Ono što danas nazivamo recesijom, osamdesetih se godina nazivalo ekonomskom krizom. Antirecesijske mjere za spas gospodarstva koje danas očekujemo od
Jadranke Kosor, nekad smo sa strepnjom iščekivali od šefice SIV-a
Milke Planinc, a forumi su ih službeno nazivali programom ekonomske stabilizacije.
 |
Umjesto subvencioniranih kredita za kupnju novih stanova, na djelu smo imali stand by aranžmane za poticanje industrijske proizvodnje. Umjesto ukidanja poticaja, te božićnica i regresa državnim zaposlenicima, na policama trgovina imali smo nestašice osnovnih robnih artikala zbog ograničenog uvoza.
Načela dvaju ekonomija – tržišne i dogovorno-planske - jesu donekle različita, ali su glavni uzroci ovih kriza bili slični: prekomjerno vanjsko zaduživanje, ulaganje u potrošnju umjesto u proizvodnju i razvoj, te fatalno ispadanje iz svjetske tržišne utakmice.
Danas, skoro 30 godina poslije, alarmantne brojke o jugoslavenskom vanjskom dugu od skoro 20 milijardi dolara zvuče nevino kao dječja brojalica prema aktualnom hrvatskom dugu od 43 milijarde eura.
Osvijestimo li još i prokockane strateške pozicije za spas domaće proizvodnje i jačanje izvoza, nada u spas je sve tanja.
Upravo svjedočimo kako niti jedna od banaka u Hrvatskoj ovih dana nije željela kreditirati serijsku proizvodnju domaćeg elektromobila čiji je prototip nedavno izazvao oduševljenje na sajmu u Ženevi.
Strani centri moći (i kapitala) Hrvatima su očito namijenili samo one proizvodne uloge kojima neće konkurirati njihovim miljenicima.
U tom je kontekstu dobro podsjetiti da je Hrvatska kao federalna jedinica socijalističke Jugoslavije izvozila u kapitalističke zemlje puno više nego danas.
Rupa od tri desetljeća
Iako dvije krize dijeli 30 godina dobar dio ekonomskih analitičara smatra da je riječ o istoj razvojnoj krizi koja je otpočela, koje li koincidencije, netom poslije smrti Josipa Broza.
Hrvati su u razdoblju od 1959. do 1980., nakon dugih stoljeća preživljavanja od zaostale zemljoradnje, uhvatili priključak na vlak industrijske civilizacije i doživjeli razvoj kakav dotad nisu u tisuću godina.
Dosegnut je BDP od 6 tisuća dolara po glavi i ekonomski, kulturno i politički stali smo uz bok društvima razvijenog svijeta.
Procvat, nažalost, nije trajao dugo. Kriza koja je počela osamdesetih, devedesetih je potaknuta još jačim ekonomskim i civilizacijskim regresom, industrijski razvoj je napušten bez ulaganja u nove tehnologije, infrastruktura je uništena kriminalnom pretvorbom i danas nemamo skoro nikakvu proizvodnju koju bi mogli prodati na zahtjevnim tržištima.
Ufamo se u turizam, poljoprivredu i prehrambenu, te druge periferne industrije malog stupnja složenosti, no s konobarima, traktoristima i kuharima teško je konkurirati na svjetskom tržištu.
Globalna kriza samo je akcelerator naše strukturne propasti, koja traje od Milke pa do Jadranke. Čitavo to vrijeme mi zapravo nemamo elitu doraslu složenim zadacima promišljanja društvenoga razvoja.
Neki govore o prokletstvu malih nacija, no kad se ovdje i rode neki Radman, Đikić ili Supek, mediokriteti ih se brzo potrude istjerati.
Riječ je o sindromu ptice kukavice koja ne pokušava biti ljepša, raspjevanija i bolja od drugih, nego uporno podmeće jaja u tuđa gnijezda, a druge ptiće gura van kako bi eliminirala konkurenciju.
Hrvati su već dugo u mnogo stvari upravo takva, kukavička nacija: puna ambicija i zavisti, no s fatalnim manjkom plana, volje i odlučnosti da odista postane boljom.
DAVOR KRILE, foto: arhiv cropix