nakon zajedničke večere, ugledni arhitekt i zastupnik otkriva kako je i zašto njegov prijatelj podnio ostavku
| Inozemni razlozi Kako drugačije kazati Europi da je izgubila vjerodostojnost u svoj smisao postojanja kad protivno njezinoj volji Slovenija blokira naše pregovore |
| PIŠE JERKO ROŠIN |
Četvrtak, 25. 06. POJEO ME ZAGREB
Pojeo me Zagreb. Više nemam vremena ni za Split, a kamoli Milnu. Ubija me što moram biti aktivan na obje strane Markova trga. Spašava me što vidim da se nekakav rezultat ipak može postići (ali se troši prevelika energija). No, sreća je što sam još ‘‘mlad’’ i što adrenalin funkcionira.
Danas je poslije duže vremena praznik i dan odmora i odlučili smo napokon poći na Brač, umjesto uobičajenog subotnjeg/nedjeljnog odlaska u ured nadoknađivati zaostatke u mom ‘‘pravom poslu’’. U Milni nismo bili od 01. 09. prošle godine.
Doduše, Đ i ja smo bili u Milni za Dan mrtvih, ali samo do groblja, i još dva puta u vrijeme kampanje za izbore, ali kuću nismo ni vidjeli. Listajući SD na trajektu, ne vidim da se do Dana državnosti baš puno drži, iako su mnogi dali sebe za državu koju se generacijama sanjalo.
A ni vrijeme nije baš za pohvalit se, mada za ležanje na kauču to baš i nije puno važno. Popodne ćakula s Lovrom Kuščevićem o Braču i bračkom HDZ-u. Njegov udio u velikoj pobjedi HDZ-a na Braču vrlo je velik: u osam bračkih mjesta imamo jednoga gradonačelnika i pet načelnika, te sedam predsjednika vijeća. Malo je falilo da imamo sve.
Brač je postao jedan od glavnih bastiona HDZ-a jer ljudi vide koliko se na Braču zadnjih godina uznapredovalo u svemu.
Petak, 26. 06. OPROST OD KOPANJA
Buđenje u našoj kući u Milni redovito je izvanredan doživljaj, a bio bi mi vjerojatno još i bolji kad bih se dizao iz postelje malo ranije. No, ovako Đ meni pripremi doručak, a ne ja njoj, što mi bude utjeha za uskraćeni dio jutra.
Ove godine dao sam joj oprost od kopanja, sađenja i presađivanja (što je ona do sada vrlo dobro, redovito i uredno obavljala), no stanje vrta svejedno je bilo na visoko profesionalnoj razini zahvaljujući činjenici da smo imali nekoga da o tome brine.
Znate li vi čitatelji nekoga tko je spreman, dakako, za novce, a ne besplatno, prekopati nekome vrtal, ne za sadnju krumpira, već za kadulju, ružmarin ili lavandu? Imao bi na Braču puno posla.
U Supetru razgovori oko neophodne nabave uređaja za ultrazvuk. Već dugo o tome razgovaramo, novci su obećani ali ne i uplaćeni. Naravno da ću pomoći da se to i ostvari, a Brač to svakako zaslužuje.
Subota, 27. 06. LIJENO JUTRO U MILNI
Lijeno jutro, duži doručak, paket novina, Đ i ja na terasi. Skoknuli do prijatelja čestitati kćerino crkveno vjenčanje. Ručak na terasi, popodne ‘‘ubio’’ oko na kauču, navečer TV, crno vino, postelja.
Nedjelja, 28. 06. O JAPANSKOM RESTORANU S KERUMOM
Buđenje uz grome i povodanj. Obožavam snagu prirode, ali dosta je više vode ovu godinu. I za masline i za lozu dobro je došlo, ali ljeto je, turisti, poslije dugo vremena meni slobodan vikend. Mudantine još nisam ni vidio, a kamoli smočio. Nisam bio ni na misi.
Rano popodne trajektom za Split, jer se moram naći sa Željkom Kerumom kako bismo dogovorili mogućnost otvaranja japanskog restorana u Splitu. U trajektu sam najradije u svom autu; miran, a mogu i spustit sic. U Supetru onako usput jedan sastanak.
Ponedjeljak, 29. 06. MOLIM SAMO PET MINUTA
Gotovo da sam se zaželio ureda; projektiranja u svakom slučaju jesam ali ipak ne toliko da bih plaćao da mogu projektirati. Sređivanje pošte, pregled e-maila, obilazak stolova, pa mobitel, mobitel, mobitel…
A onda i ja mobitelom čestitanje Sv. Petra i Pavla onima kojih sam se sjetio. Puno njih me moli za pet minuta, ali nisi se ni okrenuo već je ručak. Tomin današnji menu: juha, lešo teletina, ‘‘pomična’’ šalša, restani i štrudel za popodne.
