Slobodna Dalmacija

Povratak na naslovnicu

SMS komentar pošaljite na 666555 sa ključnom riječi SLD, (3,72 kn/sms).

Bandiću u vikendici kraj Samobora našli tajnu kolekciju slika. Sad se s njima napokon može - slikat. Trogiranin

Detalji o usluzi >

Nedjeljna

Objavljeno 13.12.2009. u 11:12

Na djelo ‘svila nestala, škare ostale’, poduže se čeka u knjižarama

Irena Vrkljan: Tuđe biografije mjera su naših života

Zanimaju me isključivo biografije kao znak nečeg što je meni blisko ili što je put nečemu čemu bih ja rado išla; biografija kao neki uzor, kao jedna nesretna priča, kao omjer mojeg života s onima drugih SEnD kaže Vrkljan

Više od četrdeset godina, književnica i prevoditeljica Irena Vrkljan pripadnica je nemale svjetske skupine “dvostrukih bića”, kako je osobe s dvije adrese nazvao književnik Robert Musil. Sa suprugom Bennom Mayer Wehlackom, poznatim njemačkim književnikom, živi u dva grada, Berlinu i Zagrebu, što je vrlo naporno, ali, istaknula je u razgovoru, za pisanje pravedno, jer tako ni ona ni njezin suprug ne gube.

Rođena je 1930. u Beogradu, u koji joj je, putujući preko Varne i Graza, stigao otac deset godina ranije. Otamo je ponijela u mladenački zagrebački, poslije studentski i zreli berlinski život vrlo značajnu “sliku od nekad”: balu svile s uzorkom morskoga konjića i tupih škara s ukrasnim drškama koje su, odmjeravajući metražu po želji njezine majke, prepolovile konjića: “glava je ostala u bali svile na polici, a njegovo tijelo počivalo je u rubu davno iznošene suknje”.

Godine 1984. objavila je roman “Svila, škare”, prekretnički i po sudu kritičara Zdravka Zime jedan od najinovativnijih u hrvatskoj književnosti, a postupak kojim ga je pisala i koji je označen sintagmom “svila sjećanja”, postat će nit, svilena, mekana i blještava, na koju će nadovezati roman “Pisma mladoj ženi”, a onda i dva romana u izdanju Naklade Ljevak: “Naše ljubavi, naše bolesti” i “Sestra, kao iza stakla”.

U knjižnicama se za njezinu posljednju knjigu “Svila nestala, škare ostale”, tiskanu također u Nakladi Ljevak, kao uostalom i za njezinih deset ostali romana, stvara lista čekanja. Čita se nadušak jer svoje tzv. prisjećajuće pripovijedanje, ispovjednu prozu, namjenjuje sebi sličnima, onima “koji traže obris vlastitog i tuđeg života”.

Tako je i u Zagrebu, u kojem je radila na televiziji, birala ljude za svoje autorske filmove, snimila ih je 70-ak, o slikarima, kiparima, glumcima i književnicima: od Marina Tartaglije, Bojana Stupice, Miljenka Stančića do Bele Krleže i Vesne Parun – što se danas uistinu smatra kulturnom poviješću. A sada se upravo za Hrvatsku radioteleviziju montira dokumentarni film o njoj, pod nazivom “... osjećaji vremena... Irena Vrkljan”.

Vaša posljednja knjiga ‘Svila nestala, škare ostale’ doživljava se kao oproštajna. Je li to pravi dojam?

Nikad se ne zna koja će knjiga biti posljednja ili – oproštajna.

Kao biografkinji, je li Vam najvažnija živa istina ljudskog lika, što je, primjerice, smatrao osobito važnim francuski književnik Andre Gide? I koliko istine? Kakve istine?

Zanimaju me isključivo biografije kao znak nečeg što je meni blisko ili što je put nečemu čemu bih ja rado išla; biografija kao neki uzor, kao jedna nesretna priča, kao omjer mojeg života s onima drugih. Nikad me nisu zanimale intrige, kojih ima u svačijem životu, nego sam tražila uvijek ono što je najvažnije za mene u jednom životu, kao što je to, recimo, život Stančića, s kojim sam se družila dva i pol desetljeća, a da ne moram opisivati sve detalje, što sam čula, vidjela, zašto smo se svađali i sl. Bio mi je bitan, zapravo, umjetnički status.

Freud, kojeg često citirate u svojim knjigama, napisao je da svaku autobiografiju/biografiju obezvrjeđuje njihova lažljivost, zbog, prije svega, obzirnosti prema vlastitom ‘ja’, a onda i prema onima čije se biografije pišu i koji su još živi.

