“Pandorum” je u aktualnoj panorami znanstvene fantastike jedan takav kolaž već viđenoga koji ipak ima nekoliko aduta više od prosjeka.
Međutim, osim svježeg primjera u “Mjesecu” ZF i inače nije bogznašto, pogotovo kad se uzme u obzir uska svojta horora i fantastike.
Svakako, kad se otrpi nešto viškova (inače dobra montaža Philippa Stahla i Yvonne Valdez komotno je mogla ostrugati film na manje od 108 minuta) i očitih mjesta (finalno “iznenađenje” lijepo se da naslutiti), zauzvrat se dobije odgovarajuća mjera funkcionalne klaustrofobije, u kojoj ne “igra” tehnologija, nego povratak primordijalnom nadmetanju između divljaštva i inteligencije.
Ovdje, nakon što se u ogromnom svemirskom brodu dva člana posade (Dennis Quaid i Ben Foster) probude iz hibernacije, njihovu potpunu amneziju polako zamjenjuju parcijalna sjećanja. Puno brže, pak, suočit će se s nekakvim humanoidima od kojih je bolje bježati jer su bijesni, gladni i otporni.
S vremenom će im “svanuti” kako su među rijetkima koji su preživjeli na “Elizeju”, transportnom brodu namijenjenom kolonizaciji jedinoga planeta koji ima uvjete života slične Zemlji.
Povrh neprilika s mutantima, naš dvojac mora voditi računa i o “pandorumu”, nekoj vrsti ekskluzivne shizofrenije koja kola među astronautima.
Može i gore
S obzirom na dizajn, film uvelike priziva serijal “Aliena”, a to donekle objašnjava i angažman Stan Winston Studia (Alieni, Terminatori, Predatori...) u šminki i maski bijesnih stvorova “Pandoruma”.
Tematski, posrijedi je žanrovska varijanta s protagonistom na nekakvom inicijacijskom putu do stjecanja svijesti, preko narativnih čvorova u kojima će mu u tom naumu pomoći različiti sporedni likovi. Žanr u načelu nema problema s tom formulom naracije, pa tako ni u “Pandorumu”.
Problem je u tome što je film Christiana Alvarta primjenjuje mehanički i prema scenariju koji se takoreći sam piše prema naslovima koji su mu u žanru prethodili.
Međutim, američko-njemačka koprodukcija mogla je tih 40 milijuna dolara i gore ulupati. Jer, film u Quaidu i Fosteru ima pouzdanu glumačku podjelu, relativno sugestivnu scenografiju i neloše maske, a i prstohvat tjeskobe, klaustrofobije i adrenalina trebali bi stvoriti nešto atmosfere koju ljubitelji žanra vole i onda kad su već vidjeli bolje.
Jakov KOSANOVIĆ