Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu organizirao je uz 60. obljetnicu postojanja ciklus predavanja dr Tomislava Šole s naslovom “Znanost o baštini – za bolju praksu”. Dr. Šola naš je poznati muzeolog, čovjek zavidne stručne biografije i bibliografije. Kao što se školovao u zemlji i inozemstvu, tako je i radio, kao sveučilišni predavač, muzeolog, savjetnik, član raznih stručnih komisija i žirija, osnivač nevladinih udruga, pisac knjiga... u zemlji i inozemstvu.
Danas se može reći da je u inozemstvu i aktivniji nego doma, a među “domaćim” aktivnostima, konferencija “Najbolji u baštini” (The best in heritage), koju je inicirao i organizira je u Dubrovniku još od 2002. godine, iznimno je zanimljiva i značajna manifestacija, svjetska smotra nagrađenih muzejskih, baštinskih i konzervatorskih projekata. Teme spomenutih zagrebačkih predavanja koja su se protezala kroz cijelu ovu jesen posvećene su baštini, sa zajedničkim naslovom “Znanost o baštini – za bolju praksu”.
Država nam je postala svojevrsno europsko ruglo
Čini mi se da je danas u Dalmaciji opijenoj turizmom, ali i u cijeloj u državi u vrijeme sniženih kriterija, baština sve više izložena opasnostima. Što vi mislite?– U Ujedinjenom Kraljevstvu, primjerice, postoji industrija baštine kao grana gospodarstva. Naime, shvaćena neobavezno i bez suvišnih obzira prema istini, baština može zarađivati novac. Ne dvojim: kad se ovdje uveze, postat će napasan kič. Bez pomoći struke i kulture, ne postoji područje koje poduzetni amateri ne mogu upropastiti svojim nedostatkom kriterija.
Hajdemo se nadati da će biti više suradnje s institucijama i stručnim savjetnicima, pa da se ta situacija neće posve oteti kontroli. Ako nisam dovoljno jasan, sjetite se što nam je nedostatak propisa i amaterizam načinio od zemlje proizvoljnim, nakaradnim građevinskim poduzetništvom: naša je zemlja u mnogim svojim dijelovima tako užasno ružna da nas to košta relevancije i turističkog uspjeha, a i dnevno vrijeđa dobar ukus.
Turizmu je, pak, profit svrha, a bojim se – sve više i opsesija. Ipak, održivi turizam pazi na svoje resurse. Zato pomaže i hrabri baštinu, podupire i lokalne tradicije baš kakve jesu, a ne sebi prilagođene – zna da i biljke rastu ipak po svojoj genetici, a ne kako bismo mi htjeli. Neodrživi turizam svoje resurse pojede, probavi, odbaci i ide dalje gdje ima novu priliku za žderanje.
Kako spriječiti žderanje?
– Teško. Naši političari, mislim većina njih, imaju jednu zajedničku osobinu: hrabrost da bez kvalifikacija i moralnog integriteta vode vlastiti narod u najopasnijim vremenima koje je čovječanstvo doživjelo. Kvaliteta svakog sustava najprije ovisi o kvaliteti odluka onih koji ga vode. Nakon toga je najvažnija dobra administracija, pa potom institucije.
Prva garnitura tih političara bila je opijena svojim neznanjem; pravi skorojevići koji sjedaju za kockarski stol svjetskog neoliberalnog kasina koji je baš tada bio netom otvoren i za bivše socijalističke zemlje. Maheri su pelješili sve neiskusne entuzijaste prepunih džepova. Ovi naši dijelili su zemlju šakom i kapom, posve nesvjesni da dolaze vremena otimačine u kojoj će ponešto sačuvati samo oni koji baštinu shvaćaju gotovo seoski konzervativno.
Zaljubljen u Lopud, ne mogu prežaliti franjevački samostan koji je poklonjen bjelosvjetskim šminkerima zbog glupavog trijumfalizma i kompleksa manje vrijednosti naše političke elite. Među svim porocima koji nam gospodare, ovom državom vlada i bezobrazluk da se ignorira svaka struka i svako upućeno mišljenje izvan stranačke liste poslušnika.
Mogli su ga tražiti u inozemstvu, ako svojima ne vjeruju. Ni jedna stranka od osamostaljenja do danas nije imala iole značajnu kulturnu politiku i baš ništa upotrebljivog u smislu strategije baštine, dakle preživljavanja hrvatskog identiteta i onih drugih koje sadržava Hrvatska. A o Hrvatskoj se domoljubno tlapilo toliko toga da smo načistu da nije bilo mišljeno ozbiljno, jer nam se država pred očima srozala u ugledu i sposobnostima i postala svojevrsno europsko ruglo.
