Slobodna Dalmacija

Povratak na naslovnicu

SMS komentar pošaljite na 666555 sa ključnom riječi SLD, (3,72 kn/sms).

Pijani Grdović u svečanoj poljudskoj loži napravio incident. Vijest bi bila da je bio trijezan, kad već ima čast tamo uopće biti. Ivica K. Solin

Detalji o usluzi >

Kultura

Objavljeno 10.03.2013. u 11:21

NAKON ZAPAŽENIH OSTVARENJA KRATKOG METRA, MLADA REDATELJICA, JEDNA OD NAJVEĆIH NADA HRVATSKE KINEMATOGRAFIJE, DEBITIRALA JE U DUGOMETRAŽNOJ FORMI SCENARIJEM AKTUALNOG HITA

Hana Jušić: ‘Zagonetni dječak’ je tračerski film s Facebook strukturom

Nikako mi se ne sviđa što su svjetski festivalski filmovi svi počeli jako sličiti jedan na drugog i da je određeno pomodarstvo i “hipsteraj“ uzelo maha i kod selektora i kod autora. Kao da se rade filmovi za selektore i fondove...
U više navrata redateljica Hana Jušić proglašavana je najvećom nadom hrvatskog filma. Laskave laude tuzemne kritike i struke Jušić je zaslužila nizom uistinu dojmljivih kratkometražnih filmova koji spadaju u sam vrh modernih hrvatskog “kratkog metra”, a ujedno su bili zapaženi na domaćim (“Terarij“, ZFF) i stranim festivalima (“Zimica“, Oberhausen). No, mlada filmašica ne osjeća se lagodno kad čuje tepanja.

- Budući da je inače u životu moj veliki strah da ću nekog razočarati, to mi ne laska, nego mi stvara pritisak i nelagodu. I mislim da te etikete idu po inerciji, ljudi to ponavljaju makar nisu ni vidjeli moje filmove koji bi im možda bili potpuno glupi – iskrena je Hana, potpisnica scenarija za “Zagonetnog dječaka“, nastavka hita “Koko i duhovi“.

Producentica serijala o Koku Ankica Jurić Tilić glavni je “krivac” za njezin prvi veći dugometražni angažman. Ankici se svidio Hanin studentski film “Danijel” i ostale su u kontaktu. Nakon nekog vremena producentica je nazvala mladu redateljicu i inicirala nalazak. Kad su sjele na kavu, iz torbe je izvadila roman “Zagonetni dječak” i pitala ju je li zainteresirana napisati scenarij po njemu.

- Bila sam izvan sebe: to mi je bio jedan od najdražih romana u djetinjstvu i znala sam ga doslovno napamet, čak su se i moji doma smijali kad sam im rekla da ću pisati scenarij o Lukariću i Komanu s kojima sam ih svojevremeno pilala. S druge strane, bila sam i u panici jer nikad prije nisam pisala scenarij duži od par kartica i bila sam apsolutni početnik, a Ankica je osoba do čijeg mišljenja iznimno držim i bojala sam se da ću je razočarati – otkriva redateljica.


» Vaša filmografija skriva naslove fokusirane mahom na mlade ljude, pubertetlije, koje od milja nazivate “kretenima”, no filmovi su vam nešto drukčijeg predznaka od Koka, svakako manje beningni kad se, recimo, sjetimo sestara u tragikomičnoj misiji gubitka nevinosti prije braka, u “Pametnicama” koje ste snimili sa Sonjom Tarokić.

- Da, volim govoriti o temama o kojima nešto znam - čak i kad imam starije likove, oni su često nedozreli. Valjda kako ja starim i sazrijevam, slično će se dešavati i s mojim likovima. A istina je da mene zanimaju uvrnute i tragikomične situacije u mojim vlastitim filmovima, ali ovdje sam imala odgovornost prema Kušanovu romanu i prema Kokovoj publici, pa nisam imala ni priliku ni potrebu za takvim iskliznućima. Ja sam u “Zagonetnom dječaku” najsretnija s likom Tome koji je možda najbliži toj definiciji slatkog kretena kakve ja volim stvarati.

» Nije vam, dakle, bilo teško suzdržavati se da ne otkliznete u nekakav nekonvencionalni “eksces” i “perverziju”?

