Slobodna Dalmacija

Ćurtić sa suprogm i sinom / Miroslav Kiš / CROPIX

Među tisućama stranaca koji su se zatekli na Haitiju 12. siječnja i preživjeli razorni potres nalazila su se i trojica Petrinjaca: Saša Ćurtić, Krunoslav Kolovica i Miroslav Vlašić.

Premda je Slobodna Dalmacija preko svojih izvora doznala da su se i oni našli na Haitiju tog kobnog dana, njihova imena nisu spominjana u izvješćima hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova kada se govorilo o Hrvatima na tome otoku i njihovoj sudbini.

– To nam je strašno smetalo, mi nismo na Haitiju inkognito, mi radimo za jednu talijansku kompaniju koja opskrbljuje hranom plave kacige UN-a diljem svijeta. Mi smo na Haitiju službeno i naše vlasti znaju za nas, ipak to nije bilo dovoljno da se sjete i pitaju kako smo, jesmo li živi - doznajemo od Saše Ćurtića, jednog od trojice Petrinjaca na Haitiju, koji je nedavno došao na kraći odmor doma i već se idućeg tjedna vraća natrag, u pakao Haitija.

Sašu, kojeg smo posjetili u njegovu domu u Nazorovoj ulici u Petrinji, prvi razorni potres zadesio je na radnom mjestu u velikom skladištu tvrtke ESCO za koju radi.

– Bio je kraj radnog dana i dogovarali smo se za sutrašnje zadatke. Odjednom smo osjetili da se sve oko nas trese i čuli smo stravičnu grmljavinu. Srećom je naš ured bio vrlo blizu izlaznim vratima, te smo istrčali iz zgrade. Gledali smo oko sebe kako se sve ruši, kako se zemlja giba u valovima.

Skočili smo s podesta na zemlju kako bismo bili što dalje od zidova koji se ruše. Potres je bio toliko razoran da nismo mogli stajati, popadali smo od valova na zemlji koja se gibala kao da smo na moru. Moj šef je nezgodno pao i slomio nogu, no iz naše grupe svi su preživjeli. Potresi su se nizali u serijama, prestali smo brojiti nakon 15 udara nakon prvog najrazornijeg - ističe Ćurtić.

Djelatnik ESCO-a dodaje kako su on i kolege Krunoslav Kolovica i Miroslav Vlašić, kao i drugi stranci noć nakon potresa proveli u bazi UN-a, koja je također jako oštećena. Nisu smjeli nikamo ići, spavali su na zemlji.

– Dva sata nakon potresa nazvao sam ženu doma u Petrinju, da joj kažem da sam živ i da je sve u redu. Zaboravio sam na razliku u vremenu, tako da moja Tanja nije ni znala o čemu pričam, jer sam je probudio u tri sata u noći i govorio o potresu i da sam živ i neozlijeđen - naglašava naš sugovornik.

Njegova supruga Tatjana tek je ujutro u srijedu 13. siječnja u sedam sati na vijestima shvatila o čemu se radi i u kakvoj je opasnosti bio njezin muž.

– Tada me primila panika, no ubrzo smo opet uspostavili kontakt i bili u vezi preko Facebooka - kaže Tatjana koja je, dodaje, navikla da je njen muž gotovo u svakodnevnoj opasnosti.

Ujutro su provjerili kakvo je stanje u njihovim stanovima, koji su u bogatijem dijelu Port-au-Princea. Vidjeli smo da su starije, siromašnije četvrti srušene do temelja, dok su noviji, bogataški dijelovi grada gotovo netaknuti.Tako su i naši ostali čitavi, ističe Saša, koji se teško oslobađa prizora užasa kojem je svjedočio.

 - Vidio sam stotine leševa ljudi uz cestu, ranjenike bez puno šanse da prežive, siromaštvo i užas kakvo mi ne možemo pojmiti - kaže, prisjećaći se da su odmah morali nastaviti svoj posao. Njihovi radni kolege Haićani su odmah došli raditi, iako gotovo nema obitelji u kojoj netko nije stradao. -

 Njima je posao i zarada koju ostvaruju radeći za UN toliko važna da ih ni smrt bliske osobe ne može odvojiti od njega - kaže Saša. Ističe kako je sada stanje puno bolje nego prvih dana, jer je pružanje pomoći ipak puno bolje organizirano. Na početku je bio kaos.

- Vidio sam tisuće ljudi kako bez vode, hrane... žive pod improviziranim šatorima, na plahtama, ili doslovce na ulici, vidio sam djecu koja sama lutaju ulicama. Pomoć do ljudi u tim improviziranim kampovima stizala je jako teško i sporo - kaže Petrinjac Saša Ćurtić, koji se idućeg tjedna vraća na svoj posao u Port-au-Prince.

Mate Piškor / EPEHA