Bog je sisata telefonistica koja ti maznim glasom kaže da si birao broj koji se ne koristi“, kaže u naslovu svoje pjesme Marko Pogačar (1984.) koji slovi za najtalentiranijeg pjesnika mlađe generacije. Poeziju, esejistiku i književnu kritiku objavljuje u domaćoj i stranoj periodici te na Trećem programu Hrvatskog radija.
Objavio je tri knjige pjesama, dvostruko nagrađene “Pijavice nad Santa Cruzom” (AGM, 2006.) i “Poslanice običnim ljudima” (Algoritam, 2007.), te posljednju, koja je i povod ovom razgovoru, “Predmeti” (Algoritam, 2009.). Prevođen je na desetak jezika, radi kao urednik u dvotjedniku za kulturna i društvena zbivanja Zarez, član je redakcije književnog časopisa Quorum te programskog odbora “Goranova proljeća”.
 |
Koliko ste ostali vezani uz Split? Biste li bili u mogućnosti funkcionirati profesionalno da živite u Splitu?
Čini mi se da čovjek, možda i protiv svoje volje, nikada ne može biti toliko bezdoman da iz sistema potpuno istisne rodni grad. Pogotovo ako ga, osim sjećanja, uz njega vežu i stalne i neprekinute veze, od onih obiteljskih i prijateljskih, do čiste ljubavi prema boji i kvaliteti svakodnevna svjetla. Iz Splita sam otišao standardnom poštom, na studij, a onda su me doktorski studiji i gomila sitnih poslova vezali uz Zagreb. Ali, to je samo trenutna baza; ja sam u principu mobilno biće. Zapravo, trudim se što kraće biti na jednome mjestu.
Na početku vaše nove knjige “Predmeti” stoji da ste je u cijelosti napisali na rezidencijalnom boravku u Belgiji. Kako izgleda takav boravak? Imate li kakve obveze osim pisanja?
Tu sam knjigu pisao ipak nešto dulje, ali u Belgiji sam završio njezin središnji dio. Ti su rezidencijalni boravci super. Jedina je tvoja obveza pisanje, i zaista joj možeš posvetiti cijeli dan, bez da o ičemu drugome razmišljaš. Nikako drugačije, uza sve dnevne obveze i socijalni život, taj se luksuz, poklonjeno vrijeme teksta, ne može ostvariti. Vrijeme se organizira prema potrebama teksta: pisanje, šetnja, pisanje, ručak i tako dalje.
Nevjerojatno je koliko dan zapravo traje kada si, fizički, a pomalo i psihički, izoliran od svijeta. Šuška se da bi uskoro, u samom srcu Palače, i Split trebao otvoriti vrata jedne od takvih rezidencija. Pomalo zavidim ljudima koji će, stigavši iz nekih drugih krajeva, ondje raditi na svojim projektima i knjigama.
Kakvom vam se čini poezija u Splitu danas? Mislim prije svega na mlađe autore, od Olje Savičević do Marije Andrijašević?
Poezija je u Splitu, čini mi se, mlađa i vitalnija nego što je to odavno bila. Nakon vremena Marije Čudine, Tome Bebića, Popadića i drugih, neko je vrijeme bilo neobično tiho. A sada je, čini mi se, jako živo – od nešto starije generacije pjesnika koja sve intenzivnije piše, poput Gordane Benić, do mlađih autorica koje ste nabrojili.
Velika je šteta što jedina probranoj beletristici okrenuta i fino profilirana knjižara, Utopija, koju je vodio Marko Tomaš, nije uspjela opstati. Njezinim je zatvaranjem splitska “scena” izgubila mnogo; to je mjesto bilo čvrsta konvergencijska točka, prostor u kojem si često mogao naletjeti na zanimljiv književni program. Ako bude sreće, to jest sluha gradskih institucija, Split bi sljedeće godine mogao dobiti i zanimljiv pjesnički festival.
Čini mi se da uz časopis Poezija domaća poezija doživljava neku vrstu renesanse i barem priznanja – možete li dati neki kratak osvrt na domaća gibanja?
I kratak bi osvrt, ako bih pretendirao biti iole relevantan, zahtijevao mnogo veći prostor. Najkraće, čini mi se da je domaća poezija u sasvim dobroj formi, dapače, mnogo duljeg daha nego pripadajuća proza. Na hrvatskom jeziku piše Danijel Dragojević, zasigurno jedan od najboljih europskih pjesnika, tu je čvrsta srednja generacija s Malešom, Ankom Žagar, Rešickim, Prtenjačom i ostalima, ali i nekoliko iznimnih mladih pjesnikinja i pjesnika: Brnardić, Oblučar, Rudan, Jagić, Lipovec, Andrijašević, Novaković, da pobrojimo samo neke.
Također, tu je i ekskluzivni časopis koji spominjete, Poezija i pripadajuća joj biblioteka, iza kojega stoji zaista aktivno uredništvo. Uglavnom, čini se da nema previše razloga za brigu. Kad je rekao “poeziju će svi pisati”, Branko Miljković, naravno, nije mislio doslovno. I to je dobro.
Nenad Medelić