Posljednja repertoarna operna premijera – Rossinijev “Seviljski brijač”, trijumf Rossinijeva genija, najbriljantiji, posljednji izdanak “opere buffe” - izazvala je opće oduševljenje publike. Koprodukcija s mariborskom Operom dovela nam je redatelja Plamena Kartalova koji je pojmio da opere danas treba spašavati dinamikom glazbe.
Uspio je u svom credu, utječući se mizanscenskoj brojnosti uz pomoć rotacijske bine koja incontinuo persiflažom mijenja prostor interakcijom sadržajne Beaumarchaisove fakture (druge “Une falle jurnee ou le mariage de Figaro” - u trilogiji), vizualnosti i tonaliteta. Stvorio je na taj način bugarski redatelj novu vizualnu dinamiku.
Pritom su tehničke mogućnosti splitske pozornice u skladu s rotacijskom persiflažom koja kao da neprestance pleše, te se čini da glazba često slijedi režiju. Da bi Kartalovljev dar bljesnuo novom svježinom u vrtešci scenskih promjena, zaslužni su suradnici, koji su pridonijeli živosti i razigranosti izvedbe: mobilna scena i kostimi Ioanne Manoledaki, dobro osmišljeni u funkciji radnje do najsitnijih detalja – visećih perika i kišobrana; svjetla Šaša Bekafiga oplemenilo je scensku vizualnost toplim tonovima.
"Osjećam više sposobnosti za skladanje opere buffe. Nisam ja izabirao libreta, njih su mi nametali impresariji”, piše Rossini Richardu Wagneru. I libretista Cesarea Sterbinija odabrao je vojvoda Sforza-Cesarini. Ništa, međutim, nije omelo Rossinija da stvori “operu Dibravura”. Nema djela u kojemu je toliko bravuroznog stila u funkciji potignuća komičnoga djelovanja kao u “Seviljskomu brijaču”.
Dirigent Ivan Repušić shvatio je da su živi majstorski ocrtani likovi glazbom, inventivnom melodijom i sažetom ritmikom. Nekoliko nepreciznosti u intonaciji za izvedbe uvertire (danak mladosti i tremi plaća zasad hornist), nedovoljna izbalansiranost pojedinih dionica (dok iznose teme, kontrabas i čelo nadglasani su violinama); mala razilaženja u tempima zbora i solista s orkestrom, a skladateljevo bogato nadahnuće Francuskom revolucijom i nenadmašno vladanje kompozicijskom tehnikom najočitije je upravo u ansamblima.
Bolja konzistentnost jamačno će se postići s većim brojem pokusa. U cjelini je maestro Repušić dobro vladao orkestrom.
Stvaralački trenutak
Preuzimajući izvedbu mariborske Opere, osim što smo se prvi put sreli s redateljem Kartalovim, replicirali smo već postojeću izvedbu i popunili kronično malen broj produkcija. A cilj svakog kazališta, nacionalnog pogotovo, jest autohtoni stvaralački trenutak. Ako postoje tri izvedbe, sve teže biti drukčijima. Ne može se, primjerice, ponoviti jedan “Aretej” ili “Vježbanje života”!
Trebalo bi dati mogućnost vrsnom redatelju Kartalovu za autohtonu režiju u splitskomu HNK, budući da je sinoćnjom premijerom oduševio, razgalio publiku: nakon niza opernih režija, dobili smo jednu razigranu, za izvedbe koje se ne dosađuje, već publika uživa. A to je već mnogo.
nila kuzmanić svete
Solisti
Svi su solisti osim nastupne arije Figara (Peter Danailov) iznijeli svoje uloge i glasovno, i pjevački, i glumački s pravom mjerom u fioriturama; ljupka podoknica almavive (Otokar Klein); sjajna jadikovka Doktora Bartola (Ozren Bilušić); Rosina (Jana Kurucova) s raskošnim glasovnim bravurama u pasažima, čistih visokih tonova u Una voce poco fa; Don Basilio (Ivica Čikeš) – iskusan, snažan i muzikalan, osobito u glasovitoj “La callunia e un venticello”; mlada i već pouzdana Berta (Antonija Teskera) u svojoj jedinoj ariji, a tu su i sporedni, ali dobri Fiorello (Mario Krnić) i časnik (Mate Akrap).
|