Naime, ovom će se prilikom na peru (ili, slikovitije, na ostima) naći sudbina tzv. malog ribolova – onog s kojim stanovnici primorske Dalmacije stoljećima žive neraskidivo povezani – u raljama aktualnih eurounijskih i domaćih paragrafa, koji svojim slovom i duhom nesumnjivo mogu utjecati na to kakva smo čeljad mi u Dalmaciji, kako i od čega živimo i kako će nas, na kraju krajeva, drugi doživljavati. Da bi se čvrsto stalo iza stava da je ribolov – mali, dopunski, za vlastite potrebe, tradicijski… – jedna od ključnih markacija narodnog života Dalmacije, nije nužno proglasiti ga svetinjom (kojom se ionako nerijetko zna proglasiti i neka posve efemerna i nimalo sveta stvar), nego je sasvim dovoljno stati u njegovu zaštitu iz istih “ovozemaljskih” razloga zbog kojih je potrebno štititi kapare, maslinu oblicu, plavac mali, ljutiku, rogač ili ovcu pramenku…
A mali ribolov – za trenutak ga predočite sebi slikom koju vam po sjećanju prenosim iz jedne pjesme koju sam prije dan-dva “ugledao” na radiju: na krmi čovik/ na provi žena/ u siću ništa/ u ruci krena… – zbilja se našao u situaciji da ga treba spašavati. Od koga i od čega spašavati – to su već teška pitanja, pa je možda najmanji rizik od pogreške u odgovoru: od (zlog) vremena u kojem svijet na putu prema tobože boljem životu nema vremena, nema kad, zaustavljati se, razglabati i zamajavati s nečim tako malešnim kao što je tamo neki “mali ribolov”.
Kako god bilo, do kraja ove godine – stvari su proceduralno u nadležnim hrvatskim i EU forumima tako postavljene – mora se razmrsiti stotinu i jedan grop ribarskog pitanja, trenutačno zamršenog poput tunje na koju je s udice ispao ugor kapitalac.
Dakle, prema sadašnjem “nalogu” domaćeg Zakona o morskom ribarstvu i, još više, “papiru” iz Bruxellesa ispregovaranom u procesu pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, od 1. siječnja 2015. godine kod nas više neće biti zakonske kategorije malog ribolova (za osobne potrebe), opisanog kao mogućnost svakodnevnog izlova do pet kilograma ribe i morskih organizama, dok će u more biti porinut novi institut – tzv. mali obalni ribolov. Njega će po slovu zakona moći obavljati sadašnji nosioci povlastice za mali ribolov, s tim da su stariji od 60 godina i da im po članu domaćinstva prihod nije veći od 1660 kuna, a ulov će (također “izmjeren” na pet kila) moći prodavati jedino u mjestu prebivališta.
Oni koji iz “malog ribolova” ne prijeđu u “mali obalni ribolov” – jer ne ispunjavaju uvjete ili to iz drugih razloga ne žele – mogu se “preseliti” u sportsko-rekreativni sektor (gdje je dosad bio i mali ribolov), ali bez prava upotrebe mreža stajaćica, što je u Cehu ribara doživljeno i označeno kao smrt ribarske tradicije u Hrvatskoj. Zakonska je intencija, očito je, striktno razdvojiti ribolov na gospodarsku kategoriju (mali ribolov – omogućena prodaja ulova) i negospodarsku (sportsko-rekreativni – nema prodaje), a sve sukladno EU standardima i zahtjevima.
Ovu situaciju trebale bi dodatno razraditi, precizirati i, da tako kažemo, zabetonirati izmjene Zakona o morskom ribarstvu, koje moraju biti donesene do kraja godine, ali šanse za izvjesnu prilagodbu EU legislative našim prilikama – potrebi očuvanja tradicionalnog načina ribolova u primorju i na otocima – ipak postoje jer se uporno i argumentirano (iako sa zakašnjenjem) ta prilagodba traži usklađenim nastupom naših eurozastupnika na zbilja odlučujućem mjestu: u EU parlamentu.
S obzirom na to da i naš vrhunski poznavatelj “ribarskog svemira” – profesor dr. Alen Soldo – drži da se u tom smjeru nešto može isposlovati (ali samo) u Bruxellesu, čini se da ima mjesta i za optimizam. Odnosno za ribolov/život kakav je nekad bio, a danas mora opstati – rekao bi jedan drugi ugledni profesor, dr Joško Božanić – sa statusom svojevrsnoga kulturnog dobra.
MLADEN KRNIĆ
