. Koji je vaš osobni odnos prema Titu, zašto vas i danas zanima njegova figura?
− Spomenuta tri filma o Titu, Zafranovićev − lijevi, Vrdoljakov − desni i moj središnji, nisu se radila posljednjih godinu dana, nego se moj lani počeo prikazivati, Vrdoljakov se najavljivao, dok je Zafranovićev još bio u fazi snimanja. Ja sam zadnji ušao u trku (na konju na kojega se nitko ne bi kladio), a prvi sam stigao na cilj, tj. dovršio i prikazao film.

Što se tiče mog osobnog odnosa prema Titu, volim reći da ga gledam kao velikog komunističkog kuma iz Kum-rovca, te da u tom smislu on svakako spada u povijesne figure velikoga kalibra, a njih − zna se − neki doživljavaju kao jako opasne, dok su drugima ne samo jaki, nego i spasonosni.

Činjenica je da je on, ovako ili onako, duboko utjecao na naše živote i da će se ti dubinski utjecaji još dugo osjećati, ma koliko mi to potiskivali ili šutjeli o tomu. Bilo da ga mrze i demoniziraju ili vole i obožavaju, Tito ostaje ogledalom u kojemu se vide i jedni i drugi.

Zašto je, po vašem mišljenju, Titov lik tako snažno popkulturno mjesto?
− Tito je davno ušao u legendu, uz njezinu pomoć uspješno djelujući na mase ljudi u ratu, a zatim je kroz kult ličnosti nastavio vršiti odlučujući utjecaj na ljude i poslije rata. U tomu je pokazivao veliko umijeće i imao je vlastiti stil. Nije oponašao druge, a njega su mnogi oponašali.

Da se, recimo, aktivno bavio filmom, a ne politikom, o njemu bi se govorilo kao o značajnom redatelju ili velikom glumcu, i to ne samo na balkanskim prostorima. A bio je zaista veliki filmofil, film mu je kao medij bio puno bliži od kazališta. Tuđman mu je u tom pogledu bio sušta suprotnost.

Da bi se šest naroda i republika, podijeljenih u tri vjere, izmontiralo u jednu državu i održalo ih tako spojene, poput sekvencija u filmu, pedeset godina, za to je trebalo imati kako ideologiju i vojsku, kao ljepilo, tako i veliki dar za filmsko kolažiranje.

U tom smislu, Tomislav Gotovac i drži Tita ponajprije umjetničkom, a tek potom političkom figurom. Premda imate obje strane u filmu, i Jozu Radanovića, negdašnjeg HOS-ovca koji je 1991. srušio veliku marjansku konstrukciju s Titovim imenom, i “titoiste” koji se i dandanas kunu u lik i djelo “najvećeg sina naših naroda i narodnosti”, čini se da ipak više provocirate ovoga prvoga, a i jedini je u filmu koji mrzi Broza...
− Osim Brozova imenjaka Radanovića, kao mrzitelja, tu je i nekoliko bezimenih likova iz sekvencije sa zagrebačkog Trga maršala Tita, koji na njega gledaju kao na ratnog zločinca. Jedan je karakter posve dovoljan kao kontrapunkt i on reprezentira sve ostale mrzitelje Titova lika i djela, plus ono što ga kao osobu čini jedinstvenim. Ljubav je ta koja je raznolika i koja ima mnogo različitih lica i glasova, dok mržnja po svojoj naravi ima jedno tipično lice i nekoliko izražaja koji uz njega idu.

Manjak umjerenosti

Mislite li da svi ideološki spomenici i parole imaju istu sudbinu ili neki ipak drukčije trpe vrijeme?
− Ideološke parole i spomenici kod nas djeluju ponajviše kao kvazireligiozni iskazi kojima idolopoklonici obogotvoruju svoje idole, tj. vođe u bolju budućnost, a zatim, kad oni umru ili na drugi način siđu s položaja, ti isti ih bacaju u blato, ruše im spomenike i kidaju slike, kao da im se nikada nisu klanjali.

Sav taj materijal izbačen iz svijesti bude potisnuti sadržaj podsvjesnoga, a to je eksplozivna stvar. Pogrešna riječ ili potez može u takvima izazvati razornu reakciju koja vas može ozbiljno ozlijediti.

Rijetko tko u ovim graničnim područjima nije granični slučaj, ovdje se najprije puca, a onda se ranjenome kaže: “A šta nisi stao?!” I zato kronično manjka umjerenosti, zdravog odmaka i zrele objektivnosti. Ili se nekoga i sve njegovo potpuno negira, ili ga se diže do nebesa.

Među slabima i nezrelima kultovi ličnosti lako cvjetaju, među zrelima cvjeta kultura. Moj je film u tom smislu cvijet hrvatske kulture, štoviše – čitav buket!