Umro je Marin slikar. Hvarski. Kad umre slikar, ko da svijet na trenutak stane, ko da mreška žalosti prostruji prije nego će se sve nastaviti kao da se ništa dogodilo nije. Umro je slikar Marin iznenada. Od srca. A uvijek je imao viška srca. I viška emocija, kreacije, ideja, radoznalosti, topline, vječne slikarske dileme.
Marin slikar je bio boem od glave do pete. A nije mu to uvijek bilo lako. Marin slikar, Zagrepčanin koji je prije 30 godina zapeo na škoju u svom idealnom gradu, volio je Hvar kao ništa drugo. Dragi su mu bili i Stari Grad, i mali Dol, koji je posljednjih godina bio njegova i Marinkina Provansa. Duževića dvori u Dolu uvijek su bili puni djece koja su kod Marina i Marinke kroz igru učila slikati. Ali grad Hvar...
Marinovi akvareli su kronike frivolnih hvarskih ljeta, nigdje nisu takva, lagano erotična, puna nadanja, izgubljenih, očekivanih ili dočekanih ljubavi, novih ljudi, brodova, svjetskih priča i malih intimnih vodvilja. “Milijun” priča je u tim Marinovim kronikama hvarskih ljeta. Još večer prije sjedili smo u ugodnoj ljetnoj ćakuli na jednoj hvarskoj terasi.
Marin je opet u Hvaru, veselio se svom hvarskom ljetu od slikanja i druženja. Iscrpljen od udara od prije nekoliko dana, za koji se šalio: “Vrag je došal po svoje, ali se predomislil”, pričao je o svojim planovima, izložbi na Jelačić placu, projektu “ArtApsurd”... a onda ujutro vijest: Umro je Marin. Nemoguće!
Uvijek je govorio da će kad mu dođe vrijeme od umiranja otići gore na vrh Biokova i to odraditi sam kao Indijanac. Marin, uvijek se tako potpisivao i malo tko mu zna prezime Ribarić, bio je dobra duša Hvara. Godinama je Marinov atelje funkcionirao kao tinel grada Hvara. Falit će Hvaru Marin, falit će nam...
Meri ŠILOVIĆ
Ljubica VUKO