Mada je ručak, nekima se ipak moram javiti na telefon, pa tako i Kruni. Hoću li napisati Dnevnik za SD, umjesto da me prate 24 sata. Sabor im je dosadan.
Utorak, 30. 06. UKRCAVANJE U KAMIONE
Polupekarskim avionom za Zagreb jer sinoć nisam mogao s Đ, mojim stalnim šoferom krenuti autom. Ovdje moram na trenutak otvoriti zagradu (Kruno, ako budem morao napisati koga sam sve sreo i o čemu smo bar imalo važno razgovarali, trebat će mi cijela SD!).
U Saboru smo počeli glasovanjem o zakonima koji bi trebali stupiti na snagu već 01. 07. i za koje je potrebno imati apsolutnu većinu glasova, dakle, barem 77. Zapelo se na jednom Šeksovu amandmanu kojim se omogućuje revizija nekih procesa iz povijesti poput onog Stepinčeva i Hebrangova.
Oporba je htjela svakako onemogućiti usvajanje zakona što bi značilo odgodu primjene barem za šest mjeseci, iako načelno nisu imali ništa protiv. Ni Šeksov apel s govornice i pozivi na zdravi razum nisu pomogli pa je preostalo samo glasovanje uz sigurnost da ćemo imati 77 ‘‘za’’.
I bilo je tako. A onda je krenula maratonska rasprava o kamionima i Rončeviću i pokazala kako neki saborski zastupnici baš i ne priznaju trodiobu vlasti, već u Saboru - zakonodavnom tijelu pokušavaju donijeti presudu koju sudbeni dio vlasti nije.
Ručak u saborskom restoranu s najčešćim saborskim družbenicima Marijom Zubovićem i Vedranom Rožićem i odmah nakon toga sastanak s Majom, tajnicom odbora koji vodim kako bi pripremili sjednice odbora za srijedu i četvrtak.
Usput rješavam predstavke i molbe raznih vrsta prijatelja, poznanika, poslovnih partnera i stranačkih kolega. Povratak u sabornicu i ponovno ‘‘ukrcavanje u kamione’’ vozeći se prašnjavim raspravama skoro do pet popodne. Bojim se da neće bit ništa od moje rasprave o poticajima u poljoprivredi.
Srijeda, 01. 07. DAN D
Sinoć najavljeni izvanredni sastanak Kluba HDZ-a za 9.30 sati prebačen je za sat kasnije. Što je tema sastanka, nitko ne zna ali, prema ‘‘govoru tijela’’, slute se nekakve smjene. U međuvremenu sam odradio sjednicu Odbora za prostorno uređenje i graditeljstvo s meni važnom temom ‘‘Izvješće o učincima provedbe Zakona o otocima u 2008. godini’’ i primio dvoje kojima treba u nečemu pomoći. A onda je počelo.
U maloj dvorani bio sam među prvima. Kako je tko ulazio, zrak je postajao sve teži a oči pridošlica pitale su ono što se usta nisu usudila. Ni lica ministara nisu izgledala ništa ‘‘pametnije’’ od naših saborskih, tako da je sve izgledalo kao u nekom dobro režiranom filmu u kojem napetost toliko naraste da jedva čekaš rasplet bez obzira na to kakav će biti.
Svoju napetost razbijao sam ‘‘strišavajući’’ Dragana Primorca, koji je sjedio ispred mene, po ‘‘ćupici’’, kao što smo nekad činili onome koji se friško ošišao. Primijetio sam da još uvijek nema Marija Zubovića u dvorani pa sam se pobojao da ne zakasni.
Javio mi se na mobitel i rekao da je ostao u sabornici kao jedini HDZ-ov zastupnik (budući da je saborska sjednica išla dalje s dnevnim redom bez obzira na naš sastanak kluba), ali da on ionako zna o čemu će se govoriti. ‘‘Mario’’, zavapio sam, ‘‘reci mi što se događa, što se sprema, o čemu se radi?’’
Samo mi je odgovorio: ‘‘Bit će bolno, bit će jako bolno!’’ Promislio sam na lexaurin i imam li ga negdje u svojoj sobi u Saboru. I bilo je. U društvu nekolicine HDZ-ovih ‘‘patrijarha’’ u dvoranu je ušao i Ivo Sanader, uobičajeno elegantno odjeven u tamno odijelo. no ovaj put izgledao je nekako posebno svečano. Sjeo je za katedru u sredinu, uz Luku Bebića i Ivana Jarnjaka, s jedne strane, te Vladimira Šeksa i Andriju Hebranga, s druge, i mirno, kao da priča o tome što je čitao u novinama, objavio je kako se neće kandidirati za predsjednika države i da se sasvim povlači iz politike napuštajući mjesto predsjednika Vlade i predsjednika stranke. Bum! Svi smo ostali kao ‘‘neka stvar’’, nismo se niti međusobno pogledali.
