Slobodna Dalmacija

Mi smo 4,5 milijuna sportskih torbi godišnje proizvodili za Adidas. Proizvodili smo dijelove za kragujevačku tvornicu automobila Zastavu, za francuske Citroen i Renault, njemački Volkswagen, rusku Ladu, rumunjsku Daciju, talijanski Fiat - prisjeća se Milas

piše DENIS KRNIĆ

Naravno da je „Jugoplastika“ mogla opstati u tržišnim okolnostima nastalim rušenjem socijalističkoga tržišnog modela. Njezina se proizvodnja zasnivala na plastičnim masama, a u svjetskoj proizvodnji na bazi plastike nije se dogodilo ništa inovativno, posebno ne u sektoru avionske i automobilske plastike. Posebno je proizvodnja obuće mogla preživjeti - smatra Zoran Milas, posljednji direktor velike “Jugoplastike” u Splitu, koji je u tom dalmatinskom privredom divu proveo dugih 20 godina života.

Milas je vodio tvrtku u njezinu najprosperitetnijem razdoblju, od 1985. do 1990. godine, kada je i sam košarkaški klub “Jugoplastika” osvojio i tri uzastopna europska prvenstva. U svakom pogledu - dani slave.

Milas je jedan od tisuća radnika diljem Splita, Dalmacije i bivše Jugoslavije koji su radili za splitskog diva čiji doprinos gospodarskom i socijalnom razvoju Splita i Dalmacije ni danas nije nadomješten.

U danima prije nego što je sa stotinjak kilograma eksploziva raznesena, činilo se nezamislivim da bi golema tvornica na Brodarici mogla jednostavno - nestati. Sedam godina poslije na temeljima „Jugoplastike“ nalegao je trgovački centar „Joker“, a malo istočnije razvukao se stambeni blok. Proizvodnju je zamijenila - gola trgovina.

Davne 1952. na Trgovačkom sudu u Splitu registrirala se „Jugoplastika“ kao društvena tvrtka za proizvodnju plastičnih masa i tekstilnih proizvoda. Od tada pa do početka 90-ih i pretvorbe gospodarstva na hrvatski način, priča o „Jugoplastici“ bila je samo priča o uspjehu.

Zoran Milas

U 40 godina življenja „Jugoplastika“ je u osvit raspada Jugoslavije brojila 12.900 radnika od Vardara do Triglava i prihod, konkretno 1990., od 350 milijuna dolara.

Osim četiri tvornice, ili radnih organizacija kako se to u socijalizmu zvalo, „Jugoplastika“ je imala i tvornicu na ulazu u Solin, nekoć poznatu radnu organizaciju „Autodijelovi“, danas „AD Plastik“. Valja navesti da je to jedini preživjeli pogon „Jugoplastike“ koji je 1993. izdvojen iz matice i privatiziran po modelu radničkog dioničarstva Ante Markovića.

Vlastita trgovačka mreža

„Jugoplastika“ je imala vlastitu trgovačku mrežu od 180 prodavaonica u svim jugoslavenskim republikama u kojoj je radilo više od 1300 radnika. Zbog goleme palete od 3200 vrsta proizvoda, mudro je razvila i vlastitu prodajnu mrežu.

Zbog toga je bila visoko likvidna, bez zaduženja i kredita. Imala je i četiri golema robno-distributivna centra u Ljubljani, Sarajevu, Nišu i Skoplju. U svim glavnim gradovima saveznih republika ova je splitska firma imala trgovačka predstavništva s kompletnom infrastrukturom marketinga i trgovačkih putnika.

Pogone nije imala samo u Splitu. Oni su bili dislocirani po cijeloj Dalmaciji, čime je „Jugoplastika“, točnije njezin veliki direktor Dinko Kuzmanić, bila tvorcem jedinstvene gospodarske politike razvoja Dalmacije po načelu tzv. obalnoga gospodarstva.

Pogoni konfekcije u Sinju imali su 500 radnika. Galanterijska galvanizacija u Muću brojila je 250 radnika, tvornice obuće u Zadru i Benkovcu 1000 radnika. Benkovčani su proizvodili isključivo za tržište Zapada.

Malo tko od novih generacija menadžera zna da je Benkovac odjeću proizvodio u kooperaciji s vodećim europskim brendovima sportske odjeće, njemačkim divovima „Salamanderom“ i „Adidasom“, te francuskim „Rondinoom“, koji je nosio titulu “europskog kralja kućnih papuča”.

