(r. 1972.) potpisivao komornije naslove, bilo filmske (“Otac”) ili televizijske (“Dobre namjere”). Na sreću sinefila željnih ponešto drukčijega hrvatskog filma, Tomić se odvažio na vizualno spektakularni ratni triler “Josef”.
- Komornost mojih prethodnih projekata bila je više rezultat ponude nego osobne želje. I ovaj film je u prvim razgovorima trebao biti skromniji, no meni je, iskreno, malo dosadila činjenica da se moraš stalno dokazivati na malim komornim stvarima. Želja mi je bila raditi nešto ambicioznije i vizualno atraktivno i nisam se htio sputavati realnim mogućnostima. Srećom, moj producent već je dugo imao slične ambicije pa ga nije trebalo puno nagovarati. Shvatili smo da je to - to, rekli “sad ili nikad” i napravili “Josefa” - otkriva nam Tomić genezu hvaljenog filma.
Koliki je bio proračun “Josefa”, ako nije tajna? Film se doima visokobudžetiranim, iako je realiziran u neovisnoj produkciji?
- Ja točno ne znam o kojem se budžetu radi, ali budući da je riječ o doista nezavisnom filmu, koji inicijalno nisu podržali ni HAVC ni HTV, niti ikoja druga državna institucija, jasno da je cifra puno manja nego ona koja bi realno trebala da se napravi film koji postavlja ovako visoke produkcijske zahtjeve.
Znači, producent Jozo Patljak je vjerovao u vas i vašu viziju?
- Obično je producent onaj koji redatelja pokušava staviti u realne okvire, no ovdje se ponekad događalo suprotno. Kad su scene počele dolaziti od scenarista Maria Marka Krce, rekao sam Jozi da to baš neće biti jeftino i da ćemo naknadno vidjeti što možemo smanjiti ili izbaciti, ali on je rekao: “Samo vi pumpajte, i ja bih želio napraviti nešto da ljudi objese vilice...”.
Josef” sadrži dosta akcijskih scena, s naglaskom na vjerojatno najatraktivniji kadar nove hrvatske kinematografije (šifra: avion iznad rovova). - Pa, htjeli smo da film bude napet i zanimljiv i da se u brzom ritmu smjenjuju akcijske i napete scene koje će zadržati pažnju gledaoca i koje će progresivno biti sve atraktivnije. Osobno, uživam radeći scene bazirane na fizičkoj akciji, no mislim da film sadrži i druge elemente kao što je inteligentno sročena priča neuobičajene dramaturgije i zanimljivih likova za koje bih tražio da budu zastupljeni i u nekom drugom akcijskom projektu.
Biste li možda voljeli režirati jedan čisti akcijski film? U tom kontekstu, bi li Jozo Patljak mogao biti vaš Jerry Bruckheimer ili Joel Silver?
- Jozo bi mogao biti i Jerry Bruckheimer i Joel Silver odjednom.
Marko Perković Thompson, skladatelj glazbe i tumač manje uloge, izjavio nam je da voli sve filmove, od ratnih drama poput “Josefa” do znanstvene fantastike. A vi?
- Marko je veliki filmofil, što mu je sigurno pomoglo da u kratkom roku apsolvira povijest filmske glazbe i za svoj prvi film napravi takvu glazbu kakvu je napravio. Meni osobno kod izbora filmova nisu toliko presudne žanrovske odrednice koliko neke druge stvari, kao što su autori i njihovi stilovi. Budući da općenito jako volim medij kojim se bavim, postoji jako velik broj autora i filmova koje cijenim i trebalo bi mi puno prostora da ih navedem.
Pojedini redatelji daju neke filmove glumačkoj ekipi, kamermanima itd. Jeste li vi predložili koji “must see” naslov za zagrijavanje? Možda “Žive i mrtve” Kristijana Milića?
