Slobodna Dalmacija

Uoči Prvoga svjetskog rata, u njemačkom selu na sjeveru zemlje, Hanekeova zajednica neka je vrsta nijemog i vječnog susjedstva koje se svake nedjelje okuplja na svetoj misi.

Slojevi društva koji se tu okupljaju različito su pozicionirani na hijerarhijskoj piramidi - od obitelji baruna do obitelji protestantskog pastora, od seljaka do mladog učitelja.

Put opsesije

Potonji je ujedno i narator izvan kadra, koji se godinama nakon opisanih zbivanja i odnosa pita je li možda u njima ključ razumijevanja za ono što će se dogoditi u Njemačkoj u vremenu koje slijedi.

Haneke od samog uvoda ogoljuje mehanizam odgojnog sustava i odnosa u Njemačkoj uoči Prvoga svjetskog rata, koji će u konačnici rezultirati osudom cijele jedne generacije.

Austrijski sineast poslovično je okrutan: zlovolja, bešćutnost i apatija koje stoje među generacijama zadaju preduboke rane, a da svi u konačnici ne bi primijetili krv.

Bijela vrpca iz naslova je povez koji pastor vezuje oko ruku svoje djece ili im je upleće u kosu kako bi im stalno ukazivala na put čistoće i vrline, odnosno kako bi ih odvraćala od grijeha.

Ova utopijska čistoća, provedena restrikcijom, kaznom i zlostavljanjem, prema Hanekeu postaje opsesija katastrofalnih posljedica, koje su vrpce različitih boja i manifestirale, od crvenih sa svastikom do žutih s Davidovom zvijezdom.

Geometrijski kadar

Snimana u elegantnom crno-bijelom kontrastu i lišena glazbenog komentara, “Bijela vrpca” je izgrađena na statičnim i trezvenim kadrovima, krajnjoj čamotinji koja u dva i pol sata “animira” iznimno geometrijski kadar.

Tko ne zaspi, posvjedočit će o veličini Hanekeova filmskog tumačenja prostora, vremena, ljudskih odnosa i onoga što tvore.