Slobodna Dalmacija

Danas sam trebao doći kući, a prije pol sata im javim – novi teren još sedam dana. Žena je samo rekla: ‘Javim ti se kasnije...’ Kužiš, lega, a već sam sedamnaest dana ovdje – u nezgodan čas našli smo Valpovčanina Darka Vidošića (33), pirotehničara kojem teče trinaesta godina posla u kojem smrtna opasnost ni na sekundu ne prestaje

piše damir šarac snimio Joško Ponoš / CROPIX

Evo, kakav je posao, lega: svaki dan ti doma gledaju vijesti da vide jesi živ. Danas sam trebao doći kući, a prije pol sata im javim – novi teren još sedam dana. Žena je samo rekla: “Javim ti se kasnije...” Kužiš, lega, a već sam sedamnaest dana ovdje – u nezgodan čas našli smo Valpovčanina Darka Vidošića (33), pirotehničara kojem teče trinaesta godina posla u kojem smrtna opasnost ni na sekundu ne prestaje.

Darko je počeo s dvadeset, a sada je voditelj projekta razminiranja 241.823 kvadrata pustopoljine kod Žitnića blizu Drniša. Zaposlenik “Mungos-razminiranja”, kao mladac je stavio na sebe oklop i detektorom za metal i pipalicom počeo zarađivati kruh.

Seljaci u strašnoj opasnosti

- Lega, išao sam u vatrogasnu školu, posla nije bilo, a kako su mi tri brata bila u HV-u, kuća nam izgranatirana, rat mi je bilo vrlo blizu. Pa valjda tako ni straha velikog nisam imao. Završio sam pirotehnički tečaj i krenuo, prošao terena i terena, a mina ko u priči: u Tvrđavici kod Osijeka povadili smo ih 1800 u samo mjesec i pol. I kad ih je puno manje, kao ovdje, moraš svaki centimetar pretražit, ubost, izvadit sve sumnjivo. Najopasnije su pješačke rasprskavajuće, one koje iskoče pa puknu.

Pomažu li kevlarska odijela tada?

- E, lega, ne bih volio provjerit! Nema više labavo s miniranim zonama, djelatnici Hrvatskog centra za razminiranje ne dopuštaju približavanje mjestima odakle se čisti. Hrvatska je, nažalost, stekla i međunarodni ugled u ovim poslovima, pa se ozbiljan pristup čuva na svakom metru, a država s dvjestotinjak milijuna kuna financira vađenje tisuća mina zaostalih na bivšim ratnim područjima. Skupi se oko 40 milijuna od donatora, pa će ovim tempom državno područje biti čisto za desetak godina. Za razliku od Bosne, na primjer, gdje o čišćenju nebrojenih minskih polja skrbe samo donatori.

I taj podatak plaši.

Darkovi (ko)lege - još dvojica od trideset Mungosovih žitničkih pirotehničara - Požežanin Zdenko Oroz (45), s 14 godina staža, i Ivica Bogdanić (39), koji je devet godina u poslu, ulaze u priču.

Zdenko: Čistio sam Vukovar, Vinkovce, Županju, Pakrac, Lipik, Sisak, Petrinju, Karlovac, zadarsko, šibensko, splitsko, dubrovačko područje, Prevlaku... Svugdje je svoj problem, gore je bujno raslinje, mora se teren šišat pa pipat, u Dalmaciji je kamenjar, uvijek nešto puše, na Velebit smo se s 20 kila opreme penjali tri, četiri kilometra u brdo... Radno vrijeme traje pet sati i koncentracija ne smije pasti ni na trenutak.

- I još je nešto – upada Ivica – ako na popisu piše dvadeset mina, a ti nađeš osamnaest, nastane frka. Sve moraš ponovno. Te mine najčešće rašarafe lovci koji su nešto naučili u ratu o tome, seljaci naiđu pa ih bace... Tako nas zbunjuju, a sebe dovode u strašnu opasnost.

Tražimo prema zapisnicima

I ne traže pirotehničari samo mine, sve na što detektor metala zazuji, vadi se iz zemlje. Oroz nabraja novčiće, limenke, municiju, potkovice...