Zato ja takve biografije nisam ni pisala. Freud je bio u pravu, jer ako kažem da pišem svoju autobiografiju, moram, naravno, iznositi autobiografske podatke, a ja to nisam htjela. Po mojem mišljenju, nije važno koga sam sve poznavala, niti me zanima tko me je sve mrzio, tko me nije mrzio… Uvijek su me zanimala samo razmišljanja o nečijem životu, ili vlastitom, stavovi, kako smo se razvijali, u što smo se razvijali, što nam je duhovno bilo važno.

Kako ste rješavali odnos između fikcije i činjenica, stvarnoga života i njegove umjetničke obrade?

Pokušala sam to pretvoriti u literaturu, dati pisani tekst o nečemu, a ne dokumentarnu autobiografiju. Bitan mi je bio stav koji se u životu razvio, je li se razvio, stradavamo li zato što se ne možemo naći, odnosi kakvi bi mogli biti, a kakvi nisu, moramo li biti na strani pobjednika ili gubitnika… Odlučila sam se za tzv. sjenovitu stazu. Netko možda voli više biti na rasvjeti, ja ne. Nedavno mi je jedna profesorica filozofije na sveučilištu Humboldt rekla da me čitaju njezini studenti, pogotovo hrvatska djeca koja su rođena u Berlinu, treća generacija, i to dečki, ne cure, zato što im – a da ne izričem neke stavove ili neke presude – opisujem stanja. Moji čitatelji i čitateljice sigurno osjećaju da ja ne lomim koplja.

Jesu li Vaši čitatelji intelektualci?

Mislim da ne. Dobivam pisma od vrlo jednostavnih žena i ljudi, kao i od onih koji se bave intelektualnim zanimanjima.

 Irena Vrkljan i njezin muž Benno Mayer Wehlack
 nakon vjenčanja
Pišete biografije vrlo poznatih ljudi, ali i anonimnih, emigranata, apartida, neuspjelih, neostvarenih, Vaših ‘nježnih i žalosnih suputnika’, ljudi bršljanova, koji se svijaju oko drugih… Želite li njihovim životima dati i sliku vremena, otisak duša?

Za mene je to svakako knjiga vremena, jer sam ovdje u Berlinu vidjela kad su došli prvi gastarbajteri, i budući da nisu znali jezik, za njih sam jako puno prevodila. Upoznala sam žene koje su došle na tzv. privremeni rad s 18 godina, slušala sam njihove priče, što je za mene bilo jako važno i upečatljivo, jer je moj život bio sasvim drugačiji, moje su priče i sudbine bile sasvim drugačije. Kad je počeo rat, našoj sam djeci, koja su došla iz raznih hrvatskih gradova, većih i manjih, davala literarne satove, tek toliko da nešto čine, i ona su mi pričala o svojim životima. Sve što sam doživjela, ulazi i u moje knjige. Ima sigurno ljudi koji se nikad nisu kretali u krugovima izvan svojeg koda, koji su stalno među novinarima, glumcima, kolegama s fakulteta i sl. Ja se krećem puno šire, razgovaram i s konobaricama, one mi pričaju o svojem životu, čak čitaju i moje knjige. Mene zanimaju takvi životi, a klonim se bogataša.

Knjigu ‘Naše ljubavi, naše bolesti’ završavate pitanjem: ‘Koji je smisao tih gubitaka? Zar je to sve?’

To je pitanje za godine u kojima sam ja sada. Pitanje treba li čovjek proživjeti sve gubitke ili, možda, s nekim otići ranije, ali u rukama smo sudbine i ona odlučuje kad će se naš odlazak dogoditi.

Isto tako, muči Vas: sjećati se ili zaboraviti? Pamtiti? U jednom trenutku rekli ste mi da nije dobro dugo živjeti. I to je, na kraju, ta mudrost?

Mislim da nije dobro dugo živjeti, ali što tu čovjek može. Možda bi ponekad bilo dobro zaboraviti neke stvari, samo ja nisam taj tip, ja pamtim, pišem i pokušavam ne biti previše pesimistična u pisanju. Ljudi mi govore da su moje knjige žalosne, ali da ih ne rastužuju, nego, dapače, da im osmišljavaju život. Ali, naravno, što ja osjećam u ovom vremenu, nakon rata pogotovo, to nisam napisala, nisam time htjela opterećivati ljude.

Gubite li volju za pisanjem u ovakvom, našem vremenu?

Ne, nisam gubila, ali sada, poslije ovakvih knjiga, sigurno ću napraviti jednu malu stanku, jednostavno zato da nađem nešto što ću moći obuhvatiti tračkom nade.

Je li sve teže naći nadu i kakvu nadu tražite?

Ne mogu na to pitanje odgovoriti. Nada je poput budućnosti koju ne možemo predvidjeti.