Da je dugo o tome mislio i konačno odlučio, a kad on odluči, to se više ne može promijeniti. Dodao je, citirajući sv. Pavla: ‘‘Dobar sam boj bio, trku završio, a obraz sačuvao!’’ Zašto je donio takvu odluku? Razlozi su u prvom redu osobni. Mora se odmoriti, ali odlazi da bi se jednom vratio. Stranku ne napušta i ostat će kao ‘‘počasni predsjednik’’ s pravom glasa. Hvala Bogu, nije bolestan i to nije razlog.
Bježi li zbog krize ili Slovenije? Ne, nema razloga i nikad do sada nije se bojao izazova. No, start Švedske kao predsjedavajuće EU-a u ovom drugom polugodištu 2009., sudeći po izjavi Bildta, nije baš s OK predznakom. Njegova ostavka bit će vjerojatno i šok za zemlje članice EU-a, no one i moraju znati kako su prešle sve granice.
On je odradio svoju dionicu, dvadesetak godina u politici, desetak na čelu stranke i šest kao premijer. Što ostavlja? Hrvatsku međunarodno afirmiranu i sve zreliju demokratsku državu. Ako se deblokiraju pregovori, Hrvatska je u stanju u roku 3-5 mjeseci zatvoriti sva pregovaračka poglavlja.
Kako dalje bez Sanadera? Ne treba novi Sanader, kao što nije trebao ni novi Tuđman. Na kraju je predložio Jadranku Kosor (danas joj je rođendan) kao svoju nasljednicu na mjestu predsjednice Vlade i HDZ-a te rekonstrukciju Vlade i vrha stranke.
Sve što smo čuli trebalo je bit tajna do dva sata i izvanredne presice za medije, ali nije prošlo puno i počeli su telefoni od svakuda. Pa i Kruno nudeći mi dvije stranice umjesto jedne za ovaj dnevnik. Problem je samo kad stići pisati uza sve ostalo. Što se dogodilo? Što ovo znači? Nešto ti je sigurno rekao! Od kada ti to znaš?
Četvrtak, 02. 07. DAN POSLIJE
Noć nije bila baš najbolja, ali dan je sve bolji i jasniji. Govore mi: ‘‘Ti si mu prijatelj, ti sigurno znaš!’’ A što znam? Prvo, Ivi treba vjerovati jer do sada nije bilo razloga da se može sumnjati u njegove namjere i ja mu vjerujem. Ne samo kao prijatelj već i funkciji koju je obnašao.
Znam da sve odluke donosi vrlo promišljeno i racionalno pa da je tako i ovaj put, ma kako izgledalo sve ovo skupa zabrinjavajuće, neobično i čudno. Neobjašnjivo, kao kad netko u šahovskoj partiji žrtvuje figuru a ti promisliš je li ovaj normalan.
Na kraju on matira. Kad bi svi ljudski potezi bili svima predvidljivi ili ‘‘pročitljivi’’, ne bi se jedni razlikovali od drugih. Ivo Sanader promišlja puno poteza unaprijed, u to možete biti sigurni. Pa koja onda misao može stajati iza odluke o ostavci? Političko promišljanje kaže da je postojeći i raspoloživi politički instrumentarij nekako postao neefikasan i da ne postoji više puno šanse da se njime postigne značajan rezultat na vanjskom i na unutarnjem planu.
Jedino što može izazvati pozitivne promjene je metoda šoka. Nečega što će te potresti i izazvati na reakciju, umjesto da čekaš da se stvari dogode same od sebe zadržavajući pravo da budeš zadovoljan ili ne i, dakako, pravo na kritiku, grintanje, prigovaranje, traženje svojih prava bez obzira na to koliko su na štetu nekog drugog.
Kako drugačije kazati Europi da je izgubila vjerodostojnost u svoj smisao postojanja kad protivno njezinoj volji Slovenija blokira naše pristupne pregovore. Kako drugačije kazati da ‘‘olirehnoviranje’’ znači ‘‘biti jalov’’ i da nam taj gospodin nije ništa pomogao.
EU očito treba renoviranje, a mi bi bili spremni u manje od pola godine kad bi netko otvorio vrata. No, trebaju i promisliti bi li netko uopće htio tamo gdje ga neće, ili hoće ako ‘‘kala gaće’’. Sanader je učinio ono što nitko nikad ne bi: odrekao se vlasti (i tobožnje slasti), premda nije morao da bi kazao: ‘‘No more!’’, dosta je.
Zato je već pred mjesec dana na sastanku europskih pučkih stranaka onako kritički govorio o EU, govorom za koji su mnogi rekli kako pomalo iskače od standarda po svojoj oštrini. Je li već onda njegova odluka o ostavci bila konačna? Šok na domaćem planu? Apsolutno, to svi mediji dokazuju i privatne rasprave koje se vode.
