Ovotjedni udarni niz od premijere i četiri reprizne izvedbe Rossinijeva “Seviljskog brijača“, najbolje i najomiljenije komične opere svih vremena, u splitskom Hrvatskom narodnom kazalištu, osim izvrsnih domaćih muških protagonista (Čikeša, Bilušića, Matošića Komnenovića), imao je i sjajnu žensku okosnicu, Rosinu, u liku i glasu mlade slovačke pjevačice Jane Kurucove, solistice Njemačke opere (Deutsche Oper) u Berlinu.
Splitska publika, koja je do posljednjeg mjesta ispunila prve dvije izvedbe popularnog “Seviljca“, mladu umjetnicu ispratila je s ovacijama.
Rođeni ste u Kežmaroku, gradiću u slovačkim Tatrama, potom ste studirali glazbu u Banskoj Bistrici i Bratislavi. Vaša je karijera išla munjevito: tek pet godina od prvog scenskog nastupa do prve sezone u Njemačkoj operi. Kao da vam se doista žurilo!
- Debi u Grazu 2005. godine zapravo je još bio u okviru studija, onda još godina dana u Muenchenu, a potom sam otišla u Heidelberg. Tu sam otpjevala vrlo važne tri godine: cijeli niz Mozartovih opera, a također i Rosinu.
Čime biste objasnili tako brz uspon ?
- Radom i usavršavanjem ili, bolje, s mnogo rada i usavršavanja. Događa se i da čovjek počne posrtati, ali se onda uspravi i ide dalje. Potrebna je i velika pomoć pedagoga, ali sve ovisi o pjevaču, koji svoj glas želi približiti idealu.
Možda je dio objašnjenja činjenica da ste imali vrlo raznovrsnu glazbenu naobrazbu: od studija sakralne glazbe u Banskoj Bistrici do glazbene pedagogije na akademiji u Bratislavi. A onda dvije godine kod Agathe Kanije i Gottfrieda Hornika u Grazu...
- Klavir sam počela svirati u sedmoj godini u glazbenoj školi u Kežmareku, u obiteljskoj kući, u dijelu naselja s oko petsto stanovnika - s tek jednom crkvom, prodavaonicom i krčmom. A onda je u crkvi umro orguljaš, pa sam preuzela njegov posao. To mi se svidjelo, a imala sam i crkveni zbor kojim sam mogla dirigirati. Sakralnu glazbu u Banskoj Bistrici počela sam studirati u 14. godini, a i sama sam propjevala.
Jeste li tada pomislili da biste mogli postati operna pjevačica?
- Da, baš tada. Podučavao me jedan operni pjevač. Tu sam zapravo prvi put i počela slušati operu, jer do tada – a imala sam već sedamnaest ili osamnaest godina –u ušima mi je bio uglavnom “pop“ i, naravno, sakralna glazba. I tako sam počela ići u kazalište u Banskoj Bistrici, u kojem je pjevao i moj profesor. Tijekom te četiri godine zavoljela sam veliku umjetnost opere. I tu sam, uz njegovu potporu, sa sakralne glazbe prešla na opernu.
Kada ste prvi put čuli da imate glas dovoljno dobar za operu ?
- Ne sjećam se. U početku sam s njim imala i problema. Čak je profesor mislio da nešto nije u redu, poslao me i liječniku, ali on nije pronašao ništa loše. Jednostavno sam brzo izrasla: glasnice su bile u redu, ali još mi je manjkalo daha. I to je trajalo nekih pola godine, dok nije sve sjelo na svoje mjesto.
Toplina i šarm
Sada ste, s navršenih 27 godina, operna zvijezda u Berlinu, a, evo, i u Splitu. O vašim ulogama u Mozartovim operama njemački kritičari su pisali u stilu “briljantno“ i slično, a prošle jeseni u vašem debiju u Njemačkoj operi hvaljeni su “toplina boje“ vašeg mezzosoprana i “nevini šarm“ vaše Rosine. U Splitu su vas dočekali s ovacijama. Koja je razlika pjevati Rosinu u ova dva u mno gočemu različita grada ?
- Razlike postoje, ali su obične. U Berlinu je režirala žena, Katherine Thalbach, istaknuta njemačka glumica, a u Splitu muškarac, Plamen Kartalov. Oboje imaju svoju Rosinu, pa nema monotonije i uloga se razvija, što je pjevaču dodatan poticaj.
Već je opće mjesto da je u Njemačkoj operna režija modernija.
- Naš “Seviljac“ u Berlinu bio je moderniji, “ma non troppo“. Dio njemačke publike doista ne voli prejednostavnu režiju i traži psihološku dubinu, a drugima pak više gode jednostavnost i scenske dosjetke. Meni odgovara i jedno i drugo.