Neke Vaše kolegice u Zagrebu, isto velike pjesnikinje, misle da ste Vi u puno boljoj situaciji od njih zato što ste uspjeli stvoriti oko sebe takvo okruženje, izabrati duhovne suputnike, pa i supruge, književnike Zvonimira Goloba i Benna, s kojima ste mogli razgovarati i zajedno stvarati.

A, to nije samo sreća. Imati te suputnike, znači i rad, brinuti se o njima, znači pomoći im, čuti njihove probleme, ne monologizirati samo o sebi. Prijateljstva ne padaju s neba, nego se stvaraju slično kao što se odgajaju djeca.

I onda se ljubav, tj. trud uzvraća?

Čovjek ne treba očekivati da će puno dobiti od drugih, nego treba dati i dobiti u nekom omjeru. Nikad nisam bila spremna samo davati, dajem, a da ne dobivam ništa zauzvrat.

anđelka mustapić

Branko Miljković

Jedan od najboljih pjesnika koje sam poznavala. Rođen 1934., zbog jedne nesretne ljubavi seli 1959. iz Beograda u Zagreb.

Tad smo ga Z.G. i ja upoznali. Rastrgan čovjek, zapravo očajnik. 11. veljače 1962. sjedimo s njim u Društvu književnika, osjećamo da ne može biti sam, da je nemiran. Tog poslijepodneva nije pio. Satima razgovaramo s njim, sve do večeri, ne želimo ga ostaviti samoga. No, onda je ustao i rekao da ide kući i da će pisati. Ne želi da ga pratimo.

Svi smo mrtvi umorni. Ali onda je, izgleda, sreo nekog s kim je sve do kasno u noć pio. Posljednji put su ga vidjeli oko 23 sata kod Kazališne kavane. Više nije bio trijezan. Iste se večeri Branko Miljković objesio u šumici kod Ksavera. Bili smo neopisivo žalosni, utučeni, jer mu nismo mogli pomoći, ali možda se to i nije više moglo. Možda je već dugo za sve bilo prekasno.’

Miljenko Stančić

Stančić je bio visok dva metra i imao je 130 kilograma. Nosio je na sebi uvijek po nekoliko pulovera, na glavi šešir i u sobi, a hlače i cipele bile su stare i kad je imao kuću. Govorio je, moja je soba kocka leda, linije na slikama samo su znaci ovdašnjih bolesti, ne mogu otići u Pariz, što bih to trebao kao slikar, ne želim poći tim putem, to je isuviše daleko, moja je mjera provincija, i to će uvijek ostati, žuto svjetlo, mogu me svi...

Kod kuće je imao sve knjige muzeja koje nije mogao posjetiti, ni u jednom hotelu za njega nije bilo kreveta. More je vidio kao dijete samo jednom, bio je uzbuđen, padao je snijeg kad su stigli i tako je otac s njim sjeo u prvi vlak koji se vraćao natrag i tako ni to nije bilo ništa. Plašio se kolere, kuge, riblje kosti u grlu.

Zatim nije više htio slikati one slike koje svi žele, sve više je pronicao u bit prisila, posvađao se s pola grada, kupovao za svoje studente na Akademiji vino i hranu, imao tisuće strahova, ljeti je u sobi gorjela električna peć i zatim je našao liječnika koji ga je liječio kod kuće, njegov krevet u bolnici bio je prazan, koji ga nije mučio kad je došlo vrijeme odlaska i kad su ga odvezli u bolnicu, koji je satima sjedio pokraj njega, držao njegove ruke, plakao i nakon njegove smrti napisao dugu pjesmu.

Otkad on više ne živi izmijenila se domovina, veliki dio mog života otišao je s njim, debelo dijete slika nestalo je u nepovrat i šuti.’

Paul Celan

‘Bio je pjesnik koji je osjećao kako su vremena poezije nakon Drugog svjetskog rata ugrožena. Njegova su biografija, tragedija i poezija duboko povezane s vremenom njegove mladosti, s vremenom straha i gubitaka. Celan upoznaje u Parizu Gisele, mladu slikaricu i ona je bila i ostala njegova velika ljubav. Brak, jedan sin, oskudan život od pisanja i slikanja, uzajamna pomoć, razumijevanje.

Kad je bolest prevladala tu ljubav? Celan piše, ali sve češće ga potresaju uspomene na ratne strahote, on se sve češće ne oslobađa osjećaja beskućnosti, a nesretne literarne afere s Claire Goll dovode ga u fazu manije proganjanja.

Gisele ga više ne uspijeva smiriti. A kad je jednog dana, sjedeći u vlaku preko puta Gisele, koja je oko vrata nosila žuti šal, skočio i skoro je udavio vičići: Žuta zvijezda, žuta zvijezda, oni dolaze po nas! – tada je prvi put završio na psihijatriji.’


Komentari Morate se prijaviti da biste komentirali članak.

Trenutno nema komentara!