Sinko, oću li noćas spavat uru manje ili više? Ovu rečenicu slušan već dvadesetak godina, okad smo uveli zimsko i litnje računanje vrimena, svake subote, ujesen i u proliće, kad na televiziji reču kako se “noćas pomiče kazaljka na satu...”
I ja svojoj materi, ujesen i u proliće, već dvadesetak godina ponavljan istu rečenicu:
- Majko, ti ćeš spavat onoliko vrimena koliko spavaš, samo šta tribaš pomaknit šveru na satu...
E, ali nakon te moje rečenice, već dvadesetak godina, po jedan put ujesen i proliće, ona odgovara isto:
- Zašto me činiš ludon kad ja, fala Bogu, to nisan: kako ću ja spavat isto vrimena kad ujutro triba pomaknit šveru na satu!?
Sat i štoperica
Tako je bilo i subotu navečer. Ona isto pita, ja isto odgovaran, e, ali stara se ne da:
- Nisan ja svršila neke škole, ali računat znat. Ako san jučer zaspala u deset uri, a probudila se u pet, a tako mi je svaku noć, znači da san spavala sedan uri. A ako večeras zaspen poslin “Zvizde pivaju” u deset, a probudin se ka i obično u pet, ali po novon vrimenu to nije pet nego šest uri, znači da san spavala – osan uri!? Ovi put san skroz izgubija živce:
- Majko, uključiću štopericu kad zaspeš, vidićeš da ćeš spavat sedan uri, isto ka i sinoć, ka i svaku noć...
Popustila je:
- Ajde, pa ćeš mi ujutro reć!
Doda san:
- Molin te nemoj me budit nego pogledaj sama koliko si spavala...
Bila je zadovoljna:
- Oću, sinko, ali ti mi sad pomakni šveru na satu po novon vrimenu...
Učinija san to, u nedilju ujutro me pustila da se naspavan. Čin san se diga, dočekala me je, cila sritna:
- Jesan ti rekla, spavala san uru duže. Zaspala san u deset i po, a probudila se po novon vrimenu u šest i po. To je osan uri, nisan ja luda, znan ja računat...
Pita san je:
- A koliko je pokazala štoperica?
Odgovor je bija spreman:
- Da san spavala sedan uri!
Skočija san:
- Eto, vidiš da si spavala isto! Dokrajčila me rečenicon:
- Ma kakvi, spavala san uru više. Štoperica ti ne valja, odnesi je popravit!
Gol u gostima
Izletija san iz stana, intra jednog starog susida kojemu već mali milijun godina objašnjavan šta u balunu znači ono – gol u gostima vridi duplo!
Svaki put, ali svaki put, kad mu objasnin da Mančester, za koga on navija, izgubi u Evropi vanka 2:1 to ne znači da je ostalo 2:2, jer – kako on kaže – ako vanka daš gol, a gol vanka se računa duplo, to znači da se broji dva gola – nego ako on dobije doma 1:0 prolazi naprid jer je da više golova u gostima, on reče:
“E, sad san razumija!”
Ovo nediljno jutro me dočeka novin pitanjen:
- A šta ako prva utakmica ostane 0:0 i druga 0:0?
Reka san mu:
- Onda se igraju produžeci, ako i onda ostane 0:0, pucaju se penali...
Nije mu bilo jasno:
- To nije pošteno jer se produžeci igraju kod onoga ko je drugi put domaćin, a onda on igra produžetke prid svojon puplikon. I penale puca prid svojon puplikon... Bilo bi poštenije produžetke igrat na neutralnon terenu i tamo pucat penale ako ih triba pucat...
Reka san mu da ti prjedlog uputi FIFI i UEFI, Blateru i Platiniju, više nisan zna šta ću mu reć... E, zato je on meni ima još ništo reć:
- Ja pisat njima!? Ne pada mi na pamet. Nego, vidiš li koji je danas lipi prolitnji dan. Još san radi promine vrimena spava uru više...
Diga san ruke u ariju, zavika naglas da me čuja cili kvart:
- Pridajen se, ne mogu više, ne mogu! Sad san baren miran do jeseni. Dok ne priđemo na zimsko vrime...
Milorad bibić mosor