- Ovo zvuči kao da sam kakav kompulzivni pervertit. Ha-ha-ha-ha. Nije mi bilo teško - ovo je priča u potpuno drugačijem modusu i kao što kao gledatelj mogu jednako uživati u pustolovnoj komediji i najcrnjoj tragediji, tako sam jednako uživala pišući ovo. Jednostavno sam izazov pronašla u nekim drugim aspektima i mislim da mi je “Zagonetni dječak” bio jako korisna praksa i naučio me drugačijem gledanju na priču.

» A sad iskreno - kako bi “Zagonetni dječak” izgledao da je (i) iza kamere stajala Hana Jušić i imala odriješene ruke?

- Iskreno, ja to nikad ne bih znala režirati. Ja sam i kao osoba i kao redatelj strašno usporena i troma, mislim da bi akcijske scene bile apsolutno neuspjele, a djeca bi umrla od dosade. Mislim da je Dražen Žarković super režirao to što sam ja napisala i da je taj scenarij u njegovim rukama jako živnuo. Kao što on kaže, ja sam u tom filmu zadužena za ton, a on za neton. Ja sam čak i u scenariju akcijske scene napisala u jednoj rečenici, sve drugo smislio je on.

JURISIC1-050313.1
» Što mislite, koliko Kušanovi romani mogu značiti današnjim klincima mahom usidrenima ispred videoigara i ‘fejsa’?

- S obzirom na popularnost “Koka i duhova”, a i na to kako je “Zagonetni dječak” odlično startao, mislim da im mogu jako puno značiti. Pa i videoigre često imaju kriminalističke zaplete, a kako mi je Ognjen Sviličić rekao na premijeri - ovo je zapravo pravi tračerski film. Stalno se postavljaju pitanja tko je što napravio, tko što zna o kome, tko je s kim frend, a tko nije, tko se kome sviđa... tako da ima i neku Facebook strukturu. Ma neke temeljne stvari i ljudski interesi se ne mijenjaju, samo dobivaju drukčije ruho.

» Bili ste i sami dijete u osamdesetima, razdoblju u kojem se odvija radnja filma. Kakva je bila Hana kao klinka? Jeste li evocirali uspomene na vlastito djetinjstvo pišući scenarij?

- “Zagonetni dječak” dešava se početkom osamdesetih kad je Dražen bio klinac, i bilo je puno bitnije da on dobro poznaje to vrijeme nego ja. Ipak je taj neki dojam, stil i atmosfera filma bila puno više u njegovoj domeni nego u mojoj. Ja sam se rodila 1983. i do 1990. puno više pamtim Šibenik nego Zagreb, a i osamdesetih sam bila puno manja nego djeca u filmu. Ovo predpubertetsko razdoblje meni su obilježile devedesete - rat, CRO dance i “Santa Barbara”.

» Je li vaša zasluga što je lik Marijane snažniji nego u romanu? Ima li Marijana kakve sličnosti s Hanom u pubertetu?

- Marijana je i u romanu snažan lik. Znam kad sam čitala roman kao klinka da mi je ona bila fascinantna jer je tako lukavo vodila igru i bila ravnopravna dečkima. Istina je da sam je ja u scenariju učinila prisutnijom i bitnijom, i inzistirala sam na njenoj emancipiranosti, bahatosti i lukavosti. Ja sam u pubertetu bila iznimno povučena, tako da je Marijana možda ono što sam htjela biti, a nisam se usudila. S druge strane, kad promislim, odnos Koko, Tomo, Marijana pomalo sam oblikovala prema današnjem odnosu sebe i svojih dvojice najboljih prijatelja od kojih mi je jedan - onaj koji je funkcionirao kao Tomo - u međuvremenu postao dečko, tako da Marijana možda ima nešto i od mene.

» Što je s likovima iz vaših redateljskih uradaka? Koliko se s njima uspijevate identificirati? Jeste li bliži zaljubljivoj, konzervativnijoj sestri ili partijanerici iz “Mušica, krpelja i pčela”?

- Te dvije sestre su doslovno dva pola mene koja jedno vrijeme, u nekom formativnom razdoblju, nisam uspijevala pomiriti. Zato taj film i pati od toga da su njih dvije preradikalno suprotne, gotovo programatski. Da ga mogu ponovno snimati, definitivno bih ublažila taj kontrast, valjda kako sam ga i u samoj sebi ublažila. S većinom svojih likova mogu se identificirati i povezati, inače ne bih o njima govorila.

» Obitelj i seksualnost zajednički su okvir vaših filmova koji djeluju režijski jako promišljeno. No, vi ste izjavili da u njima ne vidite autorski pečat?