- Ovaj film je nastao tako brzo da jednostavno za to nije bilo vremena, no već u ranoj idejnoj fazi scenarista i producenta sam uputio na prvi film Ridleyja Scotta “The Duelists” koji je poslužio kao inspiracija, kao što je njegovom autoru poslužio Kubrickov “Barry Lyndon” - ne toliko u doslovnom smislu, nego više kao ideja kako se može napraviti vizualno atraktivan kostimirani ratni spektakl na ograničenom budžetu, a da izgleda kao da mu ništa ne fali.
Uz stilske, audiovizualne atrakcije, “Josef” nudi i sadržajnu. Ovo je, ako se ne varamo, prvi hrvatski film sa tzv. spoilerom.
- Volim kad filmovi imaju tajnu, misterij, iznenađenje, nešto što će se gledatelju razotkriti samo jednom i zbog čega će se i nakon gledanja u mislima vraćati filmu, ako ništa drugo da retroaktivno provjeri cijelu radnju i pronađe skrivene ključeve koji su tajnu najavili. S druge strane, izazov je napraviti dovoljno dobar film čije će vrijednosti opstati i kad tajna bude razotkrivena.
Ipak, nakon premijere filma u Puli, doznalo se da je glavni junak metaforične priče Josip Broz Tito; ubacili ste nedokazani povijesno-biografski podatak koji se pojavio krajem 80-ih, a prema kojem je Maršal bio - Rus.
- Sad kad ste to definitivno razotkrili mogu samo komentirati da je Tito najveći misterij kod nas i šire, a mit o njegovom porijeklu savršeno se uklopio u našu priču. Mislim da igranom filmu bolje leži kad se bavi mitovima, legendama, teorijama i špekulacijama nego istinom u koju ionako nikada ne možemo biti sigurni. Isto tako, bolji su oni filmovi koji postavljaju pitanja nego oni koji daju definitivne odgovore, pa smo mi samo htjeli postaviti pitanje je li povijest točno ono što su nas učili ili je moguć i neki drugi scenarij.
Dakle, u istom filmu imamo Tita i Thompsona, čak i Hitlera.
- Da, skupilo se tu stvarno šaroliko društvance. Što bi se reklo - za svakoga ponešto.
Neki su rekli kako je “Thompson ipak na mala vrata ušao u pulsku Arenu, a Josip Broz Tito se u nju vratio na glavni ulaz”.
- Ne znam točno tko je ušao na veća vrata. To vjerojatno ovisi o točki gledišta. Netko bi mogao izvesti i zanimljivu tezu da je Thompson vratio Tita u “Arenu”. Koliko se ja sjećam pulske premijere, Thompson je ušao na glavni ulaz, a Tito “Arenu” kao da nikad nije ni napustio, barem duhom.
Također, jedan anonimni komentator na portalu “Slobodne”, u sklopu našeg intervjua s Thompsonom, zapisao je kako je detalj s Brozom perfidno uklopljen. Vaš komentar?
-Žao bi mi bilo da se dijalog o ovom filmu svede na vječite rasprave “naših” i “njihovih”, jer ovaj film i nije napravljen da bi docirao ili iznosio neke tvrdokorne stavove, nego da bi zabavio i možda potaknuo na razmišljanje.
U filmu ima puno simbolike, poput one o štakorima koji će, ako ih stavite u zatvorenu bačvu, jesti jedni druge. Na što ste konkretno htjeli aludirati?
- To je motiv koji sam ubacio jer mi se čini kao zgodna metafora o ljudima u ratu. Mogu se povući mnoge paralele između te dvije uspješne vrste koje dijele slične prostore i način života. Poanta ove priče je da u ratu ne preživljavaju ni najhrabriji, ni najbolji, ni najgori, nego da o svemu odlučuju dva faktora - sreća i snalažljivost. Nitko ne može predvidjeti tko će na kraju izaći kao pobjednik i za mnoge bitne povijesne događaje bio je presudan puki slučaj.
Koliko se iz filma zrcali tmurna hrvatska, a koliko nešto svjetlija europska današnjica? I je li, s obzirom na priču, film možda simbolizira manjak identiteta čitave Hrvatske?
