| Premda se mit iz komunističkog doba o ‘nemiješanju Crkve u politiku’ relativno često čuje, skandalozno je da takav stav zastupa intelektualka i političarka koja je čak najavila kandidaturu za predsjednicu Hrvatske |
| piše ivan miklenić |
U ovo vrijeme velikih nejasnoća i razilaženja je li stockholmsko potpisivanje Sporazuma o arbitraži za Hrvatsku i njezinu budućnost štetno ili korisno, pozornost javnosti privlači jedan, čini se, neiskorjenjivi mit bez kojega nije mogla proći ni javna rasprava pred saborsko izjašnjavanje o tom sporazumu.
Kao što je poznato, u toj javnoj raspravi sudjelovala je i Komisija Hrvatske biskupske konferencije Iustitia et pax koja se cjelokupnoj javnosti obratila svojom izjavom u kojoj je, među ostalim, upozorila da Sporazum o arbitraži sav rizik stavlja na stranu Hrvatske, a Slovenija po tom sporazumu može samo dobiti ili ne dobiti, ali ništa od svoga ne može izgubiti.
U tu javnu raspravu o (ne)prihvatljivosti Sporazuma o arbitraži, uključili su se mnogi kolektivni društveni subjekti, neformalna skupina intelektualaca - i to prvi put u novijoj hrvatskoj povijesti zajedno od lijeve do desne političke orijentacije -kao i brojni pojedinci, no samo je Crkvi javno poručeno da je njezino oglašavanje “neustavno miješanje u politiku”.
Živahna ‘stara svijest’
Sa stranice Jutarnjeg lista (od ponedjeljka 2. studenoga str. 7.) tu je poruku prenio krupni naslov: “Pusić: Ovo je neustavno miješanje Crkve u politiku”, te dio teksta u kojem se kaže: “Vesna Pusić, potpredsjednica HNS-a, smatra da se Crkva treba suzdržati od ocjena iznesenih u priopćenju jer je riječ o odluci legitimnih predstavnika vlasti. ‘Ovo je direktno ulaženje Crkve u politiku’ - smatra Vesna Pusić.”
Te riječi, budući da nisu demantirane, valja smatrati autentičnima, a podatak da su to riječi iskusne političarke, potpredsjednice parlamentarne stranke, predsjednice Nacionalnog odbora za praćenje pregovara s EU-om i sveučilišne profesorice, izaziva s aspekta stvarne demokracije šok i nevjericu.
Premda se taj mit iz komunističkog doba o “nemiješanju Crkve u politiku” relativno često čuje u suvremenoj hrvatskoj javnosti, pa ima čak i građana koji se deklariraju kao katolici, a da ipak zagovaraju taj mit, skandalozno je da takav stav početkom 21. stoljeća zastupa intelektualka i političarka koja je čak najavila kandidaturu za predsjednicu Hrvatske.
Opetovano pojavljivanje takvoga stava u hrvatskoj javnosti jedan je od suvremenih “znakova vremena” koji otkriva neke od bitnih elemenata u suvremenoj svijesti hrvatske nacije pa ga je potrebno što bolje razumjeti.
U demokratskom društvu, koje je, čini se, za suvremeno hrvatsko društvo još daleki cilj, uz poštivanje pozitivnih “pravila igre” baš se svatko, bilo pravna bilo fizička osoba, ima pravo “miješati u politiku” javnim iznošenjem svojih stavova i tako, u dobroj vjeri, pokušati utjecati na one koji su ovlašteni odlučivati.
Tko god u današnjoj Hrvatskoj osporava ijednoj pravnoj ili fizičkoj osobi da se javno očituje o bilo kojem društveno relevantnom pitanju, otkriva da ni u onom najelementarnijem ne razumije demokraciju ni duh demokratskog društva. Učestalo u javnosti ponavljanje mita o “nemiješanju Crkve u politiku” kao suvremeni “znak vremena” otkriva ponajprije ozbiljan nedostatak elementarne političke kulture u suvremenom hrvatskom društvu.
To po sebi ne bi trebalo biti iznenađujuće za društvo koje je desetljećima bilo indoktrinirano avangardizmom Partije koja je jedina bila pozvana baviti se politikom, no to ipak jest iznenađujuće jer je prošlo gotovo dva desetljeća od uspostave višestranačkog sustava u Hrvatskoj.
Taj “znak vremena” također otkriva da proces tranzicije nije još uvijek svladao i pobijedio naslijeđenu “staru svijest” pa ona i dalje živi u znatnom dijelu političara i medijskih djelatnika koji su na javnoj sceni, a da se ne govori o onima koji su bili u prvim redovima u prošlom režimu a sada djeluju iza javne scene. Mnogo je pokazatelja da je upravo u toj “staroj svijesti” korijen mnogih teških problema i devijacija suvremenoga hrvatskoga društva.
Tko se (ne) raduje
U demokratskom društvu, u kojem vlada stvarna pluralnost, kako politička i ideološka, tako i svjetonazorska, važan je i dragocjen doprinos svih udruga civilnoga društva i svih pojedinaca ako je taj doprinos u službi društva, a ne grupnih ili pojedinačnih interesa.
Sve osobe s izgrađenom demokratskom sviješću ne mogu se ne radovati svakom stvarnom doprinosu, pa i doprinosu Crkve zajedničkome dobru hrvatskoga društva, kako onome doprinosu u više od 13-stoljetnoj povijesti, tako i aktualnom.
Crkva, usprkos svom ograničavajućem ljudskom faktoru, nastoji živjeti i ostvarivati univerzalne vrijednosti, nudi na prihvaćanje u slobodi suvremenim sugrađanima sasvim novi pogled na život oslonjen na transcendentalnost, neugasivo svjetlo i neiskorjenjivu nadu, pa se nameće pitanje: zašto je nekima ipak nepoželjan doprinos Crkve suvremenom hrvatskom društvu?