Šok ne bi li se probudili i shvatili da su vremena objektivno teška, svugdje pa i kod nas. Kod nas još i nisu toliko, koliko vidiš okolo nas. Svi bi htjeli jeftine stanove, ali da ih se puno ne gradi, jeftini kruh, ali da otkupna cijena brašna bude visoka, nova zaposlenja, ali da se ne gradi, hotele, a da priroda ostane očuvana, novac od turizma, ali da gosti ostanu doma, dovoljno struje, a bez nuklearnih i termocentrala, jeftinu, ali zdravu hranu…, u konačnici i zaposlenje bez puno rada.
Očito to nije moguće i više ne možemo gledati samo sebe ma koliko mi to htjeli. Hoće li Sanaderova šok terapija pomoći, vidjet ćemo. Neki koji su tražili da siđe s vlasti sad mu zamjeraju da odlazi i ostavlja zemlju bez vođe (a svašta su govorili o vođi). Bježi li Sanader od problema? Do sada nije nikad, pa zašto bi sad.
Općenito, ne shvaćajući razloge ostavke a ne vjerujući u njegovu promišljenost, svi su skloni izmišljati moguće razloge u nekoj DOSSIER-X zoni, umjesto promišljati o sutrašnjici bez Sanadera na čelu. I građani i mediji i HDZ-ovci. I Hrvatsku i stranku ostavlja snažne. RH na međunarodnom planu nikad u povijesti nije bila jača, a na domaćem planu demokratskija čuvajući istodobno temeljne vrijednosti svog svjetonazora.
HDZ je najjača stranka u državi i koliko god da joj je stvarna snaga ovisila o lideru, oba dosadašnja predsjednika stranke gradili su sebe na njoj samoj. Zašto to ne bi bilo i sada i sutra? Govore o udaru ‘‘desne frakcije’’ i njenom utjecaju na Sanaderov odlazak. Pa Sanader je upravo taj koji je pobijedio, i to odavno, tu desnicu i doveo do promjena koje su konačne i na kojima se nastavlja graditi naše sutra.
Je li se Sanader umorio? Ja mislim da je, a i tko ne bi na takvom mjestu ako se tim poslom želi odgovorno baviti. Kao čovjeka ga sasvim razumijem, jer ja to ne bih mogao obavljati ni za kakve novce na svijetu i trpjeti da te mediji stalno i nemilosrdno napadaju držeći da su oni uvijek u pravu, bez obzira koliko su im teze utemeljene ili čak pisali laži.
Dobronamjernost je teško naći. No, ako to spada u opis radnog mjesta, onda i to radno mjesto može ostati i bez onoga tko ga obavlja. Mislim da je kod Ive došlo i do običnog, ljudski razumljivog ‘‘zamora materijala’’. A treba promisliti i na ’’zamor materijala’’ cijele obitelji, pa i mogućeg njenog utjecaja na ovu ostavku.
Nije Sanader obvezan samo državi, pred oltarom je dao i neka druga obećanja. Sanader i ja? I taj odnos zaslužuje komentar, no samo u političkom smislu, jer se na privatnom planu ništa ne mijenja. Vjera u opravdanost Sanaderovih ideja izvukla me iz HDZ-ove ilegale na javni nastup pa sam se priključio oficijelnoj politici kako bih odradio svoj dio zadatka.
Je li me Sanader izdao svojom ostavkom? Je, ali mi je sasvim jasno da su mu ciljevi opravdani. Nije on mene izdao ništa više nogoli mnoge druge koje je povukao za sobom svojom osobnošću. Ja ostajem na ‘‘busiji’’ koju sam zauzeo neovisno o njegovu odlasku, možda gubim efikasnost koju sam imao, a možda i dobivam neku drugu koju mi nove okolnosti otvaraju. Ivo Sanader odlazi na vrhuncu karijere, kao malo tko uopće u povijesti, bez poraza ‘‘u ringu’’, no s neugaslim izgledima da se ponovno vrati već do koju godinu.
Da vam govorim što sam još sve danas radio, s kim sam razgovarao, što sam sve čuo, nema smisla. Kruni je ionako ovaj dio najvažniji. Dakako, ima još toga vrlo zanimljivoga, ali je prerano o tome govoriti.
Čini mi se da je još jedino važno napomenuti da mi je četvrtak završio večerom s nekoliko sati već bivšim predsjednikom Vlade, u vrlo ugodnom društvu i uz zanimljivu ćakulu. Izgledao je vrlo opušteno, mirno i rasterećeno. I da, još nešto: više nisam premijerov prijatelj, ponovno sam obični Jerko Rošin.