- Mislim da se priča može i tako čitati. Kao što se Hrvati u filmu nalaze u procjepu između velikih sila istoka i zapada i traže svoj identitet, tako i hrvatski film pokušava naći svoje teme i stil. Hrvatski ratni filmovi iz Domovinskog i Drugoga svjetskog rata bave se odnosom sa susjednim narodima ili polaritetom unutar hrvatskog naroda na crvene i crne. Nama je priča iz Prvoga svjetskog rata poslužila da se maknemo od svega toga - prostorno i vremenski daleko od današnje Hrvatske mogu se pronaći mnoge sličnosti sa sadašnjim trenutkom kad se opet nalazimo na periferiji velikoga paneuropskog imperija.
Očito, u “Josefu” ima politike, premda ste izjavili da “ne želite opterećivati film političkim stavovima”.
- Sve je politika i ona se ne može izbjeći, pogotovo kad se obrađuju velike teme kao što je to Prvi svjetski rat, ali ne mislim da filmu treba nametati neke političke stavove, niti filmove radim iz tog razloga. Ako neki stav proistekne iz samog filma, to je O.K., jer je to onda i organski dio tog filma, ali me živciraju ljudi koji se bave umjetnošću da bi nametali svoje stavove. Između to dvoje postoji razlika i mislim da je ona jako bitna.
Smatrate li da je baš politika presudila uspjehu filma na festivalu u Puli? Konkretno, vječite kontroverze oko Thompsona?
- Ne znam. Ako je tako, značilo bi da su neki ljudi opterećeni političkim predrasudama i ne mogu pogledati film otvorenog uma kao ono što taj film jest bez obzira na to tko ga je radio. Da je to istina, to bi bilo stvarno tužno.
“Josefa” su, osim “Slobodne”, opravdano ishvalili “Jutarnji list”, “Večernji”... vidjevši ga kao favorita za nagrade. Jeste li razočarani što ste ostali praznih ruku, izuzevši priznanja za specijalne efekte?
- Nagrade nisu uvijek objektivni sud o nekom filmu i ne bi trebale biti razlog da se zbog njih film radi. S druge strane, nagrade ne mogu nikom naškoditi i lijepa su potvrda da se napravio dobar posao. Treba stvari gledati pozitivno, sretan sam zbog uistinu dobrih kritika, one su mi prva potvrda.
Zadovoljniji ste time da se film svidi(o) kritici, a ne struci?
- Film se prvenstveno radi za publiku. I kritika i struka tu su sekundarni. Bio bih sretan da dobre kritike pomognu filmu da dođe do svoje publike.
Kako gledate na hrvatske filmske festivale? Koliko se na njima sukobljavaju razni interesi?
- Pula je specifična jer pripada izumrloj vrsti nacionalnih festivala. Pomalo incestuozna situacija u kojoj hrvatski filmski djelatnici ocjenjuju svoje kolege sigurno lakše stavlja žiri pod veći pritisak. S druge strane, kao nacionalni, znači državni festival, Pula ima tendenciju da svojim nagradama daje smjernice u kom bi pravcu kinematografija trebala ići i tu je opet teže govoriti o nekoj objektivnoj umjetničkoj procjeni. Žao mi je što ove godine nije prepoznat rekordan broj debitanata i nezavisnih filmova.
No, (vaš) film ipak, neovisno o (ne)uspjehu na festivalima ili u kinima, zauvijek ostaje?
- Da, radimo u nadi da će netko za mnogo godina iskopati film, otpuhnuti prašinu i uživati u njemu neopterećen svime onim što se oko filma događalo kad je nastajao. Tako sam se i ja počeo baviti ovim poslom zbog starih filmova koji su izdržali test vremena. Trebalo bi raditi na tome da bude više prostora i prilike da se takvi filmovi iznova prikazuju.
MARKO NJEGIĆ, foto: DAVOR PONGRAČIĆ/CROPIX