| U Kaštelima i gledalište pjeva popularne ‘dalmatinske’ pjesme, a kada zašuti, opipljiv je znak da je aranžer iliti obrađivač nešto fulao ili je invencija predloška, pak, upitna, srećom takvi su slučajevi rijetkost |
| PIŠE IGOR BREŠAN |
Na samom startu Večeri dalmatinske pisme u Kaštelima prije desetak godina u jednom sam osvrtu na “Kaštelanski đir” pokušao elaborirati tezu vezanu za perspektivu, a uprošćeno je glasila: svjetovno da, profano ne!
S distancom danas se sigurno može raspravljati o bitnim različitostima u tek naoko sličnomu, koje suštinski mijenjaju stvari na Festivalu što uistinu nastoji biti popularan i poželjno rasterećen “gregorijanskih recidiva” doplutalih i do 21. stoljeća.
Nije to ni pjesma za stadione kakvoj, nažalost, sve češće svjedočimo, niti za intimu kalete. U Kaštelima i gledalište pjeva popularne “dalmatinske” pjesme, a onda kad zašuti, opipljivi je znak da je aranžer iliti obrađivač nešto fulao ili je invencija predloška, pak, upitna.
Upravo ispisano čini mi se temeljnom spoznajom Večeri, u traženju svoga mjesta pod suncem i podrške u publici. Na već prihvaćeno u bazi treba uknjižiti i dodatnu vrijednost, odnosno klapsku animaciju i stvar je jasna.
Moj Thompson i ja
Ne pohodeći više opuštena druženja po završetku klapskih priredbi koje obično donose rasterećujuću atmosferu i pjesmu, jer mi i spiza teško pada u kasne noćne sate s ovim godinama (Kaštela od ove godine i na tom detalju inzistiraju), ostajem, istina, gladan, ali slobodniji, bez brifiranja sa strane, za vlastita promišljanja. Onda kad se ujutro poklope s rezultatima, pročitanim u tisku, nesporazuma nema! A ove ga godine i nije moglo biti.
 |
| Klapa Iskon srčanom izvedbom pjesme ‘Moj dida i ja’ osvojila je publiku, a obrađivač Mojmir Čačija žiri / Feđa KLARIĆ / CROPIX |
Šufit, neprikosnoven u klapskom svijetu već tri godine uspio je nadmašiti i samoga sebe trijumfom u uistinu jakoj konkurenciji, kontrastima, mekoćom i odrešitošću (“More”,
Vladan Vuletin). Osobno najviše mi se dopao Thompson, ajme da Thompson, mislim Iskon u pet glasova, s “akvizicijama” Šufita, bili su čvrsti i bez gomilanja statista, a opet punog zvuka (“Moj dida i ja”,
Mojmir Čačija), u vjerojatno najzanimljivijoj obradi te večeri.
Vuletina sam spomenuo prve večeri i ne treba prejudicirati stvari, ta bar direktor zna što se hoće u Kambelovcu. Uz klape obično nema nepoznanica, pjevaju uglavnom sukladno vlastitu rejtingu, a među dvadeset probranih bila su tek dva-tri zalutala imena. Kakvoćom pjesme prednjačili su Pivači KUD-a Cambi, Vokalisti Salone, Luka, Tragos, Bracijera, Grobnik, Versi... do začelja, na kojem su se ovoga puta našli Kamelija, Kampanel, Arena i Mareta.
Muke Olje Dešića
Upravo iz tih razloga očekivanog, činila mi se napetija situacija u natjecanju obrađivača, uz nužan preduvjet da se sačuva pjevnost, rekli smo već, prepoznata i iz publike. Najčešće spominjano ime Olja Dešić posebna je festivalska vrijednost, a od tri razrađene ideje, dvije (“Ovo mi je škola” i “Ella e”) bile su u samome vrhu.
Ako ste s inventivnošću Marijane Ivšić kao i obično bili više nego zadovoljni (“Tamo di mi sunce sja”), isto vrijedi i za duhovitoga Joška Ćaletu (“Sinoć son ti jo”), iskusnoga Rajmira Kraljevića (“Još ovaj put”), serioznoga Blaženka Juračića, istina, s hendikepom manje znane pjesme (“Ćaća moj”), dvojac nagrađenih već je apostrofiran, a svako duljenje, makar i ne bez razloga, bilo bi kontraproduktivno, makar opravdano.
Vidjelo se to i po publici, bila je zadovoljna i raspjevana lepršavijim viđenjem Dalmacije koja u Kaštelima živi ležernije i po mjeri čovjeka, odmaknuta od tragične povjesnice, stereotipa tradicijskih užanci, bez sakralne štukature... Prešutjela je i sitnice iz najava da je Riječanin Olja Dešić “promijenio spol” i nema pišu!