Jedno sklonište za žrtve nasilja u Dalmaciji nije dovoljno: pred vratima Sigurne kuće u 2015. ostalo čak 35 zlostavljanih žena

Međunarodni je dan borbe protiv nasilja nad ženama, dobro zvuči, ali... Uvijek taj „ali“ pokvari sliku. Tako, recimo, u Splitu, imamo sklonište za žene žrtve nasilja, koje radi već pune četiri godine, ali je samo tijekom ove 2015. bio prisiljen odbiti 35 zahtjeva za zaštitom!

- Nažalost, zbog malog kapaciteta naša Sigurna kuća tek trećinu svih zaprimljenih zahtjeva može realizirati – požalio nam se Slavko Jerončić, ravnatelj Caritasa Splitsko-makarske nadbiskupije, koji upravlja skloništem.

Porast obiteljskog nasilja naša je svakodnevica, pa je i potreba za zaštitom žrtava porasla. Cilj skloništa je pružiti žrtvama privremeni smještaj (od 6 mjeseci do godine dana), savjetovateljsku pomoć i osposobiti ih za povratak ili u obitelj ili u samostalno domaćinstvo. Grad i Županija trebaju odmah danas promisliti gdje skloništu pronaći veći prostor!

- Trenutno na skrbi imamo devet žena sa šestero djece, a u ove četiri godine kroz našu Sigurnu kuću je prošlo 35 žena sa 27 djece. S tim da morate znati kako je ovo jedini takav prostor na potezu od Šibenika do krajnjeg juga, uključujući sve otoke – kazala nam je Jelena Burazin, psihologinja skloništa.

Svi oni koji rade na ovoj problematici, priznaje nam psihologinja, pomalo su isfrustrirani činjenicom da za najslabije imamo najmanje i vremena i mjesta. Savjetovalište u Caritasu pak radi, tamo se mogu obratiti i žrtve i članovi obitelji koja je u neskladu, tamo će dobiti sve informacije kako mogu potražiti pomoć, kako mogu ojačati svoje komunikacijske odnose.

Kada nas naši štićenici napuste, ostajemo u kontaktu. Šest se žrtava vratilo u obitelj, u skloništu su naučile kako se boriti za sebe, a nasilnici su s druge strane bili u psihosocijalnom tretmanu. Može se nastaviti obiteljski život, ali uz dugoročan rad – veli nam psihologinja.

Dosta se korisnica nakon iskustva u skloništu, nakon prikupljanja snage i pozitivne energije, odlučilo na samostalan život sa svojom djecom.

Nasilje u obitelji nema pravila. Nije ovisno o materijalnom statusu, o dobi, o obrazovanju, jednostavno se događa u svim slojevima društva – upozorava psihologinja Burazin.

Stoga je prevencija najbitnija! Još od vrtićke dobi moramo učiti djecu kako je nasilje neprihvatljivo. I gotovo! Nema tu velike filozofije.

Porazgovarali smo s gospođom, nazvat ćemo je Vedrana, čisto da u cijeloj priči imamo zračak sunca i vedrine. Dugo godina je trpila nasilje. Prvo psihološko, a tada je suprug na nju digao ruku...

- Odlučili smo zajedno na početku braka da ću ja skrbiti o djeci, a suprug privređivati za nas. To je, vidim sada, bila moja prva greška – kazuje nam Vedrana, inače visoko obrazovana, da ne biste mislili kako se zlo događa samo onima koji nisu imali priliku...

S godinama sam tako postajala glupača, neradnica, nevrijedna njegove pažnje, dosadna, naporna, što sve ne. Sve su to djeca slušala. Udarac je pao ni sama više ne znam zbog čega, ali znam da sam sebe tješila kako je to bilo slučajno, kako se neće ponoviti, no svim ženama koje žele čuti velim kako se hoće ponoviti! Tko je udario jednom, opet će – čvrsta je Vedrana.

Kada joj je sin, tada desetogodišnjak, kazao da se odjenula poput kurve, ponavljajući riječi svojeg oca – shvatila je da je dosegnula dno...

U svom sam sinu vidjela čovjeka koji će jednom udariti svoju ženu. Zgađena time skupila sam djecu i otišla s njima, nisam požalila niti trena – veli nam.

Danas živi normalno, bez straha, u jednom drugom gradiću. Otkriva svakog dana da je okružena dobrim ljudima i da joj djeca izrastaju u dobre ljude. A to je, na kraju svega, jedino bitno, zar ne?