Javno priznajem da više volim Franza Ferdinanda negoli Gavrila Principa. Premda su nekako u načelu (a bez U na čelu) moje simpatije u nježnim tinejdžerskim godinama imali zabludjeli idealisti spremni poginuti zbog svojih uvjerenja i dati život za “našu stvar”, razuvjerila me je novija povijest prepuna mahnitih bombaša samoubojica uvjerenih da “sveti cilj” opravdava baš svaka sredstva. A teror je – pa ma kako ga pakirali, ipak samo – teror.
Nisam povjesničar ni stručnjak za politička događanja koja su prethodila atentatu na zlosretnog Ferdinanda i Prvom svjetskom ratu, oko kojih se i danas lome koplja, no siguran sam da je i netom podignut/otkriven beogradski spomenik Gavrilu Principu ”do koske” uronjen u dnevnopolitički rasol kojim se iznova otvaraju stara sporen...
Nisam povjesničar ni stručnjak za politička događanja koja su prethodila atentatu na zlosretnog Ferdinanda i Prvom svjetskom ratu, oko kojih se i danas lome koplja, no siguran sam da je i netom podignut/otkriven beogradski spomenik Gavrilu Principu ”do koske” uronjen u dnevnopolitički rasol kojim se iznova otvaraju stara sporen...
