Slobodna Dalmacija

− Većina njih ima psihičkih poteškoća i frustracija, ali ne do te mjere da bi bili trajno nesposobni za rad. Dapače, većina njihovih psihičkih poteškoća izvire upravo iz činjenice da nigdje ne rade. Kao razloge umirovljenja uglavnom navode da su radi pukog preživljavanja bili prisiljeni ‘nakititi’ priču o duševnim smetnjama, što je psihijatrima nemoguće provjeriti. Ne želim nipošto reći da su im mirovine ‘lažne’ − naprotiv, prema tim ljudima lažan je i prijetvoran stav društva koje ih gura u bolest − kaže dr. Jelovac

piše saša horvat

Nigdje u svijetu dosad nije zabilježen tako visok postotak branitelja u invalidskoj mirovini s dijagnozom posttraumatskog stresnog poremećaja kao kod nas, što je poseban problem.

Iz vlastitog iskustva znam da većina veterana Domovinskog rata, njih do 95 posto, zapravo nema sve karakteristične simptome PTSP-a, poput intruzivnih snova i proganjajućih sjećanja, pojačanu podražljivost i druge potrebne kriterije za postavljanje te dijagnoze.

Većina njih ima psihičkih poteškoća i frustracija, ali ne do te mjere da bi bili trajno nesposobni za rad. Dapače, može se reći da većina njihovih psihičkih poteškoća izvire upravo iz činjenice da nigdje ne rade. Kad ih se pita o razlozima umirovljenja, uglavnom navode da su bili prisiljeni zbog egzistencijalnih razloga, radi pukog preživljavanja, “nakititi” priču o duševnim smetnjama, što je psihijatrima nemoguće provjeriti.

Ovdje nipošto ne želim reći da su te mirovine “lažne”, nego, naprotiv, da je prema tim ljudima lažan i prijetvoran stav društva koje ih gura u bolest oduzimajući im osnovno ljudsko pravo da budu punopravni i cijenjeni članovi društva.

Težak proces prilagodbe

Naše je društvo njima − koji su teško proživljavali proces prilagodbe nakon povratka iz rata, frustrirani novim političkim okolnostima i najčešće bez posla − pokušalo riješiti samo njihove egzistencijalne probleme, i to na način da ih proglasi neizlječivim kronificiranim pacijentima, umjesto da ih ponovno uključi u svijet rada, uz podršku i razumijevanje prema njima i njihovim obiteljima. Ovakvo je “rješenje” te mlade ljude još više udaljavalo od života, dodatno ih stigmatizirajući.

Razočarani svime oko sebe, teško proživljavaju sadašnju političku i gospodarsku krizu, te krizu vrijednosti − govori nam psihijatar iz Splita dr. sc. Nikola Jelovac, koji radi u Nastavnom zavodu za javno zdravstvo Splitsko-dalmatinske županije, nakon što se vratio s Prvog hrvatskog kongresa o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji, koji se u Svetom Martinu na Muri održavao od 4. do 6. ožujka, i na kojemu je sudjelovalo oko 150 psihijatara.

Namjera skupa bila je da se na temelju rasprave i konsenzusa stručnih društava izradi prijedlog rezolucije o mentalnom zdravlju Republike Hrvatske, koji bi se trebao uputiti Hrvatskom saboru, kao korak prema izradi nacionalne strategije o mentalnom zdravlju RH. Dr. Jelovac je upozorio okupljene na stvarne psihičke tegobe bivših branitelja:

 − Njihov je problem zapravo nedostatak pažnje i razumijevanja, nesklad između svijeta za koji su se borili i ovoga koji su dobili, te najčešće posljedična depresija i razdražljivost. Mnogi su posegnuli za drogom, neki već na fronti, da sebi olakšaju nepodnošljivu situaciju. Ogroman teret snosile su i snose obitelji.

 Supruge branitelja s pravim PTSP-om znaju reći da oni, članovi obitelji, supruge i djeca, također imaju PTSP jer su sa svojim muževima i očevima sve zajedno proživjeli. Zapanjujuće je zato da se kod branitelja s PTSP-om istodobno ne daje intenzivna terapijska podrška cjelokupnim obiteljima, što je također stručni propust.

Dr. Jelovac tvrdi da bi pravi put rješavanja problema te populacije bio da se na njih počne drukčije gledati, sa zahvalnošću kao na vrijedne članove društva, stavljajući čovjeka i njegove teškoće ispred dijagnoze. Potrebno je nadalje omogućiti svima koji to žele i mogu, da negdje i rade. Znači, zaposlenje i socijalizacija kao ljudsko pravo, a ne stigmatizacija, odbacivanje i marginalizacija.

