Jednom od najintrigantnijih gostiju Festivala europske kratke priče
Wellsu Toweru (1973.) pripovijetke i publicističke tekstove objavljivali su: The New Yorker, Harper’s Magazine, McSweeney’s, The Paris Review, The Washington Post Magazine, a The Paris Review nagradio ga je Nagradom za književno otkriće godine.
Nema dobrih i zlih
Izbornici New York Timesa uvrstili su njegov prvijenac, preveden i u nas kao „Sve poharano, sve spaljeno“ u najboljih 10 knjiga desetljeća.
Uspoređuju vas s Hemingwayem, Carverom i Faulknerom. Čini mi se da vaša „Sve poharano, sve spaljeno“ ima formu i isti broj priča kao i Salingerovih „Devet priča“?
- To je veliki kompliment, biti uspoređivan s tim piscima, ali nije li malo prerano za takvo nešto? Tek mi je prva knjiga izišla. Ja se sigurno ne vidim u njihovu društvu. Sigurno je da se divim Hemingwayu i Carveru, ali ne mislim da pišem poput njih. Mislim da su moji instinkti i jezik malo više „fancy“ i uljepšani... Pokušavam biti ekstravagantniji.
Opisani ste i kao pisac iz tradicije „destruktivne maskuline proze“ s mnoštvom događaja koji ne iziđu na dobro?
- Ne vjerujem u loše i dobre ljude. Imamo bazične impulse prema pristojnosti i želimo biti dobri s ljudima koje volimo. Ne želimo se osramotiti. Želimo biti časni. A ipak u tome ponekad podbacimo. Nismo nužno loši zbog toga, rekao bih da je život jednostavno kompliciran. Kad moji likovi rade „zločeste“ stvari, ne znači da su nužno loši. Samo pokušavam pisati iskreno o tome. To je sve.
Stječe se dojam da postoji rezerva u vašem radu kada je u pitanju sentimentalnost?
- Uvijek sam oprezan prema pisanju koje pokušava zavesti ljude da misle da je život jako lijep. Želite biti dotaknuti sadržajem kratke priče, ali krenuti previše otvoreno u zahtjev za čitateljeve emocije za mene je sentimentalnost. To su za mene nezaslužene emocije. U procesu stvaranja priče pokušavam ostvariti emocionalnu „zaradu“ i „naplatu“. Svi želimo da čitateljima bude stalno do naših likova. Ne postoji prečac do takve situacije. Jedini prečac bio bi prepuštanje sentimentalnosti. „Jednom sam bio zaljubljen u najljepšu ženu na svijetu, ali sudbina nas je rastavila.“ Zašto bi me bilo briga za tako nešto? Treba uvjeriti čitatelja da mu bude stalo do vaših likova. Da bi se pisalo iskreno, treba početi od uvjerenja da čitatelju nije stalo do priče i likova, a pretvarati se da je drukčije bilo bi nepošteno.
Imate osebujan stav o internetu?
Naše’mašine’
- Otprilike svaki pisac kojeg znam lamentira oko mašina koje su nam pomagala u pisanju, bio to jukebox, televizija, stereo ili mikrovalna. Pisanje fikcije zahtijeva jednu specifičnu vrstu koncentracije i fokusa. Imati internet je apsolutno zlo! Iskustvo koje imamo surfajući potpuno je oprečno s onim spisateljskim. Što radimo na internetu? Uzimamo sažetke, čitamo koliko je ljudi umrlo, koliko ovo košta, kako nešto popraviti? Skeniramo i uzmemo relevantno. U literaturi nema sažetaka. Čitate Joyca, ali nema sažetka. Koji je sažetak Joyca? Internet je neprijatelj čitanju i pisanju, barem ja tako osjećam. Naravno, internet je sjajan istražiteljski alat, uključite Google maps i gledate što se zbiva na ulici u Keniji. To je fantastično, ali ja doma više nemam internet.
Nenad medelić
|
Suosjećam s hrvatskim piscima
Mislim da je velika šteta što u Americi nemamo više prijevoda stranih pisaca. Strani pisci koji su imali utjecaj na mene mogli bi se svesti na Borghesa, V.S. Naipaula, Čehova, Dostojevskog i ruske klasike.
Suosjećam s hrvatskim piscima jer im nije lako prevesti svoj rad na strane jezike. Pretpostavljam da pisanjem na hrvatskom nije lako ostvariti egzistenciju, ali upoznat sam i sa slučajevima poput Aleksandra Hemona koji se doselio u SAD i piše na engleskom. Pratim njegov rad. On je jako oprezan pisac.
|