Nije u šoldima sve! - kažu romantičari (koje neki zovu i naivcima). Ma vraga nije – uzvraćaju realisti (neki ih zovu materijalistima), prihvaćajući kao iznimku od svog pravila (da sve ipak jest u novcu) samo i jedino onu situaciju kad se uz šolde ponešto ima i u zlatu. Ili barem u dionicama. Već je i na prvi pogled jasno koja strana u ovom, na neki način mitskom, prijeporu ima više poklonika, jer stvarnost u koju smo uronjeni stalno dodaje ‘materijalistima’ nove jake argumente, formatirajući život kao svakidašnju (financijsku) jadikovku na svim razinama: od vlastitog takujina do državne kase.
Dovoljno je tek baciti pogled na naslove koji vrište s novinskih stranica i uvjeriti se kako najviše vremena, snage i emocija – pa makar to zvučalo paradoksalno – trošimo oko onog čega nema, a to je, znate i sami, novac. Na osobnoj ravni, nema ga (kod mnogih) niti za papar, ili za kavu; u brojnim poduzećima nema ga ni za plaće, a kamoli za razvoj i novo zapošljavanje; u općinama, gradovima i županijama uglavnom nema ni cente za “društvenu nadgradnju“ – za pomoć civilnim udrugama, sportskim klubovima ili školskim knjižnicama - jer se na jedvite jade skuca neka crkavica za mrvu asfalta ili obnovu vodovoda; u državnoj blagajni kronično manjka “sredstava“ za hipertrofiranu socijalu, nema za potpore poljoprivrednicima, za naknade stradalnicima u raznim nevoljama, za stare kredite ili za nove investicije…U svemu ovom ni Dalmacija, dakako, nije izuzetak, ali zato ima izuzetno zanimljive primjere za ilustraciju opisanog stanja u kojem financijski deficit kao po zakonu spojenih posuda stvara suficit problema svake fele. A najviše onih najtežih – egzistencijalnih: u zadarskoj su “Adriji“ ogorčeni radnici „pukli na živce“ i zabranili stečajnom upravitelju ulazak u “mrtvu“ tvornicu, u Kaštelanskim staklenicima zaposlenici, da bi došli do kakve-takve plaće, umjesto verdure prodaju u staro željezo metalnu armaturu svojih plastenika, radnici “Dalmacijavina“ ne nadaju se naplati svojih potraživanja (duguju im plaće) jer je tvrtka, kažu, upravo „prodana za sitniš“…
Ima toga diljem Dalmacije još i o-ho-ho, ali jedan je slučaj – zasnovan, kao i svi već spomenuti, na financijskoj debuleci – osobito intrigantan. Toliko da je Slobodnoj Dalmaciji pružio priliku (možda bi točnije bilo kazati da ju je obavezao) “zakititi“ prvu stranicu jednim iznimno neočekivanim i gotovo dramatičnim naslovom u obliku retoričkog pitanja.“Hoće li Sinj bankrotirati zbog Alke?“ – glasi taj naslov, koji je baš svakoga tko išta zna o Sinju i Alci ostavio u čudu i u mislima ga suočio s onim kultnim uzvikom jednoga poznatoga Sinjanina, sportskog reportera Mladena Delića: “Ma, ljudi moji, je li to moguće?“, ali i s neizostavnim pitanjem što se to zbiva na relaciji koja je oduvijek značila totalnu simbiozu grada i njegova viteškog turnira, Sinja i Alke ? Ako ste možda pomislili da se tu kao remetilački faktor pojavio novac – dobro ste pomislili. Svađu su posijali šoldi.
Na Alki se ove godine sprema velika fešta – povorka će 300. put niz alkarsko trkalište – pa se sve nastoji podići na razinu “iventa“ bjelosvjetskih razmjera, odnosno spektakla kakav se ne može dogoditi baš nigdje drugdje pod kapom nebeskom. Naumilo se za tu prestižnu priliku uz trkalište postaviti novu tribinu za gledatelje - što, naravno, košta – no nitko nije ni pomislio da se moćna alkarska galaksija neće snaći i na tragu Alke kao sinjske “nadnaravne sile“ u čas posla riješiti pitanje troškova.
Ali, ispalo je posve drukčije, jer se na prijedlog Viteškog alkarskog društva - prema kojem bi se za kupnju tribina grad Sinj trebao zadužiti kod HBOR-a - reagiralo odbijanjem prihvaćanja tolikog tereta na leđa proračuna, kao i sugestijom da se novac namakne prodajom zlata i srebra iz alkarskih škrinja.
Pokazalo se da svi dobro znaju – i gradski vijećnici, i fratri i Gospa Sinjska – kako banke daju novac na bazi kamata, a ne duha svetoga, pa se, eto, nitko nije mašio za kemijsku da potpiše kreditnu „teretnicu“ radi svetinje kakva im je, zaklinjali su se, Alka. A još koliko jučer takvo nešto činilo se nemogućim, pošto se ne zna tko se kome više ulizivao – Alka vladarima i drugim moćnicima ili oni njoj – pa je izgledalo da nema te svote koja neće svetinji leći na račun dok kažeš “u sridu“.
