OtKAD JE SAMOSTALNE HRVATSKE, STALNO SE PONAVLJALO KAKO ĆE NAŠI ISELJENICI NAHRUPITI S DOLARIMA I ULAGATI U SVOJU DOMOVINU...
Još otkako je Šime Đodan 1990. propagandistički širio vijesti kako hrvatski iseljenici samo čekaju da Hrvatska postane neovisna, pa da se 200 milijardi dolara njihova kapitala slije u predragu im domovinu, ne prestaju nadanja domaćeg puka da će se i to čudo jednom dogoditi.
‘Zamračeni’ milijuni
No valja reći kako su prve “investicije” emigranata u financiranje naoružanja Hrvatske zadugo obeshrabrile “poduzetnički” impuls i povjerenje u Lijepu našu, jer su stotine milijuna dojč-maraka i USA i CAD dolara zamračene na nekom od tajnih računa tadašnjih ratnih profitera.
Dogodilo se tako da su prvi emigrantski poduzetnički novci došli u Hrvatsku u liku i djelu janjevačkog Hrvata, kontroverznog zlatara Josipa Gucića, koji je poznatim torbarenjem dionicama uspio steći većinu dionica u velikim domaćim tvrtkama, koje su kasnije većinom završavale u stečaju, a obitelj Gucić na sudu.
Zadnji dah života od iseljeničkog kapitala došao je 2004., kada je u SAD-u grupa entuzijasta preko “Grupe 100” u Clevelandu u SAD-u organizirala skup na kojemu su trebali biti udareni temelji bržeg i efikasnijeg ulaganja emigracije u Hrvatsku.
Tada je više od 400 najbogatijih Hrvata (od čega 100 milijunaša i četiri milijardera) iz iseljeništva izrazilo spremnost za ulaganje 1,5 milijardi dolara u konkretne projekte u Hrvatskoj, a glavne zamjerke poslovnoj klimi u Hrvatskoj bile su korupcija, birokracija, porezi na radnu snagu, zakon o radu i neuređenost zemljišnih knjiga.
“Hrvati iz iseljeništva spremni su za ulaganje u Hrvatsku, a pitanje je hoće li Hrvatska biti spremna za njih”, rekao je tada Frank Bilaver iz Clevelanda, jedan od inicijatora prvoga svjetskog skupa.
Naime, Frank Bilaver te Marin Jurčev iz Kanade i Jure Francetić iz Argentine proveli su 2003. anketu među vodećim poslovnim ljudima hrvatskog iseljeništva u SAD-u, Kanadi, Argentini, Boliviji, Čileu, Njemačkoj, Južnoj Africi, Australiji i Novom Zelandu te utvrdili da raspolažu sa 30 milijardi dolara kapitala (što je više od BDP-a Hrvatske) i zapošljavaju oko 378 tisuća radnika.
Među njima su bili i multimilijunaši poput Jure Šole, čija kompjutorska tvrtka iz Kalifornije zapošljava 45 tisuća radnika, kao i Steve Bubalo i Anthony Maglica, također iz SAD-a, te Androniko Lukšić iz Čilea.
Grupa 100 - projekata nula
No od tada do danas nije realiziran ni jedan projekt u okviru Grupe 100, a glavni razlozi su, navode iseljenici, korupcija, birokracija i veliki porezi. I tako smo od velikih nadanja o “templarskom blagu” naših emigranata došli do sasvim drugih ideja o povratku iseljenika u Hrvatsku.
Naime, iako je Ivan Bagarić, predsjednik saborskog Odbora za Hrvate izvan Hrvatske, ustvrdio kako bi Hrvatska i dalje trebala raditi na privlačenju kapitala svojih sunarodnjaka iz inozemstva, mnogo veći akcent on stavlja na pomaganje povratka starijima ili siromašnima. Bagarićeva ideja pala je na plodno tlo, jer je Vlada obećala donijeti posebnu strategiju i zakon za Hrvate izvan Hrvatske, koji bi iduće godine trebali doći i u Hrvatski sabor na raspravu i izglasavanje.
