Kada bi riječ «senzacionalna» još uvijek značila samo «koja izaziva odraz u svijesti, osjećaj izazvan opažanjem i veliko zanimanje», odnosno kada ne bi bila devalvirana na značenje jeftine provokacije i kratkotrajne pobude, za najnoviju izložbu Borisa Bućana - koja se od ovog tjedna održava u zagrebačkim Klovićevim dvorima - moglo bi se mirne duše reći kako je senzacionalna, pa i više od toga.
 |
Da je, kojim slučajem, šezdesetak recentnih velikih kvadratičnih akrila na platnu jednoga od naših najvažnijih suvremenih umjetnika, slikara, grafičkog dizajnera i akademika, završilo u luksuznom izložbenom prostoru na Gornjem gradu zbog krizne nemogućnosti Klovićevih dvora da dovedu nekog «senzacionalnijeg» autora, Bućanova «Žena na mjesečini» bila bi ponajbolja potvrda u posljednje vrijeme često citirane tvrdnje kako( riječ) «kriza» (u kineskom) ne znači samo «opasnost», nego i «mogućnost».
U majstorskom postavu Vere Horvat Pintarić, te uz znalačke predgovore Leonide Kovač i autorice stručne koncepcije Ane Medić, Bućanova izložba na drugom katu gornjogradske galerije iznimna je, naime, mogućnost da ne samo hrvatska struka, nego i publika napokon shvati kako ima autora ravnopravna nekim svjetski poznatim imenima, na čije bi se razvikane i drastično reklamirane izložbe «svakako moralo ići».
U tom ( benevolentnom) duhu krizne «mogućnosti» može se gledati i na jednu zanimljivu zagrebačku izložbenu inverziju: gotovo u isto vrijeme, Bućanove slike našle su se u «tradicionalnim» Klovićevim dvorima, dok se u «avangardnom» Muzeju suvremene umjetnosti održavaju Dani fotografija Toše Dabca.
Nakon nedavne izložbe «Bucan – Art 2» u Galeriji Studentskog centra, kojom je umjetnik na slikama manjih formata u «art» pretvorio logotipe i ambleme svjetskih korporacija, referirajući se tako na svoju davnašnju prekretničku izložbu, Bućan je u Klovićevim dvorima do 30. travnja predstavio izbor iz ciklusa od čak 120 velikih radova nastalih u posljednjih nešto više od godinu dana.
Kada se uzme u obzir ta začudna kreativna eksplozija, može se činiti razumljivim da neke slike izgledaju nešto manje uspjele, no, zapravo je «problem» samo u tomu što se odmah pored njih nalaze majstorska, a u nekim slučajevima i remek-djela. Poput, recimo, naslovne «Žene na mjesečini», koja kao da sjedinjuje sve prošlostoljetne (modernističke) umjetničke stečevine, unoseći, međutim, i nešto posve osobno, ali i sasvim novomilenijsko i univerzalno.
 |
Pitanja plošnosti, (kulturalne) perspektive, (ne)narativnosti, konceptualnosti, performativnosti, postajanja, stila, (ne)perciptibilnosti pokreta, praga percepcije … - sve što (je) muči(lo) teoretičare i umjetnike, a što u svom nadahnutom tekstu spominje i
Leonida Kovač, sada kao da je našlo (moguće) razrješenje u najnovijim Bućanovim slikama, koje, opet, nisu nimalo daleke ni nekom posve «običnom» gledatelju.
U Bućanovoj «Dami u zimskom kaputu» i «Dami koja se svlači» ima, naime, više erotike, a u «Sjedokosoj» više erosa i tajne, nego u svim slikovničastim Auerima i Bukovcima; Bućanova «Mačka» i «Delfin», kao i «U drugom stanju», genijalni su pak slikarski plakati kakve ne može smisliti neki marketinški um, a u «Košuljama» ima više kreacije i dekoracije nego u svoj (ovosezonskoj) visokoj modi.
Slika naslovljena «U kavani se desilo baš kad sam sjedio» više je horor od mnogih filmova, u «Tortama» je više društvenog angažmana no u nekim aktivističkim kampanjama, u «Odsjaju u moru» mistike, u «Probi boja» humora …
Jedina mana "Žene na mjesečini" loše su reprodukcije slika u katalogu izložbe, što opet ima svoju dobru stranu: znači da ih za istinski doživljaj svakako morate doći pogledati uživo.
VESNA PAŽIN, foto: Biljana Gaurina / CROPIX