Bit ćemo upravitelji naše bivše imovine
I što sad?– Sad više neće biti puno prilike za otpore: prodaja srebra skoro je završena; i zlato će doći na red, a globalizacijski sustav predviđa da prodamo i krevet ispod sebe. Ma, ne brinite, iluzija da je sve u redu bit će savršena: sve je to, navodno, tržište koje je neprikosnoveno, a komunizma smo se (jer to je, tobože, bila jedina alternativa) odrekli, zar ne! Krevet će nam ostati, samo što ćemo plaćati najam za njega. Eh, da, nitko protiv nas nema ništa: svi sposobni među nama (čitaj: poslušni mediokriteti) bit će upravitelji naše bivše imovine u ime nekog nedefiniranoga gazde. Imat će visoke, pa i vrtoglave prihode, rađat će djecu koja će širiti bazu njihove vazalske klase i činiti prosperitetnu fasadu zemlje.
Djeca će imati globalističku kulturu kakva se podrazumijeva i očekuje. S vremenom će naučiti hipernacionalističke poskočice, doskočice, parole i jezik mržnje te začiniti to deklarativnim klerikalizmom pa će, kao i ćaće, držati puk pod kontrolom – da se ne dosjeti jadu. Tako će i Hrvatska biti dio bijelog svijeta, nove pomalo srednjovjekovno anacionalne aristokracije moći.
Ulazimo dublje u eru hipokrizije. Ništa što ćete vidjeti neće biti to što vidite. Baština bi trebala biti povratak stvarnosti, povratak sebi, jedan od putova vlastitog oslobođenja, jer samo slobodan čovjek može drugome dati slobodu. Drugačijost? Globalizacija je želi premjestiti u sferu kulturnih industrija i industriju zabave, a stvar je u tome da drugačijost živi, da budete sretni u svojoj različitosti i da hvalite Gospoda koji je stvorio baš toliko svih mogućih bića i biljaka, ljudi, naroda, kultura – sve to naizgled beskrajno mnoštvo koje zdrava pamet ne može vidjeti nego kao bogatstvo: dragocjeno, neotuđivo, neiscrpno, lijepo… Hrvatska je blagoslovljena ne samo dobrom klimom, nego i bogatom baštinom, samo da je još pravih ljudi na pravim mjestima.
Baština je, rekli ste, predmet manipulacije da bi poslužila raznim interesima i bit će sve više izložena opasnostima tržišta i profita. Ako baština postane roba, što onda slijedi?
– Sve što vidite kao baštinu oko sebe već je barem dijelom izloženo zakonima tržišta (ako tržište, kako ga tumače, išta odlučuje), a ako se ništa ne promijeni, baština će postati roba. Dakako, to je najcrnji scenarij, ali ne i nemoguć. Grčka je zbog inducirane krize rasprodala i vrijednosti koje nikad nije namjeravala predati drugima. Akulturacijom se naše stanovništvo pretvara u drugorazredne zapadnjake, a baština se polako seli ili u muzeje (gdje je na sigurnom i odakle uglavnom ne može utjecati na život) ili na prodajna mjesta, gdje je dobra kao izvor zarade. Ali prestaje biti baština!
Industrija baštine: rent a klape
Naime, da bi baština ostala djelatna, mora očuvati status životne prakse ili stvaralačkog kolektivnog (i) javnog sjećanja koje nije komercijalno. Dobra industrija baštine je spretan kompromis. Ali, roba podrazumijeva standardizaciju, serijsku proizvodnju, stalnu dostupnost i tržišno podešavanje ukusu ili potražnji potrošača, što je sve nespojivo s baštinom ili bilo kojom živom baštinskom praksom. Klapa koja se spontano nađe i zapjeva pri žmulu vrjednija je tisuću puta od one koju na određenom mjestu i u određeno vrijeme angažira turistička zajednica ili gradska uprava da odigra idilu ili barem stvarni život, kojeg, dakako, više nema.Eto, da smo i sami pri žmulu, sad bismo počeli raspravu što učiniti s našom stvarnošću da nam se spontano klapsko druženje doista i događa: kako ljudima vratiti nešto spokoja, sigurnosti, mirnijeg života i prosperiteta, uravnoteženog vrijednosnog sustava, pa da zapjevaju zato što im se pjeva, gdje i kad im dođe. Bez toga ionako idemo ususret turizmu u kojem ćemo svi mi obični ljudi biti puki glumci ili posluga.
Svojedobno ste u intervjuu “Autografu” spomenuli i dalmatinski antifašizam kao problem baštine?