- Svatko tko nešto stvara je idiosinkratičan i ima svoj neki prepoznatljiv rukopis, slično kao što nikad ne možemo vidjeti svoje vlastito lice osim u ogledalu. Teško je sagledati sam sebe na taj način i tražiti u svojim stvarima neke opće karakteristike i zakonitosti.

» Prepoznatljivost vašeg opusa zrcali se i po živopisnim naslovima filmova (“Mušice, krpelji i pčele“, “Zimica“...).

- Da, naslovi su pomalo bedasti i infantilni. “Mušice“ su pogotovo nesretne po tom pitanju. U jednom trenu, nakon što sam odbacila radni naslov “Izlet“, zatim i drugi naslov “Škola za djevojke“, skoro sam taj film nazvala “Krpelj u guzi“, pa su me svi prijatelji odgovorili od toga.

» Je li koji put najprije smislite naslov pa onda po njemu krenete snimati film?

- Ma kakvi! Smišljanje naslova mi nikad nije išlo, uvijek se s tim dijelom jako mučim. Moram priznati da sam sretna jedino s naslovom “Terarij“, jer nekako organski izvire iz filma i nije neozbiljan. Za “Zimicu“, recimo, 80 posto ljudi misli da se zove “Zimnica“, pa smo se čak počeli zezati da ima neke logike jer se ljubav protagonista (Iva Mihalić i Neven Aljinović Tot, op.a.) pomalo ukiselila.

» Kako gledate na suvremeni hrvatski, pa i svjetski, film? Koliko ste u dosluhu sa starijom kinematografijom?

- Ja sam nekako krenula iz teorije i filmske kritike. Oduvijek gledam užasno puno filmova i to mi je bitna stavka u životu. U zadnje vrijeme sam počela manje gledati filmove zbog rascjepkanosti vremena obvezama, i to me jako brine i rastužuje. Malo me rastužuje i to da su svjetski festivalski filmovi svi počeli jako sličiti jedan na drugog i da je određeno pomodarstvo i “hipsteraj“ uzelo maha i kod selektora i kod autora. Kao da se rade filmovi za selektore i fondove. Recimo, baš sam nedavno gledala “Sestru” Ursule Meier i ostala razočarana koliko se u njemu vidi programatska crta, koliko općenito ima tih generičkih europskih filmova za festivale s točno određenom recepturom.

» Kako biste sebe pozicionirali unutar hrvatske kinematografije?

- Kao autoricu par kratkih filmova koja, nadam se, neće uprskati stvari onim idućim, niti se udati, roditi troje djece i prestati se baviti filmom. Mislim, želim se udati i roditi troje djece, ali ne želim da me to odvuče od filma.


» U posljednjih nekoliko godina kovanica “ženski novi val“ jedna je od najčešćih valuta hrvatskog filma.

- To je valjda kako se pojavilo nas par cura koje smo napravile kratke filmove koji su se ljudima svidjeli. Odmah nas se išlo staviti pod neku zvučnu krilaticu. No, stvar je samo u tome da više cura upisuje režiju na ADU, pa je uzorak jednostavno veći, i sve se poklopilo.

» Pa ipak, vi i vaša kolegica Sonja Tarokić odbijate pripadnost tom novom valu, da vas se trpa u isti koš s redateljicama mlađe generacije poput Irene Škorić i u to ste ime smislile “estetiku/talas pičke”.

- Ma da, to je kad smo malo grubo rekle da jedino što vezuje nas i Irenu Škorić je to što imamo pičku. Time smo htjele na neki način do apsurda dovesti to da nas se stavlja pod zajednički nazivnik time što smo žene, a nemamo baš nikakvih stilskih zajedničkih crta s njom. Muške se vezuje eventualno na temelju sličnosti njihovih filmova, a nas isključivo na temelju spola.

» Što je s vašom novom suradnjom u vidu svojevrsnih “Pametnica 2“?

- Sonja i ja ponovile smo suradnju u sklopu omnibusa nastalog u okviru dramskog programa HRT-a (zajedno s kolegama Andrijom Mardešićem i Darijem Juričanom). Snimile smo zajedno kratki film “Rođendan“ koji sad montiramo. Priča je o neuspjelom rođendanu 12-godišnje Mateje i radile smo s ukupno dvanaestero djece. Osjećale smo se baš kao dvije tete u vrtiću, ali bilo nam je jako lijepo ponovo raditi skupa. Film kao i “Pametnice“ ima tog nekog začudnog humora i nadamo se da će se ljudi smijati.

» Što je s vašim dugometražnim filmom? Možemo li očekivati da s njime podignete novi, možda plimni val?

