Slobodna Dalmacija

Orco je ponizio Damira Polančeca i Vladu RH, pokušavajući na lukav način ponuditi skriveni otkaz 20 posto zaposlenih u javno-privatnom partnerstvu. To znači, sve socijalne klauzule i svi dogovori o neotpuštanju radnika možete objesiti mačku o rep. Nismo zaludu upozoravali što se može dogoditi.

Pjerino Bebić / Foto: CROPIX /

I odmah da raščistimo, otpuštanja radnika nemaju baš nikakve veze s recesijom. To je najprozirniji spin koji sam čuo u dugo vremena. A vjerujte, naslušao sam se svega i svačega. Strašno je što se taj užasni scenarij o otpuštanju radnika obistinio puno prije nego je itko, pa i u onim najcrnjim prognozama, mogao zamisliti. Mene u toj priči koja je ružna koliko god može biti, ipak najviše boli stav tih ljudi prema mojim Hvaranima.

Zamislite, Jacquesa Bourgoisa, predsjednik Uprave Sunčanog Hvara, radnicima govori o otkazima i poručuje: “Nisam vam ja drug Tito.“ Osim što ih pokušavaju izbaciti na ulicu, još ih uzimaju za pravo na taj način ponižavati. I ne samo njih.

Takav stav pljuska je cijeloj mojoj zajednici, cijeloj ovoj zemlji na kraju krajeva! To je zaista nedopustivo, prije svega s ljudske, moralne, a onda i s poslovne strane. Ne zaboravite, mi ovdje govorimo o barem 500 ljudi koji su izravno pogođeni ovim otkazima. 500 Hvarana čiji životi doslovno ovise o samovolji stranog investitora, a mi, kao grad, jednostavno nemamo mehanizme da ih zaštitimo jer u rukama nemamo onaj sanjani kontrolni paket dionica!

Polančec ih izigrao

Morate razumjeti koliko sam ogorčen činjenicom da vam stranac uđe u kuću, odnosi što ga volja, preseljava vas, iseljava, zahtijeva i na kraju vas istjera iz kuće, a vi ne možete baš ništa!

Ne govorim to napamet. Grad Hvar je od Vlade Ive Sanadera na papiru dobio 25 posto dionica Sunčanog Hvara. Pokušavajući pretvoriti tu odluku Vlade u dionice, spotaknuli su se o Damira Polančeca s kojim su se bezbroj puta sastali i od kojega su dobili milijun poruka “javiti ću se sutra“, “danas sam bolestan“, “čujemo se poslje dnevnika“.

Grad Hvar bi ovime garantirao da lokalna zajednica – dakle radnici i građani imaju barem 25% koristi od poduzeća koje su, ne zaboravite, sami stvorili. Tijekom dugih godina poslovanja, uprave su i sebi i drugima dijelile manje plaće uz objašnjenje: “Vašoj dici će biti bolje jer ulažemo u hotele i u njihova buduća zanimanja”, otvarala se i ugostiteljska škola.

Tada je došao rat. Sunčani Hvar je bio ponosan da može ugostiti izbjeglice i na taj način sudjelovati u obrani zemlje. Međutim, to je razdoblje, kao i mnoge druge hotelske kuće, bacilo Sunčani Hvar u dug.

Tada Vlada donosi odluku o prodaji jer tako ne moraju platiti dug tvrtki. Kako god, Hvarani, poradi kojih je osnovano poduzeće, više neće moći plaćati svoje kredite, školovati svoju djecu. Ponižene i osramoćene otpravit će ih mali predstavnik jako velike korporacije.

Ja u rukama nemam baš nikakav mehanizam da ih zaštitim od otkaza, ali kao gradonačelnik ne mogu dopustiti takav odnos prema mojim Hvaranima. Stat ću uz svoje ljude. Ako nas do sada nisu slušali, moji Hvarani i ja, vjerujte, naći ćemo načina da nas se sada čuje. Lako je rušiti tuđe.

Ali Hvar im može poručiti samo jedno: NO PASARAN! Nije zabadava baš ovdje počela Buna pučana...

 Milorad BIBIĆ