Bagarić pri tome posebno izdvaja Irsku, koja je donijela strategiju “Irska i Irci u svijetu”, u kojoj se poseban akcent stavlja na olakšanje povratka starijih i nemoćnih u Hrvatsku.
“Hrvatska mora otvoriti vrata obrazovanima i sposobnima, ali i pomoći starima i siromašnima koji se žele vratiti”, kazao je Bagarić.
I tako smo napravili puni egzistencijalistički emigrantski krug: od ideje da će samostalna Hrvatska privući 200 milijardi dolara iseljeničkog kapitala, do toga da prvenstveno trebamo pomoći starijima i siromašnima da se vrate u domovinu.
frenki laušić
Stjepan Steve Bubalo
Tri godine nakon što je emigrirao u SAD, Bubalo, rodom iz Hardomilja pokraj Ljubuškog, 1958. godine u kalifornijskom gradiću Morovia osniva građevinsku tvrtku, a početni kapital stiče kupnjom, činilo se tada, ne tako vrijednog zemljišta. Steve Bubalo Construction Company vrlo brzo postaje jedna od vodećih kalifornijskih građevinskih tvrtki. Sa ulaganjima u Hrvatsku Bubalo je započeo 1993. kada je postao dioničar Dalmatinske banke, te vlasnik triju splitskih građevinskih tvrtki Bumes, Crocal i Geoprojekt. Izdvaja osam milijuna te ulaže u izgradnju Lacusa, vrličke punionice vode na izvoru rijeke Cetine. Jedna od Bubalovih uspiješnih investicija je bila kupnja poljoprivrednog dobra Vrana pored Biograda.
|
Enver Moralić
Sredstvima zarađenim petrokemijskim biznisom u Njemačkoj, gdje je vlasnik tvrtke Kemokompleks, i Rusiji posljednjih godina Moralić se u Hrvatskoj okrenuo agrobiznisu. Vlasnik je PPK Kutjevo sa 7500 hektara zemlje, gospodarskog dobra Božjakovina, dvorca Štakorovec blizu Sv. Ivana Zeline, Vile Račić u Cavtatu i golemog zemljišta u Kaštel Sućurcu na kojem je nekada bila tvrtka Adriavinil. Kupio je i dvorac u Mokošici kraj Dubrovnika.U Kazahstanu je kupovao naftna polja i gradio proizvodna postrojenja, a u Ukrajini također posjeduje tvornicu kemikalija. U Hrvatskoj je u posljednje vrijeme, kao vlasnik tvrtke Kemokompleks pažnju plijenio brojnim neuspijelim pokušajima kupovine kaštelanskog Adriachema. U Kaštelima je prostor nekadašnjeg Adriavinila kanio prenamijeniti u turističko-gospodarsku zonu.
|
Andronico Lukšić Abaro
Čileanac hrvatskih korijena, Andronico Lukšić Abaro, s ulaganjima u Hrvatsku započeo je 1994. Nažalost 2005. u 79 godini života umire, no njegova djeca vrlo brzo odlučuju da neće prekidati uspostavljene veze te nastavljaju sa poslovima u Hrvatskoj. Obitelj Lukšić u Hrvatskoj je počela poslovati s Karlovačkom pivovarom, koju su 2003. prodali Heinekenu. Ubrzo su se zainteresirali i za turizam pa su kupili dubrovačku turističku agenciju Atlas, porečku Plavu lagunu te dubrovački hotel Argentinu u čiju je obnovu uloženo 130 milijuna kuna, vile Šeherezadu i Orsulu, kao i cavtatski hotel Croatia. Obitelj u svom vlasništvu, među ostalim, ima Banco de Chile, pivovaru CCU, Hotel Carrera, nekoliko rudnika bakra...
|