Dalmovnica: Dalmacija će ostati bez niza gradova i općina!?

Temu o nužnosti novog administrativnog ustroja Hrvatske - u koju je (temu) po prirodi stvari ugrađena i rasprava o sudbini Dalmacije pri eventualnoj regionalizaciji države - moguće je započeti na stotinu načina, a jedan od njih svakako je i uvid u sadašnje stanje stvari na tom već dugo zapuštenom polju po kojemu relativno često zvani i nezvani zaoru tek verbalne brazde. 

Dakle, da bi bilo jasno što se to ima (ili možda ipak nema) namjeru rekonstruirati i prekrojiti, treba najprije servirati malo statistike o općinama, gradovima i velikim gradovima naše zemlje ponosne.

Drugim riječima, u svaku raspravu o tome valja krenuti od podatka da je u Hrvatskoj trenutačno „na snazi“ čak 427 općina i 127 gradova te da toga birokratskog moloha, koji se godinama tovio i množio na tko zna čijim sve i kakvim interesima, treba nahraniti, a tek potom – ako je svima koji imaju neku ulogu u odlučivanju o državnim stvarima došlo do glave kako se uistinu radi o golemom žderaču javnog novca – može se prionuti akcijama smanjivanja njegova apetita. 

No, rečenome temeljnom „državnom podatku“ dodajmo za žuntu i to – s obzirom na profil Dalmovnice – da u zemljici Dalmaciji kruha od lokalnih izbora (dobro, dobro, nismo rekli kruha bez motike) jede 131 načelnik i gradonačelnik te 4 župana, pa bi se reorganizacijski potresi (naravno, bude li ih) mogli na ovom našem terenu poprilično osjetiti. 

Jedno nedavno istraživanje Ekonomskog instituta iz Zagreba proizvelo je svojevrsnu znanstvenu poruku po kojoj bi na samom startu prekrajanja administrativnog ustroja zemlje bilo pametno, čak i nužno, ukinuti 77 gradova i 250 općina jer definitivno ne mogu funkcionirati bez državne pomoći, odnosno izravnog priključka na centralni budžet bez kojeg bi bankrotirale dok kažeš dotacija. 

A to upozorenje, ili kako ga već zvati, postaje još „glasnije“ kad mu se pridoda napomena da sve takve lokalne „jedinice s posebnim potrebama“ (njih je, nota bene, više od polovice u Hrvatskoj) na plaće i ostale troškove zaposlenika troše više od 50 posto vlastitih proračuna. 

Kad se svi ti izdaci zbroje i kad im se, a nema nam druge, pribroje razne naknade za općinske, gradske i županijske vijećnike te trudbenike u agencijama, ustanovama i tvrtkama u vlasništvu lokalnih jedinica, postaje očito da se radi o velikom novcu koji se mjeri teškim milijunima i uistinu ga nije lako pronaći u temeljito ispražnjenim džepovima građana i države. 

Na tu je temu dr. Dubravka Jurlina Alibegović, voditeljica istraživanja iz 2010. godine o ne/održivosti lokalnih jedinica, nedavno za „Slobodnu Dalmaciju“ izjavila: „Do sljedećih lokalnih izbora, u svibnju 2017., nužno je temeljito pripremiti i provesti reformu lokalne i regionalne samouprave i utvrditi javne poslove za koje će općine i gradovi biti odgovorni, s tim da se minimizira njihova ovisnost o pomoći središnje države... 

Sazrelo je vrijeme za ozbiljnu reformu u kojoj neće biti nedodirljivih, jer je potpuno neutemeljeno da sve općine i svi gradovi, osim velikih, u Hrvatskoj imaju potpuno iste obveze u provođenju javnih poslova bez obzira na njihove upravne, organizacijske i fiskalne kapacitete. 

Svaka, pa i najmanja općina mora financirati izgradnju i održavanje komunalne infrastrukture, svu djecu zbrinuti u vrtićima, osigurati primarnu zdravstvenu zaštitu, osnovnoškolsko obrazovanje te obavljati neke druge javne poslove koji traže primjerenu razinu sredstava u proračunima... a to jednostavno nije moguće, tako da sve postojeće općine ne mogu postojati, kao što ni svi gradovi ne mogu imati status grada“.

Doktorica Jurlina Alibegović ovim je i nizom drugih pokazatelja precizno ucrtala liniju razgraničenja naših „aglomeracija“ koje (ne)mogu biti općina ili grad uzimajući kao glavni kriterij financijsku neovisnost, no taj se problem zaista može, što i ona navodi, sagledati i s više drugih aspekata, od prostornih i demografskih do sociopsiholoških. 

Vrsni splitski arhitekt Mišo Dunović reći će, na primjer, kako je od jednog svoga nadahnutog profesora na sarajevskoj arhitekturi sa zadovoljstvom ponio nauk da je grad tamo gdje se može kupiti usna harmonika, popraviti sat i promijeniti kremenčić na upaljaču za cigare. Pa bi baš bilo lijepo da se u raspravama o tvrdoj „administrativnoj reformi“ u obzir uzmu i takve mekane, fine stvari.