Naletite li ikad na jednog od onih redatelja koji na sceni “cijepaju dlaku načetvero“, pa pjevač ne uspije valjano ni otvarati usta ?
- Ne, nikad nisam došla u priliku reći oprostite, ali ja ovo neću pjevati. Uvijek smo dogovorno nalazili obostrano prihvatljiva rješenja. Čak i kad redatelj kaže “pjevajte ležeći“, nikad ne odgovaram “neću“ ili “ne mogu“, nego uvijek pokušam to izvesti.
Primjećujem da dobro govorite talijanski, iako mahom radite u Njemačkoj.
- Talijanski nam je znatnim dijelom jezik struke. Kad razgovaram o glazbi, bolje se izražavam na talijanskom i njemačkom nego na materinjem, slovačkom. Često mi je teško naći slovačke riječi za ono što sam proživjela u drugom jezičnom okolišu.
Ne nastupate kod kuće?
- Ne. U Slovačkoj me uopće ne poznaju! Otišla sam iz zemlje još kao studentica i nikad nisam uspostavila pravi dodir s glazbenim životom u svojoj zemlji. Teško mi je to reći, ali čini mi se da Slovaci baš i nisu pravi ljubitelji opere. A u Njemačkoj doista radim sa zadovoljstvom. Ljudi tu vole operu, čak i kad su kritični prema konkretnoj izvedbi – uvijek pružaju umjetniku novu priliku za dokazivanje.
Počeli ste s crkvenom glazbom, a danas najviše pjevate mocartovski repertoar. Od onog verdijanskog, koji je u Splitu uvijek bio “broj jedan“, malo – samo Fenena u “Nabuccu“. Je li to vlastiti izbor, glazbena predispozicija ili repertoarna zadanost ?
- Mislim da je posrijedi prirodan razvitak moga glasa. Rado bih pjevala i Verdija, ali ne mislim da sve trebam uraditi u jednoj godini. Ne želim biti žrtva pjevanja, već hoću i normalno živjeti. Bez toga pjevanje prestaje biti radost, a ono to uvijek mora biti. Glas zapravo sazrijeva oko 35. godine i sve treba ići postupno.
Forsiranje količine i dostignuća nerijetko je i opasnost za glas.
- Da. Stoga doista pazim što, kada i kako radim.
Rossini uz “tournedos“
I u vašoj kratkoj ali vrlo uspješnoj karijeri imali ste neobičnih iskustava. Jedno je i to što ste debitirali gotovo u potpuno nepoznatoj operi Antonija Vivaldija “Montezuma“. Kakvo je to bilo iskustvo i kako ga je publika primila ?
- Izvrsno. Bilo je to na jednom festivalu barokne glazbe, kakvih je u Njemačkoj mnogo. Mi smo im htjeli dati nešto sasvim novo. Ljudi često idu u kazalište: gledat ćemo “Boeme“, ona će pjevati “Mi chiamano Mimi“... a u ovakvim prilikama čujemo nešto bitno drukčije, a ponekad i gotovo podjednako vrijedno.
Nedavno ste u njemačkom Wettenbergu pjevali Rossinija, a usput su služili i Rossinijeve specijalitete. Je li bio i slavni “tournedos Rossini“ ?
- Naravno. To je bio cijeli niz koncerata jedne agencije. Preporučila bi svim srcem da i ovdje pokušate nešto slično: ove dvije lijepe umjetnosti doista idu rukom pod ruku.
Već smo govorili o želji za postupnošću u širenju repertoara, ali, eto, nekakva skrivena želja u tom smislu zasigurno postoji...
- Ja se u svojoj sadašnjoj pjevačkoj koži odlično osjećam, ali ipak bih rado otišla dalje, recimo, s Lotte u Massenetovu “Wertheru“, a moj san je Oktavian u “Kvaliru s ružom“, ali čini mi se da je Richard Strauss crta koju još ne bih trebala prelaziti.
joško čelan
snimio: JAKOV PRKIĆ / CROPIX
Medeni mjesec
Kako vam je u ovoj našoj splitskoj i hrvatskoj “opernoj republici“ ? - Jučer sam u jednom intervjuu nakon premijere kazala da sam se u nju “zaljubila na prvi pogled“. Taj prvi je bio iz zraka: možete zamisliti, nakon njemačkog sivila ili potpuno zasnježenog okoliša, uletjeti u ovo sunce! A onda ovaj prekrasni stari grad, uskih uličica i pun živosti... Ovdje sam od 21. veljače, s jednim prekidom za koncert u belgijskom gradu Antwerpenu, i još sam u “medenome mjesecu“ s ovim gradom. Želim zahvaliti svima u Hrvatskom narodnom kazalištu, od intendanta i upravnog osoblja do kolega glazbenika koji su učinili da se ovdje doista osjećam dobrodošlom. A onda, natrag kući... U Berlin.
|