Brend u inozemstvu

- Ma smiješni su mi oni koji su govorili kako je “Jugoplastika” bila socijalistički mastodont - govori nam Milas.

- Pa mi smo četiri i pol milijuna sportskih torbi godišnje proizvodili za “Adidas”. Za prisutnost na europskom tržištu morate imati kapacitete, u suprotnom, tamo nemate što tražiti. Naša tvornica autodijelova proizvodila je dijelove za kragujevačku tvornicu automobila „Zastavu“, za francuske „Citroen“ i “Renault”, njemački „Volkswagen“, rusku “Ladu”, rumunjsku “Daciju”, talijanski „Fiat“, radili smo dijelove i za “moskviča” - kazuje Milas o snazi “Jugoplastike” koja djeluje poput znanstvene fantastike za današnji otužni mikrosvijet splitske privrede.

Pogoni splitskoga diva strateški su se poput hobotnice raširili po srednjodalmatinskom otočju. Na Šolti, u Rogaču, bili su pogoni vakumirane galanterije (lopte, igračke) i 250 radnika.

Malo dalje, u Starom Gradu na Hvaru 200 radnika proizvodilo je plastičnu dugmad, a Višani su se dičili pogonima konfekcije u kojemu je kruh svagdašnji zarađivalo 300 radnika. U Makarskoj su bili pogoni za proizvodnju plastičnih profila od PVC-a, 300 radnika. Na krajnjem jugu, u Dubrovniku, 300 radnika radilo je u pogonima konfekcije.

Od gotovo 13.000 radnika „Jugoplastike“, njih čak 10 tisuća izravno je radilo u proizvodnji, u stvaranju novih materijalnih vrijednosti. Apsolutno svi pogoni „Jugoplastike“ imali su vlastite restorane tzv. društvene prehrane. Koliko se vodilo računa o radnicima, najbolje ilustrira podatak da su restorani imali i prehranu za dijabetičare.

Ono što danas hrvatske firme uglavnom nemaju, imala je „Jugoplastika“: vanjsku reputaciju i ugled. Osim izvoza na Zapad, „Jugoplastika“ je izvozila i na Istok, uključujući i SSSR, što je bio i uvjet saveznog zakona o vanjskoj trgovini koji je dopuštao kvotu izvoza na istočno tržište samo tvrtkama koje izvoze i na Zapad.

Politika međublokovskog balansa na djelu. I još kad su se gospodarskim uspjesima pridodali uspjesi košarkaškog kluba, nastala je jedna od najljepših priča o ljudima i privredi Splita suvremenog doba.

Ante Jukić, jedan od direktora tvornice u „Jugoplastici“, prisjetio se početka 90-ih kada se cijeli svijet „Jugoplastike“ izvrnuo naopako.

Đodan 1993. na čelu NO-a

- Sve je nizbrdo krenulo kada je nova hrvatska vlast „Jugoplastiku“ uzela kao svoje vlasništvo i kada je politika bitno odlučivala o vodstvu firme. Možete li zamisliti da je predsjednik Nadzornog odbora 1993. godine postao Šime Đodan?! Mijenjaju ime tvrtke u „Diokom“, a taj naziv u Europi apsolutno ništa nije značio. Ništa. Nula. Francuzi i Nijemci čudili su se zašto se jednom brendu odjednom mijenja ime. Eto, neki genijalci ukinuli su joj ime jer je, tobože, mirisalo na Jugoslaviju, a zaboravili su da se „Jugoplastika“ nalazi na jugu zemlje i da proizvodi plastiku... - govori nam Jukić, koji je 35 godina svog života dao „Jugoplastici“.

Sve do početka 2000., prvo u tzv. sanacijskom postupku, pa potom u pravoj stečajnoj agoniji, umirala je ova splitska firma, a nekad sretni radnici u kolonama su odlazili na biro rada.

Imovina joj je nestala neznanim rutama, a “krvnik” u obliku dinamita zauvijek joj je i fizički presudio 2003. godine. - Krniću, ova je priča vrijedna samo za nekadašnje radnike „Jugoplastike“ koji su još živi, ali i za njih je ta priča, nažalost, prošlost... - kratko je završio direktor Milas.