| Fakultet, društveni pedigre i francuske manire ne trebaju im da bi uspjeli, njima se sve oprašta. Bandiću višak maligana za upravljačem, Jambi čitanje stripova, a Kerumu pečenje ćavapa uz jahtu |
| Piše drago plečko |
Gospodina Keruma ne poznajem, nisam ga nikada vidio, niti sam s njim razgovarao. Uopće ne znam kakav mu je politički program i hoće li, i s kime ako hoće, obnašati vlast u lijepom, vrućem Splitu.
Od Evite do Barryja
Dotični je gospodin školski primjer prividne nepredvidljivosti biračkoga tijela, onog čemu se dive svi koji misle da je racionalni pristup i viđenje samo po sebi razumljivo.
Temelj je to besmrtnog optimizma onih koji obilaze kladionice. Premda je svima jasno da bi, kada bi rezultati raznih duela i utakmica bili logični i očekivani, kladionice odavno propale.
Već ga neki uspoređuju sa slovenskim tragičarom Krambergerom, a drugi s „dečkom s Trešnjevke“ Borisom Mikšićem. Krivo. Kerum je primjer arhetipa “heroja“ koji su svi gore navedeni željeli biti, ali su nekako putem izgubili potreban naboj u kolektivnoj svijesti građanstva.
Taj je pojam iskovao genijalni švicarski psihoanalitičar C. G. Jung koji je naznačio jednu važnu dodatnu činjenicu: Onaj tko uspije postati izrazom arhetipa “heroja“, imun je na sve racionalne i inteligentno smišljene podvale i dosjetke na svoj račun.
To je tzv. mali čovjek koji postiže uspjeh iznad svakog poimanja sebi sličnih i vraća se kako bi pomogao sredini iz koje je niknuo. Fakultet, društveni pedrigre i francuske manire ne trebaju mu da bi uspio. Primjerice, Evita Peron, supruga argentinskog diktatora Juana Perona, u filmskoj je biografiji naprosto kanonizirana.
A bila je to vesela, promiskuitetna gospođa velike fizičke ljepote koja je potekla iz zloglasnih slumova koje nastanjuje argentinska sirotinja. Kada se pojavila pred obespravljenom masom koju je zvala “moji beskošuljaši“, ljudi bi se raspametili.
Kako je smrt najbolja promocija, Evitino je mučno umiranje od leukemije u 33. godini Juanu omogućilo još malo vladavine. Ono što neki nazivaju karizmom možemo najbolje vidjeti u crnačkom intelektualcu Marionu Barryju, bivšem gradonačelniku grada Washingtona.
Čovjeka su uhvatili napudrana nosa, ali je to bio kokain umjesto pudera i on je odgulio šest mjeseci u federalnom zatvoru. Bilo je to 1990. godine. Već nakon 4 godine ponovno je izabran za gradonačelnika glavnoga grada SAD-a i njime je vladao sljedećih pet godina. Sve su ankete pokazivale da mu afera s kokainom nije nimalo štetila.
Dakle, aluzije na Keruma kao navodnog korisnika bijeloga praha posve su za njega bezopasne. Čak i kada bi bile istinite. Jer, on je arhetip “heroja“.
Zbogom velikoj pameti
Imao sam prilike čuti zanimljive komentare svojeg prijatelja, rođenog Splićanina. Na kritike protiv Keruma da nema nikakve škole, on kaže: - Tito je bio bravar, Staljin otpadnik iz gimnazije, Hitler soboslikar, Onassis jedva znao pisati, a i Bill Gates je pao na drugoj godini studija. Možemo za njih reći da nisu bili uspješni ili ih ljudi nisu voljeli? Da voljeli...
Narod, izgleda, počinje odbijati onu standardnu percepciju da nas može spasiti velika pamet. Pa, je li to čudno kada znamo da deseci doktora znanosti s Harvarda, Yalea, Princetona nisu ni u snu mogli zamisliti, a kamoli predvidjeti kolaps Wall Streeta i nezapamćenu recesiju samo nekoliko mjeseci prije no što su se dogodili? Gdje su bili ti školarci genijalci čije plaće probijaju krov?