Slobodna Dalmacija

Nova knjiga Lade Žigo pod nazivom “Babetine” u izdanju “Sysprinta” zasigurno će izazvati reakcije pokojih radikalnih feminističkih udruga zbog otvorene kritike njihovih stavova i djelovanja. Naime, knjiga govori o drugoj strani ženske emancipacije, odnosno situaciji kada se “žrtva pretvori u krvnika” te time pokaže da je borba za ravnopravnost samo izlika da se dođe do dominacije i vlasti.

 Iz knjige je očito da nemate dobro mišljenje o feministkinjama. Samo prema radikalnima, nadam se?
-Naravno, ova fikcionalna knjiga priča o jednoj sekti Herinih sljedbenica koja se razvija od vladavine Selima III. do daleke budućnosti, no toj raspojasanoj sekti, dakako, ne pripadaju sve žene. Istina je da aludiram samo na radikalni feminizam, no on je, po meni, ionako zastario – govor o ženi kao potpunoj žrtvi, a o seksu kao muškarčevu gospodstvu meni djeluje kao naivni govor o nadređenom i podređenom, kao crno–bijela slika svijeta koja se danas naprosto utapa u šarenilu liberalizma i demokracije. I ona naivna vjerovanja da je žena po prirodi pacifistična meni su zbilja smiješna.

Te su radikalne feministice, ma koliko bile osviještene i korisne u jednoj povijesnoj etapi, nepravedno prešutjele povijest ženskoga nasilja. Zar je okrutna bizantska carica Teodora bila pacifistična i zar je zloglasna madame de Valois na francuskom dvoru bila bolja od muških spletkara na vlasti? Htjela sam ovom knjigom pokazati da žene na vlasti mogu biti jednako okrutne kao i muškarci Nije problem u spolu njego u ljudskoj prirodi.

Tvrdite da žene nisu toliko ugrožene?
- Naravno da su ugrožene, ali ne kao nekada. Feminizam ima velikoga smisla u manje razvijenim zemljama i zato treba skinuti kapu Asiji Djebar koja se bori za prava alžirskih žena. No, u zapadnim demokracijama žene su već izazvale plimni val. I u nas je trećina žena u politici, a bit će ih i više. Kod nas se stalno roje izvješća o nasilju u obitelji, no nikada se ne precizira tko komu čini nasilje. Slažem se da su žene većinom žrtve (bila bih luda kada bih to porekla), no ima sve više vijesti poput ove: “Teške tjelesne ozljede zadobio je M.G (66) nakon što ga je njegova dvije godine starija supruga J.G polila kipućom vodom.”

Što ste htjeli postići iznošenjem nekih od svojih privatnih iskustava?
- Autobiografski dio (koji je mješavina stvarnosti i fikcijeFellinijevim filmom “Grad žena”. U knjizi ponavljam da zlo ne bira spol i da tu “rodnu” vagu treba malo smiriti te napisati jedan roman i o ženskom nasilju. To sam htjela iz inata (a i iz neke demokratske žudnje) pitajući se pritom zašto romani o muškim nasilnicima prolaze dobro i zašto jedna priča naše spisateljice u kojoj se žena kanibalistički iživljava nad muškarcem ne izaziva čuđenje. Ako se može pisati o muškom nasilju, može i o ženskom.

ana jerković

Muški studiji A da budem dalje demokratski raspojasana, pa da uskliknem: Osnovat ću i Muške studije ako postoje Ženski studiji! Da to doista poželim, vjerujte da bi nasrnuli na mene sve dok ne bih odustala. A ti Muški studiji mogli bi biti pravi karneval – na njima bi se, primjerice, izučavali predmeti kao što su: ‘Povijest muške mode od kožnog gunja do Armanijevih sakoa’, ‘Povijest Otomanskog Carstva od Mehmeda II. Fatiha Osvajača do Selima II. zvanog Pijanac’ ili “Kreativna radionica za alaj–čauše” (za one jadnike koji ne znaju sa ženama postupati kao kavaliri, alkari).

Ženska pakost  “Sa ženskim šeficama zbilja nisam imala sreće. Zašla sam u jedan iracionalni krug u kojem sam osjetila neku posebnu pakost žene prema pripadnici vlastita spola i počela sam se uzalud pitati odakle taj Herin kompleks. Kada je muškarac gad, obično ima motiv (vlast, moć), ali kada žena ne podnosi ženu, teško je u toj čudnoj emocionalnoj intrigi razaznati motive. No, dok sam pisala roman “Babetine”, i sama sam se pretvorila u babetinu, odgovorila sam toj nedefiniranoj ženskoj pakosti bijesom koji mi je ostao jedino oružje. Ponegdje sam doista pretjerala i prepoznala u sebi upravo ono protiv čega sam pisala. Čudan usud, vlastita me je knjiga osvojila, zarobila.