| U Italiju odlaze puni autobusi žena iz raznih gradova koje tamo skrbe za stare i nemoćne. Za njih blagdana nema. O štićenicima brinu danonoćno tijekom 15 do 30 dana |
| piše Davorka Mezić / EPEHA |
- Presretna sam. Za Božić ću biti sa svojima u Zadru, a ne kao prethodne tri godine u Italiji s gospođom o kojoj brinem. Kolegica s kojom sam u smjeni nema obitelj, pa će ostati i za blagdane – kaže nam gospođa Nada, jedna od Zadranki koje za život zarađuju ili nadopunjuju prihode skrbeći o starima i nemoćnima u Italiji.
Za njih blagdana nema, po dvije se izmjenjuju svakih 15, češće 30 dana, stanuju u kući ili stanu sa štićenikom i o njemu brinu danonoćno, pa im radno vrijeme traje 24 sata. Na takav posao u sve moguće talijanske sredine svakodnevno iz Hrvatske odlaze na stotine žena. S polaskom iz Dubrovnika i Splita svake večeri odlazi po jedan autobus, iz Istre najmanje tri, Rijeke dva, iz Zagreba te Vukovara i Vinkovaca jedan. Neke putuju vlakovima, tako je onima iz Varaždina i Virovitice, primjerice, lakše, dok one iz Istre, kojih je i najviše, koriste lokalne autobuse.
Žalosna slika
Teško je doći do podataka o tome koliko naših žena radi taj posao, bilo preko agencija za posredovanje, bilo na crno. Naše sugovornice procjenjuju da ih je samo iz Zadra najmanje stotinu.
 |
| Mnoge čuvaju teško bolesne 24 sata na dan |
- Kad uđete u autobus koji iz Splita vozi za Trst, slika je žalosna – same žene. Slično je i na kolodvoru u Trstu: na stotine žena koje čekaju autobuse za dalje i sve govore hrvatski. Raznih su godina, od onih mlađih do sredovječnih i starijih, a sve dijele sličnu sudbinu. U Hrvatskoj su prije prava na mirovinu, zbog privatizacije i stečajeve tvrtki, ostale bez posla – govori gospođa
Arijana iz Zadra koja je dvije godine čuvala jednog 87-godišnjaka u Udinama i potom stariju ženu blizu Trsta.
Imala je sreću, kaže, štićenici joj nisu bili nepokretni, pa je posao nije fizički iscrpljivao. No, neke druge naše žene doživljavaju maltretiranja, od prigovora svih vrsta do gledanja svakog zalogaja hrane koju pojedu. Mnogima je i fizički teško, jer osobu koju čuvaju moraju okretati i podizati, presvlačiti, prati i hraniti. U pravilu je žena sama u kući s tom osobom, rodbina koja je angažira dođe jednom tjedno, izbroji novac za nabavu hrane i ode. Malo tko naiđe na dobar posao uz visoku plaću, a neke žene doslovno gladuju ili kući dolaze s iskrivljenom kralježnicom.
Slobodno popodne
Primanja naših žena u Italiji kreću se od 800 do 1000 eura, a cijenu im ruše Rumunjke i Bugarke koje, nakon Ukrajinki, masovno dolaze. Kako su iz EU-a, ne treba im dozvola za rad i zadovoljavaju se s 400 do 500 eura. Hrvatice su, međutim, puno poželjnije i još uvijek zarađuju više. Između ostaloga, ne traže slobodan dan, jer tamo nisu u potrazi, recimo, za bogatim muževima. Zadovolje se jednim slobodnim poslijepodnevom u tjednu, a uz to bolje govore talijanski ili se trude naučiti ga.
- Najviše su, upravo zbog jezika, tražene žene iz Istre – kaže nam gospođa Ambra, vlasnica agencije iz Pule koja radi i sa ženama iz Dalmacije i Slavonije.
- U Italiji je na stotine naših žena, dovoljno je pobrojiti autobuse koji svakodnevno iz raznih naših gradova kreću u Italiju. Počelo je prije 1990., a te i sljedeće godine žene su za poslom u Italiju, kao što se nekad trbuhom za kruhom odlazilo u Njemačku, krenule masovno – objašnjava Ambra, koja ženi nađe posao, odvede je do poslodavaca i naplati proviziju od oko 300 eura. Provizije znaju koštati i do 600 eura, doznajemo od naših sugovornica, koje na to pristaju jer koji put jedino tako mogu doći do posla. A potreban im je, nema dvojbe. Tko bi, bez teške potrebe, ostavio obitelj kako bi nekoj drugoj obitelji u Italiji olakšao brigu o starim i bolesnim roditeljima?
Sudbine
Gospođa Arijana
S 50 sam godina morala u prijevremenu mirovinu, a kad je suprug umro, trebalo je pomoći djeci i nije bilo druge nego u Italiju, raditi ono što Talijanke ne žele. Moraš slušati kad ti se ne sluša, govoriti kad se to traži od tebe, praviti im društvo, čitati, šetati s njima ako su u stanju, živjeti u tuđoj kući, čistiti je, kupovati spizu i kuhati. I što je najteže, biti daleko od svojih – govori Arijana.
30-godišnja Šibenčanka
Čuvam ženu s Alzheimerom, ni sekunde mira nemam, skačem danju i noću. Jako mi je teško. U Hrvatskoj nikako nisam mogla doći do posla, a bez posla i plaće su mi još od 1990. i roditelji. U Italiji sam po mjesec dana, zarađujem 930 eura mjesečno i sama plaćam put.
Pozitivno iskustvo
Svih 15 godina koliko radim u Italiji imam dobra iskustva. Kad mi je umrla 94-godišnja štićenica koju sam čuvala šest godina, naveli su me u osmrtnici među ožalošćenima i uz redovitu plaću od 1200 eura isplatili su mi još dvostruki iznos. Plaćali su mi socijalno i mirovinsko osiguranje, a tjedno za hranu davali 150 eura - kaže Šibenčanka.
Sredovječna Zadranka
Čuvam starijega gospodina. Pokretan je i jako pristojan. Boluje od depresije i ne spava uopće. Jedva izdržim 15 dana smjene i jurim se kući naspavati. Sve je, međutim, bolje nego prethodni posao uz posve nepokretnu, uz to, čangrizavu staricu s kojom ni vlastita djeca nisu mogla biti dulje od deset minuta. To me je iskustvo ubilo i fizički i psihički.
|