Zaključci kongresa

Inače, tijekom tri kongresna dana pokušalo se obuhvatiti sve grane psihijatrije kako bi se odmah udovoljilo svim napucima EU-a glede mentalnog zdravlja, iako to realno nije bilo moguće očekivati.

− Deklarativno su prihvaćeni prijedlozi da se posebna pozornost posveti uspostavljanju adekvatne zaštite djece i mladeži, gdje postoje temeljni nedostaci. Na polju prevencije depresije i suicida nastojat će se također učiniti više. Nadalje, treba organizirati adekvatnu skrb za mentalno zdravlje starijih. Bolesnima od psihoza, kao i braniteljima s PTSP-om mora se pomoći da se ponovno uključe u društvo. Psihijatrija će se nastojati približiti zajednici uključivanjem udruga za mentalno zdravlje, a poradit će se i na umanjenju stigme koju nose osobe s mentalnim bolestima i poremećajima − govori nam dr. Jelovac.

− Nažalost, nije naglašena temeljna važnost domova zdravlja i teritorijalnog pristupa, kako je to predviđeno Zakonom o zdravstvenoj zaštiti iz 2003. godine. Ostaje gorak dojam da nije postignut nikakav konsenzus oko pravaca modernizacije i humanizacije psihijatrije u nas, te će, nažalost, klinički i biološki pristup i dalje prevladavati, dok će socijalni pristup biti sveden na pojedinačne kreacije bez ikakvog sustavnog djelovanja − kazao nam je dr. Jelovac, dodavši:

− Cjelokupnost psihičkih poteškoća moguće je riješiti jedino uključivanjem psiholoških i socijalnih sadržaja u zajednici gdje pacijent živi, a krajnji je cilj ostvariti personalizirani, potrebama i osobi pojedinca prilagođen pristup (tzv. case management).

Moderna služba za mentalno zdravlje mora zato djelovati što bliže mjestu stanovanja, a najbliži je tom konceptu dom zdravlja, odnosno psihijatar u zajednici. Slijedeći tu logiku, potrebno je i rehabilitaciju u psihijatrijskim bolnicama postupno zamjenjivati zaštićenim domovima što bliže mjestu boravka.

Kronični nedostatak psihijatara Na kongresu je rečeno da je sadašnji broj psihijatara nedovoljan za Hrvatsku. Naime, postoji ukupno 485 psihijatara i neuropsihijatara, ili 1,09 na 10.000 stanovnika. Po europskim standardima, samo u službi za mentalno zdravlje potreban je jedan psihijatar na 10.000 stanovnika, ne računajući tu na službu za ovisnosti, na dječje psihijatre i psihijatre za stariju životnu dob, te na psihijatre privatnike, no dr. Jelovac upozorava: − Raspoređenost psihijatara po cijelom teritoriju RH vrlo je neravnomjerna, pa tako u Zagrebu imamo 215 psihijatara ili 2,45 na 10.000 stanovnika, što je zavidan broj. U brojnim manjim županijama taj je broj daleko ispod europskog prosjeka i iznosi 0,5 do 0,7 na 10.000 stanovnika. U Splitsko-dalmatinskoj županiji, primjerice, radi ukupno samo 35 psihijatara ili 0,75 na 10.000 stanovnika. Doda li se tome da je dostupnost službe na cjelokupnom teritoriju županije vrlo loša (osam posto ukupne državne površine), budući da izvan Splita djeluje samo četvero psihijatara, slika je još više uznemirujuća. Uz to, znamo da našoj županiji gravitira i značajan broj stanovnika iz susjednih županija, kao i iz susjedne BiH.

 

Prijedlozi za poboljšanje psihijatrijske zaštite Za početak djelovanja na poboljšanju sadašnje katastrofalno organizirane psihijatrijske zaštite dr. Jelovac predlaže: 1. Neodgodivo početi s osnivanjem psihijatrijskih timova pri domovima zdravlja, koji će biti temelji centara za mentalno zdravlje. 2. Educirati populaciju i stručne djelatnike o modernim koncepcijama ostvarivanja psihijatrijske zaštite, uključujući i značajno poboljšanje suradnje s obiteljskim liječnicima. 3. Poslati veći broj liječnika na specijalizaciju iz psihijatrije, kako bismo se približili europskim standardima. 4. Osnovati prijelazne centre za rehabilitaciju barem u većim gradovima, kao alternativu psihijatrijskim bolnicama, i djelovati na stvaranju mreže suradnih službi (socijalna skrb, uredi za zapošljavanje itd.)