Ima tu i arheologije!

- Ima, nalazili smo stare novčiće, ekserčiće, medaljone i vrhove strelica. Pa smo nosili u muzeje, pravilo je da ostane na području gdje je nađeno.

Na što mislite u dugim satima tišine?

- Na posao. Dok si u svom kvadratu, nema lutanja misli. Obitelji su svakako svima prve, jer nas nema danima kad su tereni. Mnogim ljudima je to nastavak na rat, pa to vam izađe i po 17 godina stalne odijeljenosti. I znaš da se uvijek brinu zbog tebe, zbog toga je puno brakova pirotehničara u krizama. Ali ovdje si kao u vojsci ili na brodu – ne mrdaj.

Onda pati kičma?

- O da, stalno smo pognuti...

Ipak malo mrdnete?!

Malo se zabavimo, jasno je, nakon posla. Upoznali smo puno mještana i dragih ljudi. Kako gdje, poslije smjene zaigramo na karte, nogomet, kuglamo, s Dalmatincima na balote...

Naučili ste?

- Ih, a bacaš, itaš kako oni kažu... Ajd momci, zadnji nam je dan ovdje, moramo se spremat. Kući!

Ostajemo s pirotehničarom nadglednikom iz HCR-a Ivanom Benkovićem (37), iz Mače u Zagorju. Zanima nas kako razminirači znaju gdje su proklete naprave, sijane posvud u ratnom kaosu.

- Ima pravila, jer se vode zapisnici. Naime, svi očekuju da će osvojiti to područje i onda poskidati mine. Tako se zapisuje točan položaj. A ima, naravno, i onih koje su bez reda razbacane, tu imamo velikih muka s lociranjem.

Odakle zapisnici?

- Dio je zarobljen, a dio smo dobivali u ratnoj razmjeni, nešto je i naknadno skupljano. Velik je problem kasetno streljivo, oni zvončići koji su rasipani posvud, nalazili smo ih čak na Pašmanu i Ugljanu – kaže Ivan koji je i sam šest godina “badao” mine, a prije toga, od 1993. bio u ratu.

Od 1998. 24 smrtna slučaja

- Od 1998. godine među pirotehničarima smo imali 24 smrtna slučaja, u 2009. godini četiri, mnogi su ostali teški invalidi, a dosta ih je i teže oboljelo. Zadnji kolega je poginuo u siječnju kod Murvice. Kako skupljamo iskustvo, naši ljudi sve manje stradavaju. No, stalni stres često ostavlja posljedice, pa pirotehničari, iako redom mlađi ljudi, obolijevaju, primjerice, od šećerne bolesti – pojašnjava Ivica.

Plaće su u rasponu od šest do deset tisuća kuna, prati ih beneficirani radni staž i visoka osiguranja za “ne daj Bože”. Na terenu su prosječno 260 dana godišnje, pa nije teško shvatiti zbog čega im odvojenost od obitelji najteže pada.

- Znaš, često smo iskreno sretni kad završimo s češljanjem i nadzor pokaže da je sve u redu. Mine su vrag koji nikom ne treba, kad svrši vražji pir!

Na terenu 600 pirotehničara Predstojnik Hrvatskog centra za razminiranje Mladen Crnković kaže nam kako hrvatsko tlo trenutačno pretražuje oko 600 pirotehničara, zaposlenih u 27 specijaliziranih tvrtki, a ukupna površina minski sumnjivih prostora je 887 četvornih kilometara, dok je dosad očišćeno 318 četvornih kilometara. Od 1998. godine zaostale mine odnijele su ukupno 106 života, a s teškim tjelesnim ozljedama završilo je 120 ljudi. – Godišnje možemo sadašnjim kapacitetima, s 586 pirotehničara, 57 strojeva i 48 pasa, očistiti 67 kilometara kvadratnih. Još u 12 županija postoje minska polja, a u Dalmaciji je najzagađenije zadarsko područje. Razminira se po prioritetima, najprije gospodarski važna područja i tereni najbliže kućama, a najjače aktivnosti trebale bi se odvijati između 2012. i 2015. godine – zaključuje Crnković.