10. FESTIVAL KOMORNE GLAZBE ‘JULIAN RACHLIN I PRIJATELJI’
Zanimljivosti koje već deset godina nudi Festival komorne glazbe “Julian
Rachlin i prijatelji” uvijek su pomiješane s glamurom kakav je u
Dubrovniku tek nadgradnja vrhunskim umjetničkim doživljajima osiguranim u
ovoj glazbenoj manifestaciji.

|
Julian Rachlin i Ivo Josipović
|
I baš zbog toga taj glamur
nikad nije u prvom planu. Uvijek brojna festivalska publika iz večeri u
večer u prilici je čuti komornu literaturu koja se rijetko izvodi. Jer,
često su na programu netipični komorni sastavi, pa se iz točke u točku
glazbenici samo “pregrupiraju” u novo komorno tijelo.
A oni koji u tom trenutku nisu na koncertnom podiju odlaze u publiku.
Zato vam se čini, pogotovo ako pripadate stalnoj publici, da se
sudionici Rachlinova festivala lijepo druže i mimo zajedničkih proba i
nastupa, te da su podrška jedni drugima na samoj izvedbi.
Taj osjećaj “sretne obitelji”, ovaj festival ostvaruje od prvog dana. A
kako ga je uspio zadržati svih ovih deset godina, u vremenima koja nisu
baš sklona kulturi i umjetnosti, pa čak ni pozitivnom zajedništvu,
potpuno je neobjašnjivo.
Iza nas su tek tri od jedanaest koncerata Festivala, svi održani u
Kneževu dvoru. No, posebno zanimanje u svakom pogledu i iz više razloga
izazvao je “Koncert u bijelom” održan 4. rujna, na kojem su, već
tradicionalno, i publika i izvođači odjeveni u bijelo.

|
Glazbena kritičarka Sanja Dražić
|
Naime, njemu je nazočio
Ivo Josipović,
predsjednik Republike Hrvatske, a prva točka programa bila je njegova
skladba “Žalobni pjev” pisana za violinu i klavir.
O tom djelu programska knjižica ne nudi nikakve podatke, nego samo da je
iz 1994. godine i da su je praizvele
Tamara Smirnova Šajfar i Mira
Flies Šimatović.
A na jubilarnom Festivalu su je pred autorom i brojnom publikom -koja se
iz svih pravaca približila do samog podija i okružila izvođače - izveli
Sophie i Julian Rachlin, majka i sin.
Skladba obiluje raznolikim zvukovnim efektima kako svakog instrumenta
pojedinačno, tako i u duu, zahtijevajući od oba izvođača zavidan stupanj
tehničke i interpretativne spremnosti.
Sastavljena na neki
način od fragmenata koji slijede razvoj osjećaja tuge u svim njegovim
varijantama, nalaže izvođaču potpunu usredotočenost kako bi se postigao
potreban učinak.
Julian i Sophie Rachlin su, sudeći po reakciji i publike i skladatelja,
svojom interpretacijom iznijeli sve što se trebalo reći djelom, koje je
kompleksno, emotivno i refleksivno.
sanja dražić, foto: arhiv cropix
Brovtsyn podbacio
Nakon
Josipovićeve skladbe slijedio je Šostakovičev Klavirski kvintet u
g-molu op.57 u kojem su sudjelovali pijanist Itamar Golan, violinisti
Julian Rachlin i Boris Brovtsyn, violist Lawrence Power i violončelist
Boris Andrianov. Impresivno i do detalja razrađen svaki stavak,
profinjeno fraziranje i stapanje svih dionica, postizali su u trenucima
suzvučja kakav Dvor rijetko pamti, dovodeći publiku do ganuća. U drugom
dijelu smo čuli Schubertov Gudački kvintet u C-duru D 956, za čiju
izvedbu se gudačima iz Šostakovičeve skladbe pridružio violončelist
Torleif Thedéen. Međutim, Boris Brovtsyn, novo ime Festivala, koji je u
prethodnom djelu odlično funkcionirao kao druga violina, nije u ulozi
prvog violinista pokazao onu potrebnu snagu. Pripišimo to činjenici da
se tek uklapa u ovako uigranu grupu. I to baš u djelu koje je iznimno
teško i zahtjevno, grandiozno i intimno u isto vrijeme.
|