– Stara korita uvijek spremno čekaju svoje izgubljene rijeke.U svojoj sam knjizi spomenuo da sve činimo na ignorantskom zaboravu. Zašto nam se najvažnija cesta, kad već nije imenovana po prvom kralju, zove “Talijanka” i k tome na talijanskom? S Talijanima dijelimo rimsku baštinu pa je mogla baš biti i “Dalmatica”. I zašto nas svi turistički poslenici od amatera do gurua pozivaju na “delicije” (netko neupućen pomislio bi na jela “di Dalmazia nostra”) kad imamo, iako ne i hrvatske, ali hrvatskije riječi – specijalitet i delikatesa.
Pozivanje na antifašizam je tijekom dva deseteljeća uporne manipulacije postalo gotovo antihrvatstvo, pa bi se valjda trebalo podrazumijevati (“barem dok naši ne dođu na vlast”) da je Hrvatska kontinuitet fašističke karikature i historijske ljage koju smo, činilo se, uspjeli preživjeti baš zbog partizana, možda najviše dalmatinskih težaka i intelektualaca. I, recite – je li baština važna? O glavu nam je. Je li višestruka i može li uopće postojati kao crno-bijela, nije ozbiljno pitanje, jer se odgovori podrazumijevaju.
Pa ipak, nigdje u muzejima, institucijama javne memorije, nema traga suvislog narativa koji će poštenim starcima omogućiti da spokojno umru, a mladima da spokojno čekaju budućnost. Barem bi se u jednoj stvari mogli ili trebali lako složiti svi: popločan mržnjom, ni jedan put ne vodi nikamo doli u propast. Kad se smjesti u duši, mržnja ne trpi društvo, ispunjava sav prostor i ostavlja uza se same privide, otrovne tlapnje i utvare koje, iako liče na stvarnost, predstavljaju izobličen, ružan i neistinit svijet.
Eto vam posla za stotine muzeja i izložbi, ako nije kasno. Možda da počnemo s muzejem totalitarizma na Golom otoku, ali da na osnovi dobro pokazane inspiracije iz svoje bivše, mučne, užasne stvarnosti govori o današnjem svijetu. Što će nam baština ako govori samo o bivšim ljudima i vremenima? Uostalom, baš baština prepoznaje nebrojene likove koji su zloupotrijebili institucije i tu ljudsku potrebu za sjećanjem, da nezasluženo požive i poslije svoje smrti.
Kad ste vidjeli izložbu o milosrđu, dobroti...?
Baštinske instucije često su se utjecale znanosti da izbjegnu ove zamke, ali ostale su dio ove sveopće manipulacije ili je barem nisu spriječile. Kad ste vidjeli izložbu o mržnji, o tjeskobi, o strahu, o siromaštvu, o ružnoći – pa kad smo već kod toga – i o ljepoti, o suosjećajnosti, o solidarnosti, milosrđu, dobroti…? Naravno da se priređuju, iako premalo – po svijetu, doduše, ali najprije trebamo imati struku koja to zna, a onda društvo koje ih neće zbog toga kažnjavati društvenim izopćenjem ili gubitkom posla. A nemamo ni jedno ni drugo.Pa što nam onda preostaje, što činiti da sačuvamo baštinu od industrijalizacije i “žderačkog” turizma?
U nedavnoj knjizi “Javno pamćenje – čuvanje različitosti i mogući projekti” predložio sam osnivanje muzeja Jadranskog mora i preporučio dvadesetak projekata. Tu knjigu nećete nigdje, nažalost, naći: ni otkupljenu, ni ponuđenu, ni obznanjenu. Valjda ne valja. Jučer, kao i danas, bilo je jasno da bi valjalo imati muzej Jadranskog mora, našega dijela, dakle “mare nostrum”, da bude orijentacijski i komunikacijski centar za interpretaciju tako kompleksne i slojevite baštine kakvu okuplja ta atraktivna tema na kojoj zarađujemo 17 posto proračuna.
Ideja je da na jednome mjestu predstavimo sve – od žive i pohranjene kulture do svijeta biljaka i životinja, dakle od kulture do industrijske baštine. Puno je načina da se to napravi. Propustili smo izgraditi muzej na pontonu “Velog Jože”, onda smo i “Dalmaciju” prije pet godina poslali u rezalište, a sada će od sve kreativnosti i poduzetništva i “Liburnija” biti prodana kao željezo. Što je par milijuna eura za zemlju koja je spiskala pedesetak tisuća milijuna eura u ništa? Male zemlje su prve i “prirodne” žrtve globalizacije, a spasiti ih mogu samo hrabrost i kreativnost.