- Budući da se oko nas nekoliko koji smo dosad napravili par OK kratkih filmova podigao pretjerani “hype”, sad nam taj dugometražni visi kao mač nad glavom. Možda se desi i da bude oseka, a ne tsunami! Pripremam film s kojim sam se prijavila na natječaj za razvoj scenarija i na neke scenarističke radionice vani. Zdušno radim na njemu, a vidjet ćemo kako će ispasti.

» Posjetite li katkad rodni Šibenik? Biste li neki film tamo snimili?

- Posjetim ga svako ljeto i jako sam vezana za taj grad, makar tamo odavno više ne pripadam. On je neko najintimnije mjesto u mojoj glavi. Ako bude sreće, tamo ću snimati svoj dugometražni film. Naime, priča se događa baš u Šibeniku.

marko njegić
neja markičević / cropix

Koko mi je bio jako zgodan

Imali ste sedam godina kad se prikazivala “Operacija Barbarossa“, utemeljena na Kušanovu “Zagonetnom dječaku”. Sjećate li se serije i jeste li je možda opet pogledali za “zagrijavanje“?
– Sjećam se te serije i u to vrijeme sam je jako voljela. Koko mi je, baš kao mali Antonio današnjim curicama, bio jako zgodan. Pogotovo sam voljela naslovnu pjesmu. Moram priznati da je nisam otad pogledala. Dok sam pisala scenarij ionako sam se mučila s prekrajanjem nekih stvari iz romana, pa sam se bojala da će mi ovo stvoriti još veću konfuziju. A i bojala sam se da se ne razočaram.

Scenarij za sapunice ne bih odbila

U “Terariju“ se na televizoru vaših likova prikazuje “Survivor”. Kako vi gledate na reality showove?
- Nemam stav koji bi zaslužio eksplikaciju, ponavljala bih vjerojatno samo opća mjesta. Znam samo da smo snimateljica “Terarija” Jana Plećaš i ja pratile tu sezonu pripremajući se za film. Ne zato što nam je to bilo potrebno, nego ovako bezveze kad bi se umorile od traženja lokacija po Njuškalu.

A na sapunice? Biste li “udarili kintu” režirajući koju ili pišući scenarij?
– Mislim da ih ne bih režirala, ali ne bih odbila pisati scenarij za sapunice. Dosta brzo i bezbolno pišem, a i ljubavne intrige dobro mi idu. U srednjoj sam školi napisala dva očajna ljubavna romana.

Za Jennifer Lawrence

Koji su po vama najvažniji redatelji i glumci u 21. stoljeću?
- Jao! Nikad mi nisu išle liste. Mogu reći da su meni dragi Ulrich Seidl, Lucrecia Martel, Yorgos Lanthimos, Jeff Nichols, Bruno Dumont. Super mi je ova mala Jennifer Lawrence - mislim da naša Tihana Lazović ima tu jednu sličnu snagu kao ona.

Protiv Kathryn BIgelow

Koje redateljice volite? Nemate afiniteta za (akcijske) filmove kakve snima Kathryn Bigelow?
- Osim Sonje Tarokić, najviše volim Lucreciju Martel. Volim neke akcijske filmove, ali nikako one Kathryn Bigelow. Nema mi gore nego kad se u akcijski žanr neodgovorno trpaju politički relevantne teme.


Komentari Morate se prijaviti da biste komentirali članak.

Komentar od: beppecinepresa | Komentirano: 12. ožujak 2013. 18:06
osim Hane i "Zagonetni dječak" pati od pretjerane idiosinkratičnosti i kompulzivnosti. ukratko, djeca ne razume ništa od tog dječjeg filma.
Komentar od: MrVuk | Komentirano: 11. ožujak 2013. 1:02
Redateljice mlađe generacije, kao Irena Škorić i Maja Miloš, imaju zajedničko to da su prvoklasni j*****zovni srpski komadi (ili kako se još kaže hrvatski državljanin srpske nacionalne manjine). Hana Jušić i Sonja Tarokić su ništa drugo osim malih dalmatinskih seljančica. Pa pogledajte najnoviji primjer, na audiciji HNK Split prijave se najbolje ribe iz cijele bivše Juge, i sve ih pobijedi Beograđanka Ana Franić.
Komentar od: maćan | Komentirano: 10. ožujak 2013. 12:57
Koko i duhovi je užasan "film" na tragu najgorih eksperimenata iz ranih devedesetih. Čisto sramoćenje književnog djela.